Dok vi čitate ovaj osvrt, pet članova norveškog Nobelova odbora (Den norske Nobelkomité), koje bira Stortinget (norveški parlament, doslovce Veliko vijeće), već je donijelo odluku o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za mir!
Proces predlaganja kandidata za nagradu počinje već u veljači u godini za koju se nagrada dodjeljuje, a o slavodobitniku odlučuje se sredinom rujna. Predsjednik Nobelova odbora Thorbjørn Jagland norvešku će i svjetsku javnost o imenu dobitnika obavijestiti u petak, 11. listopada, 2013. u 11 sati. Po ustaljenu običaju, članovi Nobelova odbora odluku o dobitniku nastoje donijeti jednoglasno, iako to nije statutarna norma.
Nagrada se dodjeljuje u gradskoj vijećnici u Oslu u nazočnosti kralja i kraljice 10. prosinca, na Svjetski dan ljudskih prava i na dan smrti kemičara, inovatora, izumitelja baruta i industrijalca oružja Alfreda Nobela.
Ravnatelj norveškog Instituta za Nobelovu nagradu Geir Lundestad nedavno je javnost obavijestio da je za ovogodišnju nagradu za mir predloženo čak 259 kandidata, najviše dosad, od čega je 209 pojedinaca i 50 organizacija.
U javnost je procurilo i da je jedan od kandidata Bill Clinton, a odavno se zna i da je jedan od predloženih i papa Franjo. Naime, nakon privatne audijencije kod pape Franje 5. srpnja ove godine, predstavnici rodbine i prijatelja argentinskih Židova koji su bili žrtve terorističkog napada na “Izraelsku udrugu Argentine” izjavili su da će papu predložiti za Nobelovu nagradu za mir.
Bombaški napad dogodio se u Buenos Airesu u zoru 18. srpnja 1994. godine. Poginulo je 85, a ranjeno tristo osoba, većinom Židova, a tadašnji biskup Bergoglio bio je prva javna osoba koja je osudila zločin, tražeći pravdu za žrtve.
Svjetski mediji prenijeli su i vijesti o još četvorici favorita za ovogodišnju nagradu: već spomenuti “balkanski mirotvorac” Bill Clinton, afganistanska liječnica i aktivistica tamošnjeg feminističkog pokreta dr. Sima Samar, bivši “njemački ujedinitelj” i jedan od “rušitelja Berlinskog zida” Helmut Kohl (više je puta nominiran, a njegov je ortak u rušenju Željezne zavjese Mihail Sergejevič Gorbačov nagradu dobio 1990.) i zatočeni kineski borac za ljudska prava, profesor književnosti Liu Xiaobo.
Prema oporuci koju je Alfred Nobel popisao 27. studenoga 1895. godine, Nagrada za mir trebala bi se dodijeliti osobi koja je “učinila najviše ili vrlo puno za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje stajaće vojske i za očuvanje i promicanje mirovnih sabora/zakona”.
Dosad je nagrada dobio 100 osoba (od toga 15 žena, među kojima je najpoznatija indijska i makedonska Albanka Majka Terezija): 63 puta nagradu je dobila jedna osoba, 28 puta podijelila su je dva dobitnika, a dvaput čak tri (poznatiji je trojac: Jaser Arafat, Shimon Peres i Yitzhak Rabin). Nagrada je 24 puta dodijeljena 21 organizaciji (organizacije Crvenog križa tri su puta dobile nagradu), a posljednja koja ju je dobila bila je Europska unija prošle godine.
>> Ruska udruga traži Nobelovu nagradu za mir za Putina
I Hitler i Mussolini nominirani
Jedina osoba koja je odbila primiti Nobelovu nagradu za mir bio je vijetnamski političar Le Duc Tho koji je nagradu 1973. trebao podijeliti s američkim državnim tajnikom Henryjem Kissingerom s kojim je vodio pregovore o završetku Vijetnamskog rata i postignuću američko-vijetnamskog mirovnog sporazuma. Jedina osoba kojoj je nagrada dodijeljena posmrtno bio je tragično stradali švedski diplomat, glavni tajnika UN-a Dag Hammarskjöld koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći 1961. godine.
