Malo koja zemlja u svijetu prolazi kroz tako dramatične društvene promjene kao Turska. I to se stalno događa još od 1923. kada je Kemal Mustafa Atatürk proglasio republiku. Teško je i zamisliti šok kroz koji je turski narod prolazio kad je Atatürk (Otac Turaka) redom provodio brojne reforme: uveo je latinicu umjesto arapskog pisma, zakonom propisao da svaka osoba mora imati prezime, iz ustava je uklonio dio koji je islam deklarirao kao državnu religiju, proveo odjevnu reformu – zabranio nošenje fesa i feredže, dao je izborno pravo ženama...
Nešto manje od sto godina poslije toga stvari na početak vraća novi turski vladar koji bi, čini se, Atatürkove reforme najradije ukinuo. No aktualni turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nailazi na žestok otpor. Turci su u nekoliko navrata masovno izašli na ulice, a unatoč represiji policije, uspjeli su, čini se, usporiti Erdoganov naum. Njegovi najveći kritičari i protivnici ipak su turski intelektualci i književnici poput Orhana Pamuka, Nedima Gursela te mlade zvijezde Ece Temelkuran.
Novinarka godine
Zanimljivo, Ece često dolazi u Zagreb, a učinit će to i ovih dana jer je gošća prvog Zagreb Book Festivala koji će se od 18. do 24. svibnja održavati u Muzeju za umjetnost i obrt. Povod za njezin dolazak novi je roman "Žene koje pušu u čvorove", no povoda za razgovor s njom je uvijek mnogo više. Prije svega zato što u jednoj od prethodnih svojih knjiga "Planina boli" propituje odnos između Turaka i Armenaca, kao i zato što se bavi brojnim temama koje su u Turskoj kontroverzne. Osim armenskog, ona propituje i kurdsko pitanje, bavi se ženskim pokretima, istražuje sudbine političkih zatvorenika... Redovito piše za turske listove, a kolumne objavljuje i u Guardianu, Le Mondeu, The New Statsemanu. Usto, dobitnica je i nagrade za tursku novinarku godine.
Razgovor s njom započeli pitajući je za aktualnu knjigu, a potom smo se nadovezali na bolno armensko pitanje.
Napisali ste roman ceste koji uskoro izlazi u Hrvatskoj, a u kojemu četiri žene, muslimanke, putuju od Tunisa do Libanona kako bi ubile muškarca koji je jednoj od njih slomio srce. Što ste željeli tim romanom staviti u fokus?
Najvažnije je ono što se dogodilo čitateljima u Turskoj i Njemačkoj. Mislim da je jedna od najčešćih povratnih reakcija čitatelja bila rečenica: "Želio sam biti s junakinjama na cesti." Dogodilo se to da sam čitateljima, posebno ženama, ovom knjigom osigurala dobru zabavu, ali i četiri nove prijateljice. To je ono za što književnost i služi. Da stvara prijatelje na koje se možete osloniti, na koje se možete ugledati do kraja života. Uza sve, u ovoj knjizi imamo i Madam Lillu koju, vjerujem, vole svi čitatelju ne samo zbog njezine mudrosti već i odvažnosti.
U romanu su likovi Tunižanke, Egipćanke, Turkinje. Koliko se u stvarnom životu razlikuju životi tih žena u svojim državama? Je li život Turkinja lakši od života Egipćanki?
Vjerujem da naši životi nisu ni lakši ni teži. Hrvatska žena koja čita knjigu neće osjetiti kulturološku razliku tijekom čitanja jer sam pokušala pokazati da te razlike nisu tako velike kao što se često misli. Usto, širom svijeta glavni je problem žena to što nisu spoznale što sve mogu učiniti zahvaljujući svojoj snazi. Kako biti snažni, svi to želimo naučiti. I kako biti sretni. U ovim vremenima jedno poništava drugo. Moja knjiga nudi put kako prihvatiti oboje u isto vrijeme. Doista smatram da je to moguće.
Je li marama u islamu danas izraz slobode odijevanja ili je više riječ o prisili? Naime, i na Zapadu muslimanke često svojevoljno nose marame.
Marama je, osim svog religioznog i političkog aspekta, još jedno sredstvo diskriminacije žena. Upravo zbog toga marame u knjizi postaju jedna sasvim drugačija priča. U jednom dijelu knjige svi likovi nose marame. U Turskoj je marama toliko specifično pitanje da je knjiga postala popularna i među religioznim kao i među sekularnim ženama. Postoji stih u Kuranu koji kaže: "Čuvaj se žene koja puše u čvor." Puhanje u čvor odnosi se na bavljenje magijom, na vještičarenje. Moj proročanski znak u knjizi je upravo puhanje u čvor. One su svjesne njegove snage, njegove magije, nosile maramu ili ne.
