Pjevam o depresiji jer si je moja majka zbog nje oduzela život

Sresti Edu Maajku u Zagrebu donedavno je bilo jednako vjerojatnosti da prosječan stanovnik Hrvatske u novčaniku sretne Antu Starčevića. Odselio se u Izrael, točnije u Tel Aviv gdje se bori s nesigurnom svakodnevicom, ali uživa s obitelji.

Ipak, u zadnje vrijeme sve je češće u Zagrebu, priprema se za povratak kući preduvjet čega je glazbena aktivacija, nove stvari pa i novi album na obzoru. O svemu tome popričali smo susrevši se na savskom mostu, a uoči nastupa u zagrebačkom Vintage Industrial Baru 22. siječnja. Pa tko zna, možda se Edinim povratkom popravi i ona druga vjerojatnost s početka ove priče.

Od 2012. godine, od „Štrajka mozga“ od vas u glazbi ništa novo. Ali...

Istina, ali evo nove stvari! Skužio sam da sam se jako ulijenio i da moram doći do ljudi s kojima vrlo brzo rješavam stvari, s kojima se lako osjetim na prvu, s kojima ću brzo realizirati sve što imam u glavi, a oni su u Zagrebu, u Sarajevu i u Beogradu. I evo nove stvari, „No pasaran“, objavljene prošli tjedan na Facebooku i YouTube kanalu.

O čemu je u pjesmi riječ?

Nije toliko buntovna koliko je svojevrsni poziv na realnost, reality check o dizanju fašizma u cijelom svijetu. Zadnjih godina imam osjećaj da on raste na svim stranama..., istoku, zapadu, sjeveru i jugu kao što pjesma i kaže. U istočnoj Europi je fakt da se sve manje cijeni inteligencija, a sve više idiotizam. Ali i u Americi, recimo, Trump ima veliku izbornu zajednicu koja ga podržava tako da očito je riječ o globalnom problemu. O tome u pjesmi i govorim.

Je li „No pasaran“ početak novog albuma?

Na pomolu je, ali tražim izdavača. Poslije nje, do kraja veljače izbacit ću još nešto, i to također preko YouTubea i FMJAM kanala. Pregovaram, ali da, pjesme za album su tu.
Sav materijal temeljen je na realnosti, socijali i društvu ili ima i ljubavi? Ona nije nestala, zar ne?
Nije, nije nestala, ima i puno ljubavi! Osim toga, materijal koji radim nije specificiran ni tematikom ni muzičkim pravcima. Oslobodio sam se tog nekog straha hoću li uletjeti u teritorij koji nije moj. Zanimljiv je, ima i stvari o mentalitetu, o meni... O kuknjavi koja je postala dio mainstreama i o tome koliko u biti uništava naše živote.

Jeste li se vi osobno uspjeli riješiti kuknjave?

Rješavam je se. Neke standardne kuknjave sam riješio, a na nekima još uvijek radim. Svaka nova bol ili promjena u trbuhu ili tlaku je nova kuknjava. Ipak sam ja hipohondar od rođenja. Mislim da me to neće nikada napustiti.

Dakle svakog dana u svakom pogledu sve više napredujete. A s tim sazrijevanjem i s godinama postajete i smireniji i spremniji da prešutite ili baš kontra?

Kako kad. Nekada čak reagiram i na stvari na koje ne bih trebao... U konfliktu s nekom osobom znam odreagirati teško za sebe, pogodi me, nevažno je li u pitanju ljubav, politika ili poslovna stvar. No pokušavam sve manje davati moć drugima nad sobom. Po meni je to živciranje i gubitak fokusa zbog drugih ljudi jednostavno davanje njima moći nad sobom.

Uvijek ste voljeli govoriti o tabuima... U ovoj fazi života koji tabu biste rado potegnuli?