Kako su pitanja rata i mira oduvijek bila i uvijek će biti nabijena ljudskom patnjom i gorljivim emocijama, dodjela nekih nagrada, a posebice brojne nominacije, često su dovodile u iskušenje moralni kredo Nobelovog odbora. Poznata je, primjerice, činjenica da su za tu nagradu jednom bili nominirani Adolf Hitler (1939.) i Benito Mussolini (1935.), dva puta Josif Staljin (1945. i 1948.), a tri puta Josip Broz Tito. Za nagradu je 1996. bio predložen i neosuđeni genocidni zločinac Slobodan Milošević (u društvu s Alijom Izetbegovićem i dr. Franjom Tuđmanom; iste su godine bili predloženi i: Richard Holbrooke, Thorvald Stoltenberg i Lord Owen). Nagradu nije dobio jedan od najvećih mirotvoraca XX. stoljeća Mahatma Gandhi, iako je bio predlagan čak pet puta.
Nagradu nisu dobili i brojni nominirani političari: Franklin Roosevelt, Harry Truman, Dwight Eisenhower, Konrad Adenauer, Winston Churchill, Neville Chamberlain, Anthony Eden, Jawaharlal Nehru, Juan i Eva Peron, Kurt Waldheim, Tony Blair, George W. Bush i mnogi drugi. Jedan od ključnih razloga što doslovce svatko može biti nominiran za tu nagradu jesu liberalna pravila Nobelova odbora.
Nagradu je “na veresiju” 2009. godine dobio tek izabrani američki predsjednik Barack Obama “za njegove izuzetne napore na učvršćenju međunarodne diplomacije i suradnje među narodima”. Iza tog apstraktnog obrazloženja, Nobelov odbor nagradio je zapravo njegova predizborna obećanja da će okončati ratove u Iraku i Afganistanu i smanjiti zalihe nuklearnog naoružanja.
Paradoks je njegove nagrade u tome što je donedavno bio spreman započeti novi “rat za mir” u Siriji, a imao je važnu ulogu i u ratu u Libiji.
Za mene, upravo zbog toga, dvojbe nikad nije bilo: ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir trebao bi dobiti papa Franjo! Zapravo, nagradu bi trebalo dodijeliti dvojici živih papa, Benediktu XVI. i Franji, ali prvi, koliko je znano, nije za nagradu predložen.
Uporno, odlučno i učinkovito zalaganje pape Franje za mir Bliskom istoku na svoj je vrhunac doseglo posljednjih tjedana kad se činilo da je vojna intervencija u Siriji samo pitanje dana.
“Upućujem snažan apel za mir, apel koji se rađa iz moje vlastite nutrine! Koliko patnje, koliko razaranja, koliko boli je donijelo i donosi korištenje oružja u toj izmučenoj zemlji, posebno među civilnim i golorukim stanovništvom! Pomislimo: koliko djece neće moći vidjeti svjetlo budućnosti! S posebnom odlučnošću osuđujem korištenje kemijskoga oružja! Kažem vam da su mi u glavi i srcu još užasne slike proteklih dana! Za naša djela postoji Božji sud i sud povijesti kojima se ne može izmaći! Nikada korištenje nasilja ne donosi mir. Rat pokreće rat, nasilje priziva nasilje! Svom svojom snagom, od svih strana u sukobu tražim da poslušaju glas vlastite savjesti, da se ne zatvore u svoje interese, nego da na drugoga gledaju kao na brata te da hrabro i odlučno krenu putem susreta i pregovora, nadilazeći slijepo sukobljavanje. S jednako tako velikom snagom potičem međunarodnu zajednicu da uloži sve napore kako bi promicala, bez daljnjega oklijevanja, jasne inicijative za mir u toj naciji, utemeljene na dijalogu i pregovorima za dobro svekolikoga sirijskog pučanstva.”
