Nemam nikakvu dvojbu, ali ne želim govoriti jer je to danas postalo političko pitanje, otpravio nas je jedan ginekolog, jedan u nizu onih koji ne želi javno govoriti o pobačaju. Zahvat je to koji je u Hrvatskoj zakonit, no koji liječnici s čijim se vjerskim i inim uvjerenjima on kosi, nisu dužni obavljati. Oni imaju zakonsko pravo uložiti priziv savjesti, a sve ih više to i čini. Na prozivke kako su se najedanput sjetili etike nakon što su abortuse obavljali godinama, odgovaraju da nekada u praksi nije ni postojala mogućnost izbora te da je priziv savjesti bio samo slovo na papiru. Jedan od njih tako ističe kako nije vjernik, no da nakon niza godina obavljanja abortusa “više to nije mogao”.
– Pomažem ženama da ostanu trudne, borim se za svaku mogućnost, gledam kako pate i što sve čine da bi postale majke i jednostavno više nisam mogao – kaže. Ali i on, kao i brojni kolege, zna da pojedini ginekolozi priziv savjesti jednostavno “glume”. Abortus kod privatnika hrvatska je stvarnost, on se događa i naplaćuje, a ponekad ga rade isti oni liječnici koje u bolnici muči savjest, što je i kršenje zakona s pravne i licemjerje s ljudske strane ove priče.
Pitanja o abortusu danas dijeli naše društvo, liječnike koji ne žele obavljati abortus kategorizira kao desnu opciju, ne druge kao lijevu. I zato je naš sugovornik s početka u pravu, abortus jest političko pitanje. O svim tim temama razgovarali smo s dr. Dubravkom Lepušićem, ginekologom iz KBC-a “Sestre milosrdnice” koji obavlja abortuse i njegovim kolegom iz bolnice u Petrovoj, prof. dr. Antom Ćorušićem, koji je uložio priziv savjesti.
Ćorušić: Nitko ne govori o pravu na život treće osobe
– Nije to politika nego svjetonazor, odgovara u startu dr. Ante Ćorušić, poznati liječnik Klinike u Petrovoj i predsjednik HDZ-ova Odbora za zdravstvo. Njegova politička opcija nikad nije imala veze s odlukom o prizivu savjesti na koji se u istoj toj Klinici pozvao sredinom 90-ih.
– Došao sam u Petrovu na specijalizaciju 1988. godine. Bio sam mlad i samo bi me zapisali za abortuse. Nije tu bilo izbora. Za priziv savjesti nitko nije ni pitao, nije bilo te mogućnosti, a i danas uostalom pobačaje uglavnom rade specijalizanti, opisuje dr. Ćorušić koji abortus nazva legaliziranim ubojstvom.
– Nitko ne govori o pravu na život treće osobe. U Hipokratovoj zakletvi piše da ćemo poštovati ljudski život od samog početka, a početak je začeće i s tog aspekta je pobačaj legalizirano ubojstvo, kaže dr. Ćorušić i ističe kako je aktualan zakon zastario te da on nipošto ne zagovara apsolutnu zabranu abortusa.
– Ako je država donijela zakon, onda to pravo žena u ovoj državi mora moći realizirati. Postojeći zakon je iz 1978. U to vrijeme bio sam student medicine i učili su nas da je namjerni prekid trudnoće jedna od metoda planiranja obitelji. Ne vidim razloga da današnja demokratska Hrvatska ostane talac zakona donesenog u vrijeme totalitarnog komunističkog režima. Smatram da bi postojeći zakon trebalo osuvremeniti, što znači da bi, na primjer, trebalo uvesti vrijeme od tjedan dana da žena donese konačnu odluku, a u tom vremenu porazgovara s liječnikom, psihologom i socijalnim radnikom. Proceduru treba poboljšati jer pobačaj nije bezazlen zahvat i on ostavlja trajne posljedice na tjelesno i mentalno zdravlje žene – objašnjava dr. Ćorušić.
Prisjeća se kako je nekad u Petrovoj postojao i odjel na kojem su se radili pobačaji. Samo ga je zid dijelio od laboratorija gdje su izvođeni postupci umjetne oplodnje. – Sigurno nijedna žena draga srca ne ide na pobačaj. U jednom se trenutku u životu nađe u naizgled bezizlaznoj situaciji i zato je prije konačne odluke potreban razgovor sa stručnjacima. Uostalom, trudnoća se naziva drugim stanjem, ne bez razloga. Neke se situacije mogu riješiti razgovorom. Dok smo radili pobačaje, nekoliko mojih kolega i ja smo gotovo kod petine žena promijenili odluku o pobačaju – kaže dr. Ćorušić.
