Dvije najveće stranke natječu se u tome koja će nam servirati veće iluzije

Svi znaju da Hrvati ne mogu podnijeti istinu i da je to razlog što nas političke stranke i dalje uspješno hrane lažima. Kada smo posljednji put čuli istinu od državnih vođa?

Austrijanci su nam govorili da nećemo preživjeti bez njihove administracije – uspjeli smo. Talijani su tvrdili da nismo Hrvati – jesmo. Srbi su govorili da smo opasni dok su nas gazili – ali nismo. Rekli su nam da kapitalizam podrazumijeva da stranački poslušnici uvijek „pobjeđuju" na namještenim natječajima, ali na zdravim tržištima kapitalizam tako ne funkcionira. Rekli su nam da će uslijediti destabilizacija i propast ako procesuiramo nekadašnje komunističke službenike, ali druge zemlje su to učinile. I nisu samo preživjele, već i ojačale. Rekli su nam da HDZ podržava obitelji, ali propustili su napomenuti da HDZ podržava samo svoje obitelji. Rekli su nam da će Hrvatskoj trebati desetljeća da izgradi mrežu autocesta, ali smo uspjeli to napraviti brže. Naveli su cijenu i tvrdili da je nemoguće proći jeftinije, ali drugim zemljama to je pošlo za rukom. Rekli su nam da će Hrvatska propasti ako HDZ izgubi vlast, ali to se nije dogodilo. Rekli su nam i da se HDZ promijenio, ali čini mi se da samo oni sami primjećuju nekakvu razliku. SDP je izrugivao hrvatsko domoljublje, a zatim se odao nostalgiji za Jugoslavijom – domoljublju za zombije. Predsjednik Mesić izjavio je da normalne zemlje dopuštaju stranim TV postajama uvid u predsjedničke sefove, ali bilo gdje drugdje ovakav bi se potez smatrao izdajom. SDP je tvrdio da nam je jedina nada stvaranje regije zemalja bivše Jugoslavije, međutim, naši susjedi koji nisu bili dio regije doživljavaju procvat, dok mi, pripadnici regije, i dalje tonemo. SDP je rekao da će osigurati čistu i profesionalnu privatizaciju, a zatim je neke od naših najljepših hotela prodao čudnim kupcima. Predsjednik Josipović izjavio je da nacizam vreba u Hrvatskoj poput zmije, a zatim se okrenuo protiv stranke koja ga je dovela na vlast. Ipak, njihov novac je zadržao. Premijer Milanović obećao je hrabro voditi zemlju, a zatim se pokazalo da ćemo ga pamtiti kao osobitu kukavicu. SDP je osvojio novi mandat obećanjima zdravih reformi, a zatim je pustio Željka Jovanovića na našu jadnu djecu. Napokon, SDP nam je obećao 21 točku svjetlosti, a dobili smo zbunjenost, tamu i apsurde – pad BDP-a je „rast"; poraz je „uspjeh".

Gdje je ta istina koju Hrvati ne mogu prihvatiti? Sada nas uvjeravaju da Hrvati neće prihvatiti reforme pa se naše dvije najveće stranke natječu u tome koja će nam servirati veće iluzije.

Svi bi trebali znati da su hrvatski glasači podržali premijera Milanovića u provođenju reformi u broju kakvom nismo posvjedočili još od izglasavanja nezavisnosti. Svi bi trebali znati da vlada premijera Milanovića ništa nije promijenila u tri i pol godine, a zatim je krenula u rikverc. Svi bi trebali znati da nijedan hrvatski vođa nikada nije iskreno rekao da neće biti lako, ali da mi to možemo izvesti.

Istina je da Hrvati nikada nisu imali izbora – laži su stizale odjevene u plavo, baš kao što su stizale odjevene u crveno. Naši problemi nisu planina koju treba prijeći, već niz brda kroz koja je moguće proći. Ali mi smo se, kao narod, uspješno suočili i s većim izazovima. Od samih početaka Hrvati su ustrajali u borbi za slobodu unatoč pobunama koje su nasilno ugušene, dok su žene odgajale velike obitelji uz malo sredstava i pomoći. Očuvali smo svoju kulturu i vjeru unatoč stoljećima potlačenosti. Čak i ne morate dijeliti tu vjeru ili kulturu kako biste cijenili ustrajnost ljudi koji su ih očuvali – a ustrajnost je nužan preduvjet za uspješne reforme. Prije 20 godina postali smo pobjednici rata unatoč tome što smo imali malo saveznika i još manje oružja. Uzmemo li u obzir cijelu hrvatsku povijest i sve što smo prošli, reforme koje moramo provesti poprilično su jednostavne, ali nisu bezbolne.

Zato i dalje čekamo da se pojavi netko tko će predstavljati dobro vodstvo, viziju i pristojnost. Čekamo osobu koja će nas upozoriti da se moramo usredotočiti na ključna pitanja koja se tiču društva kako bismo osigurali dobre temelje za budući rast. Čekamo osobu koja će biti dovoljno hrabra da napokon kaže da ne možemo istovremeno biti i žrtva i pobjednik. Čekamo vođu koji će razumjeti da tehnologija i globalizacija osnažuju, a ne oslabljuju malene zemlje. Svi misle da Hrvati neće prihvatiti istinu. Međutim, kako to možemo znati ako istinu nitko nikada nije izgovorio? Možda je vrijeme da prestanemo slušati „sve" i krenemo u potragu za vodstvom koje se istine neće bojati. 

>> Pretvaranje Hrvatske u trajnog gubitnika nije izraz domoljublja 

>> Hrvatska se treba ponašati kao razborit vlasnik svoga doma