>> Papa Franjo: Ja sam grešnik. Pomalo sam lukav ali i naivan
Ubijanje u ime velike ideje
Pozvao je na opći “rat” protiv ilegalnih trgovaca i trgovine oružjem. Upitao je: vode li se ratovi na sve strane svijeta jer doista postoji stvarni problemi ili je riječ je o “trgovačkom ratu da bi se prodalo to oružje u protuzakonitoj trgovini”.
Zaključio je: “To su neprijatelji (trgovci oružjem) koje moramo poraziti, ujedinjeni i dosljedni, služeći interesima mira i općega dobra i nikakvim drugim interesima”.
Ne samo što je tjednima i mjesecima u svojim propovijedima i porukama djelovao kao vodeći svjetski mirotvorac, papa Franjo i u svojim “cvrkutima” (tvitovima), namijenjenim mladima i informatički pismenima traži, zahtijeva i vapije za UNUTARNJIM i VANJSKIM mirom: u čovjeku samom i među religijskim i inim skupinama, zajednicama i narodima.
Jedan od “cvrkuta” napisao je na latinskom: “Numquam plus bellum! Numquam plus bellum!”; u prijevodu: “Nikad više rata! Nikad više rata!”
Bolji poznavatelji papinske prošlosti u tim su riječima lako prepoznali jedan od najpoznatijih vapaja za mirom koji je u jeku strašnog Vijetnamskoga rata na Općoj skupštini Ujedinjenih nacija 4. listopada 1965. uputio papa Pavao VI.: “To je riječ (mir) koju od nas očekujete, a mi je ne možemo izustiti bez svijesti o njezinoj važnosti i ozbiljnosti: Nikada jedan protiv drugoga, nikad, nikad više! Nije li to najviši cilj zbog kojeg su Ujedinjeni narodi rođeni: protiv rata i za mir?”
Talijansko izdanje magazina the Vanity Fair izabralo je papu Franju za osobu godine, posebno ističući njegovu misao-prispodobu kako svećenici moraju biti “pastiri koji žive s mirisom svojih ovaca” i izjavu o homoseksualcima: “Tko sam ja da sudim”.
Dodjeljivanje nagrade jednom papi, na neki bi način bio presedan, jer mirotvorstvo – iskazano kroz enciklike, propovijedi, molitve, vapaje, javne apele, pastirska pisma, pa i “cvrkute” (tvitove) za mir – spada u opis posla i poslanja svako svećenika, nekmoli pape.
Zalaganje za mir, kao i zalaganje za “siromašne duhom” (potlačene, ponižene, obespravljene, progonjene, siromašne, bolesne i nemoćne), dio je vječnog poslanja Crkve, kao i zalaganje za pravednost, pravdu, milosrđe i druga od “osam blaženstava” o kojima je Isus govorio u slavnom Govoru na gori.
Dakako, cinični bezbožnik i mrzitelj Crkve, Vatikana i pape mogao bi kazati kako je papa Franjo svoju mirotvornu retoriku intenzivirao baš u doba, početkom rujna, kad je Nobelov odbor odlučivao o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za mir te da je njegova retorika tek “dobar PR”: jer je namijenjena ušima članova Nobelova odbora, a prilagođena riječima oporuke Alfreda Nobela.
Međutim, prava je istina da je ovaj papa baštinio mirotvorno poslanje brojnih papa koji su svoje riječi i poslanje iščitavali iz Evanđelja i Isusova Govora na gori: “Blago mirotvorcima jer će se zvati sinovima Božjim” (Mt 5, 9).
Iako su ratovi kroz stoljeća i tisućljeća donosili rijeke krvi i nepregledne kolone mrtvih, dvadeseto stoljeće je donijelo toliko ratova, genocida i pogroma, da bismo ga komotno mogli nazvati stoljećem genocida, od kojih su posljednji trebali biti počinjeni, a djelomično su i počinjeni, nad “Ustašama” (Hrvatima) i “Turcima” (Bošnjacima).