Kultna knjiga
Kako je vaš roman prihvaćen u Turskoj? Kakve su reakcije?
Knjiga je postala bestseler, no važnije od toga jest to da je knjiga na dobrom putu da postane kultno djelo. Nadam se da me ova rečenica neće osramotiti u budućnosti.
Jeste li, pišući ovaj roman, razmišljali o filmu "Thelma i Louise", kultnom ženskom filmu ceste Ridleya Scotta?
Nisam na to mislila, no kada je knjiga napisana, često sam je sama opisivala kao "Thelma and Louise s puno osjetljivijom pričom i zasigurno puno boljim krajem".
Kad smo razgovarali prije oko godinu dana, rekli ste da će, pobijedi li na predsjedničkim izborima, Erdogan zapravo sam zavladati Turskom i da će država otići u polupredsjednički sustav. Je li se to dogodilo?
Da, upravo se to događa. Pred nama su ključni izbori, a ako vladajuća stranka i na njima pobijedi, sa sto postotnom sigurnošću možemo reći da će Turskom upravljati samo jedan čovjek.
Ovih je dana obilježena 100. obljetnica progona Armenaca u vrijeme Otomanskog Carstva, što je ponovno zavadilo turske vlasti s nekim europskim državama koje inzistiraju da je riječ o genocidu. Kako gledate na te diplomatske sukobe Ankare i Europe zbog Armenaca?
Bolno! Ne samo za Armence već i za Turke, koji iskreno traže rješenje ovog problema otprije stotinu godina. Iz moje perspektive gledano, ovaj će problem riješiti ljudi, a ne diplomacija ili politika. Nijekanje zasigurno nije pravi put, ali ni diplomatski pritisak izvana ništa neće riješiti. Kao što sam napisala u "Planini boli" – rješenje je da se narodi približe i razgovaraju o prošlosti
U toj knjizi bavili ste se armensko-turskim odnosima. Kakav je njihov odnos u stvarnosti, na ulici – što se događa kad se Armenac i Turčin sretnu u kafiću?
Ništa osim ako netko ne povuče to pitanje. Armenci iz razumljivih razloga ovo pitanje ne potežu u kafićima jer znaju da rasprava može doći do usijanja i da bi netko mogao stradati. Posebno tijekom travnja. Travanj je najokrutniji mjesec kada se govori o armensko-turskim sukobima. Ako država ne potakne nasilje, tenzije između običnih ljudi ne idu dalje od uobičajenih rasističkih reakcija poput podcjenjivanja ili tračanja. Ali uvjerena sam da tijekom Dana sjećanja 24. travnja armenske škole idu na praznike samo da bi bile sigurne kako će izbjeći moguće napade na armensku djecu. Mislim da to dovoljno govori.
Mogu li se ta dva naroda pomiriti?
Nacije ne, ali ljudi mogu. Vjerujem to, inače se ne bih trudila napisati knjigu. I sebe sam stavila u središte napetosti.
Cijeli je Bliski istok u kaosu, rat je u Siriji, Iraku, Jemenu... Gledajući odavde, čini nam se da Erdoganova politika baš i nije išla u smjeru smirivanja tih kriza...
Ni najmanje. Slogan međunarodne politike bio je "Nula problema" kada su se počeli otvarati prema bliskoistočnom procesu. Ipak, ovo gdje smo sada može se samo nazvati "Nula susjeda". Strašno smo osamljeni u regiji, osim u odnosima s Katarom, koji baš i ne treba našu pomoć i prijateljstvo
Kakva je situacija sa zatvaranjem novinara u Turskoj? Često pišete o tome?
Ne više jer su najveći politički slučajevi ili završeni ili pred samim krajem.
Bojite li se i vi da biste mogli jednog dana završiti u zatvoru zbog kritiziranja vlade?
Svi su uplašeni
Dolazite na Zagreb Book Festival. Često ste u Hrvatskoj i vjerojatno nas već dobro poznajete. Što ste primijetili kao naše dobre, a što manje dobre osobine?
Nadam se da ću u skoroj budućnosti i živjeti u Zagrebu. Mislim da je Hrvatska "dovoljno europska", ali i "ne toliko europska". Nije toliko dosadna poput Europe, ali je elegantna kao i svaka druga europska zemlja što je, po mome mišljenju, najbolja mješavina.
Turci su poznati po dobroj hrani. Kakva vam je hrvatska kuhinja?
Peciva! Peciva! Peciva! Obožavam hrvatska peciva!
>>Ece Temelkuran: Pobijedi li Erdoğan, pred Turskom su dramatične promjene
>>Erdogan pobjednik prvih izravnih predsjedničkih izbora u Turskoj