Kad je naša nogometna reprezentacija igrala u Zagrebu protiv Engleske, dogodilo se nešto vrlo neobično: naši su ljudi pokazali dva posve različita lica. Uoči utakmice međusobno su se sukobili hrvatski navijači, i to čak dvaput. Onda je na samoj utakmici publika bila uzorna, navijala je sportski, i poslije su je svi zbog toga hvalili. Kako je to moguće? Meni se čini da je moguće zbog toga što mi imamo dvije vrste nogometne publike. A to je pak moguće zato što imamo i dvije vrste nogometa.
Jedan je nogomet klupski. U njemu mi sami određujemo norme ponašanja i vladamo se po domaću, pa zato tu drmaju kojekakvi muljatori i prodavači igrača. U tom nogometu stalno izbijaju skandali, stalno se govori o štelanju rezultata, a sucu se daje novac kako bi pušteno sudio. Taj je nogomet strašno loš, i zato na utakmice malo tko uopće dolazi. Onaj pak tko dolazi, ne dolazi radi nogometa. Na stadione se ide zato da bi se čovjek na drugi način zabavio: da bi se napio kao stoka, da bi bacao baklje i petarde, ili da bi se tukao s protivničkim navijačima. Ukratko, da bi dao oduška svojim kompleksima i da bi se nekažnjeno ponašao kao divljak.
Drugi je nogomet reprezentativni. U njemu norme ponašanja ne određujemo mi, nego nam ih nameću bjelosvjetski forumi i organizacije. Zato tu nema ni financijske muljaže ni petljanja sa sucima, niti se tu javljaju oni slikoviti tipovi koje smo navikli susretati u domaćoj ligi. A većina naših reprezentativaca igra okolo po svijetu i drži svjetsku razinu. Taj je nogomet dobar, pa zato i puni tribine. Onaj tko ga dolazi gledati, čini to radi igre, a ne radi vlastite potisnute agresivnosti. Tu publika nema razloga da ikoga vrijeđa i da se s ikim tuče.
Jedan nogomet potiče nasilje, jer je i sam nasilje nad logikom i pravdom, a drugi nasilje ne trpi, jer je ono strano njegovoj naravi. Zato su se sad klupski navijači morali potući, pa makar i između sebe, i zato su reprezentativni navijači onako dostojanstveno pratili utakmicu. Zato se smije zaključiti: ne radi se tu samo o dvije različite vrste nogometa i publike, nego i o dva suprotna svjetonazora. Još više, radi se tu i o dvije različite Hrvatske. Jedna je klupska, što znači zatucana, korumpirana, ustrašena od svijeta i nespremna da prihvati ozbiljna pravila. Druga je reprezentativna, to jest otvorena, hrabra, samouvjerena i spremna da se nosi sa svakim, točno onakva kakvi su bili naši momci te večeri u Maksimiru.
Očito, te su dvije Hrvatske u sukobu. Koja je jača? Po onome što se dogodilo na toj utakmici – po pobjedi koju smo izvojevali - reklo bi se da je jača ona reprezentativna. Nevolja je samo u tome što reprezentacija igra rijetko. A već dan-dva nakon te pobjede počela je naša domaća liga.