Poznati američki teoretičar ljubavi i mržnje Robert Sternberg precizno je izračunao da je SVAKOGA od 36.525 dana XX. stoljeća uime neke “velike ideje” (nacizma, fašizma, komunizma, nacionalizma i internacionalizma, umišljene religijske ili rasne izabranosti) ubijeno prosječno oko 3000 civila.
Zašto Franjo, a ne Hadrijan
Nije nikakvo čudo da je nekoliko papa u drugoj polovici XX. stoljeća napustilo zagovaranje katoličke doktrine o tzv. “pravednom ratu”, usmjerivši pozornost na zagovaranje, nazovimo to tako: mira pod svaku cijenu.
Usput, crkveni nauk o “pravednom ratu”, zapravo “zakonitoj obrani vojnom silom”, propisuje četiri stroga uvjeta koja opravdavaju obranu od rata i agresije: (1) šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda mora biti trajna, teška i izvjesna; (2) sva ostala sredstva kojima se ratnom zlu pokušava stati na kraj moraju se pokazati neprimjenjivim ili neuspješnim; (3) trebaju postojati ozbiljne pretpostavke (uvjeti) za uspješnu obranu i (4) kod pribjegavanja upotrebi oružja mora se voditi računa da se ne prouzroči veće zlo i nered od ratnog zla kojem se želi stati na kraj, doskočiti mu.
Mnogi će kazati kako je mirotvorstvo pape Franje odveć idealističko, pa i posve djetinjasto, jer suvremene ratove pokreću sasvim realni i grubi interesi, ali i teška bolest na mržnju suvremenih ljudi i različitih ljudskih – religijskih, etničkih, nacionalnih – skupina.
Unatoč tim razložnim prigovorima, upravo zbog toga što mislim kako idealizam ima mjesto u današnjem pragmatičnom svijetu, osobno u petak 11. listopada 2013. u 11 sati očekujem “senzacionalnu” vijest iz Osla: uvjeren sam da će prvi papa isusovac i prvi papa iz Argentine i Južne Amerike biti izabran i za – prvog papu nobelovca.
Uostalom, za razliku od neuspješnih pokušaja Ivana Pavla II. da apelima za mir spriječi dvojicu američkih predsjednika, oca i sina Busha, od invazije na Kuvajt (Georga H. W. Busha 1991.) i na Irak (Georga W. Busha 2003.), papa Franjo postigao je uspjeh: kako sada stvari stoje, američke vojne intervencije u Siriji zasad neće biti. Nažalost, to ne znači da će zastrašujući vjerski i građanski rat tamo uskoro prestati.
Sve u svemu, skromni i ponizni papa koji se vozi javnim prometalima, a svoje poslanje vidi u služenju “siromašnima duhom” i u potrazi za mirom pod svaku cijenu zaslužuje Nobelovu nagradu za mir.
Za kraj valja mi podsjetiti. U prvom obraćanju tisućama novinara koji su pratili i izvještavali o konklavama i njegovu izboru, bez ikakve potrebe da oko izbora imena stvara veliku “misu”, iskreno je opisao misaoni proces koji ga je doveo do odluke o izboru imena: “Mnogi su mi rekli da sam mogao uzeti ime Hadrijan, po Hadrijanu VI., kako bih se pokazao kao istinski reformator, te u znak osvete Klementu XIV. koji je ukinuo jezuitski red. Međutim, u trenutku kada su objavili rezultat glasovanja, jedan od kardinala, moj dobar prijatelj iz Sao Paola Claudio Hummes, zagrlio me, poljubio i rekao: “Ne zaboravi siromašne”.
To mi je odzvanjalo u glavi. I, naravno, odmah sam se sjetio sv. Franje Asiškoga, a onda sam se sjetio rata. Franjo je volio mir i tako mi je došlo to ime. Sjetio sam se i koliko ima ratova i koliko je svijetu potreban mir. Zato Franjo – zbog mira i zbog siromašnih.”