Pitamo ga i je li priziv savjesti kod svih liječnika iskren. – Čujem da neki ginekolozi u bolnicama dopodne imaju priziv savjesti, a popodne ne. To je krimen. Takve ginekologe, ako ih ima, treba sankcionirati. Pobačaj se mora isključivo obavljati u sigurnim i kontroliranim uvjetima, a to su državne i županijske bolnice. U bolnicama koje zbog priziva savjesti imaju manjak izvršitelja pobačaja ravnatelj može angažirati vanjskog suradnika. To je bolje rješenje nego da žene idu na ilegalni pobačaj k privatniku – poručio je dr. Ćorušić.
Lepušić: Žene imaju razloge zašto to rade
U KBC-u “Sestre milosrdnice”a liječnici obavljaju pobačaje, konkretno njih 12 specijalista, dok je ostalih deset ginekologa uložilo priziv savjesti. Među njima nije dr. Dubravko Lepušić, poznat i kao jedan od autora zdravstvenog odgoja.
– U našem društvu svakako postoji porast konzervativizma na svim razinama pa se to ogleda i u medicini. Svaka žena treba raspolagati svojim tijelom i donositi odluke za koje smatra da su u njezinu interesu. Mi medicinari moramo joj omogućiti adekvatnu medicinsku uslugu sukladnu zakonu – ima jasan stav dr. Lepušić.
"Žene se vrlo malo pita"
Smatra da se u pitanje abortusu umiješala politika te da to nije specifikum našeg društva. – Primjerice, konzervativna vlada u Španjolskoj u svom je programu prije dolaska na vlast imala ideju o zabrani abortusa, ali su od toga odustali.
Nažalost, kada je riječ o političkim odlukama u nekim stručnim područjima, često mi medicinari ostajemo sa strane ili pak neki medicinari ne razmišljaju medicinski, već politički. Oni se dodvoravaju politici, a što je još gore, žene se vrlo malo pita o tome. A one su središte te priče – objašnjava dr. Lepušić.
"Žene imaju razloge zašto to rade"
Proceduru pobačaja u bolnici u kojoj radi započinje pregledom u ginekološkoj ambulanti, ženi potom objašnjava postupak, porazgovara s njom i sasluša razloge za takvu njezinu odluku.
– No, iz iskustva znam: kada žena donese odluku o tome, u pravilu je ne mijenja. Žene imaju razloge zašto to rade i ja ne želim ulaziti u njihovu privatnost – poručuje ovaj liječnik, koji podržava pravo svojih kolega na priziv savjesti. Ali isto tako kaže da bolnica mora ženi omogućiti da ostvari svoje zakonsko pravo, mora joj osigurati liječnika koji će obaviti abortus.
Pobačaj treba bez daljnjeg zabraniti jer je jednostavno riječ o - ubojstvu čovjeka. Kao takav on ne može i ne smije biti zakonom dozvoljen ni u jednoj državi koja se smatra koliko-toliko civiliziranom. Ali samo zabranom ne rješava se problem. Zabranu pobačaja treba pratiti podrška društva ženama koje su zanijele. Ako se o trudnoći i o djeci koju će roditi govori pozitivno, umjesto da se kao danas na žene koje su odlučile roditi koje dijete više gleda kao na one koje su se zeznule i manje vrijedne jer "ne rade", ako to prati i pomoć oko rješavanja stambenog pitanja (recimo, i subvencija za stam. kredit bila bi već značajan pomak na bolje), pa malo viši iznosi dječjeg doplatka, pa status majke odgajateljice za žene s četvero i više djece (ako ga one žele, jasno) a koji bi se određivao prema stupnju njezina obrazovanja i prosječnoj plaći u RH, ako bi se uz to omogućio brz i jednostavan postupak kojim bi žena mogla dati svoje dijete (koje iz nekog razloga nikako ne želi zadržati) na posvojenje i to bez ikakve osude te žene, već s pohvalom jer ga je ipak odlučila roditi... onda bi sve to zajedno dalo i te kakav rezultat. Da i ne govorim kako bi imalo vrlo pozitivan učinak na demografsku sliku u našoj zemlji koja je, najblaže rečeno, katastrofalna. Ima i drugih mjera koje bih mogao navesti, ali ove su najvažnije. Jedna pozitivna klima u društvu prema djeci, jedna pozitivna klima prema majkama općenito a pogotovo prestanak osuđivanja žena koje su zbog većeg broja djece koju imaju odlučile ostati s njima kod kuće i na koje se sada gleda vrlo prezrivo, ono je što nam je potrebno. A ne samo pruženo "pravo na pobačaj" u koji se žene danas praktički gura i koji velika većina njih radi protiv svoje volje, pod prisilom zbog straha za posao ili egzistenciju ili zbog pritisaka i ucjena muža/partnera, a nerijetko i obitelji. To također spada u nasilje nad ženama. I društvo bi ženama umjesto prava na pobačaj trebalo pružiti pravo da rode svoje začeto dijete.