Neki dan sam snimio stvar o depresiji i iskreno nisam zadovoljan kako je ispala, bolja je bila u mojoj glavi. Uglavnom, rado bih se posvetio temi depresije. Ona je kod nas i dandanas velika tabu tema. I ne samo depresija već i tjeskoba i razne traume. Evo, nema dugo da je čovjek u Zagrebu ubio ženu, dijete i sebe, a toga kod nas ima brdo. Pogotovo po ruralnim dijelovima cijele regije. Dok god ljudi o tome ne počnu otvoreno pričati, dok ne prestanu ići popovima i hodžama i ne počnu ići educiranim ljudima po pomoć i terapiju, dotad će se to i događati.

Jeste li vi ikada bili u depresiji?

Jesam. Puno puta. Moja mati je izvršila suicid. To je bila kombinacija depresije i paranoje koja je odmakla zbog nesuočavanja s problemom i zbog toga jer okolina i društvo nisu imali razumijevanja prema tome. Ne postoji spreman kadar koji će spremno odgovoriti na takve zahtjeve, a ljudi su istraumatizirani i nitko ne radi na čišćenju od trauma. Kad se dogodi neka loša svjetska ili lokalna situacija, ona im samo probudi demone i ljudi se izgube i ne znaju odakle sve to počinje. S takvim se problemima da nositi ako je društvo na to spremno i ako na to ne gleda kao na sramotu. Primjera radi, svi ljudi koji čine neko dobro, bez obzira na to jesu li autori pjesama ili novinari, svi ti koji šire neku svjetlost bacaju se na niže nivoe, po njima se pljuje i boje ih se podržati čak i oni kojima oni nešto znače jer je društvo takvo da će ih osuditi.

Znači vraćate se na scenu s novim svjetlom, novim stvarima, novim albumom... A kada se vraćate i za stalno u Zagreb?

Vraćam mu se već neko vrijeme. Dolazim na tjedan ili dva gotovo svaki mjesec jer sam s kolegom Velimirom Grgićem počeo raditi i na scenariju za animirani film. Dugometražni ili seriju, ne znamo još. Glavni lik je Edo medo, a priča je o medvjedima izbjeglicama i nadam se da će odlično proći. U zadnje vrijeme me baš privlače i ti drugi oblici kreativnog rada. Pišem i sinopsis za igrani film. O radnji još nećemo, a žanr je teško objasniti. Malo drama, malo fantasy, malo ZF, malo svega... Dobar je.

Supruga Lilah i kći Yasmin dolaze s vama u Hrvatsku ili su u Tel Avivu?

Dolaze ponekad, sad su u Izraelu. Vidjet ćemo kako ćemo se organizirati u budućnosti. Da bih ih za stalno doveo u Zagreb, moram im osigurati nešto. Ne mogu ih dovesti u jednosoban stan koji unajmljujem svakih mjesec dana. Moram stvoriti preduvjete. Uglavnom, moje cure su dobro i jako mi nedostaju. Tu sam tek tjedan dana i za koji dan, dakle desetog dana, već prelazim granicu psihičke i fizičke normalnosti bez njih. Tada mi već toliko nedostaju da postanem loš lik i znam ljudima odbrusiti. Imam grižnju savjesti jer nisam s njima i teško mi je. Osim toga, naša Yasmin ne ide u vrtić, već je cijelo vrijeme sa mnom ili sa suprugom, tako da, kad me nema, to mi se bilježi kao veliki minus.

Yasmin ima četiri godine, voli slušati Amiru Medunjanin i sevdah.

U da, al trenutačno joj je najjača Aretha Franklin i „You make me feel like a natural woman“. Ne zna što to znači, ne zna ni dobro engleski jezik, ali pjeva. Hebrejski i naš jezik rastura, ali engleski ne pa se Lilah i ja šalimo da još uvijek imamo tu slobodu da se pred njom svađamo na engleskom.

Imate dva državljanstva, BiH i hrvatsko. Jeste li glasali na nedavnim hrvatskim izborima?

Nisam i znam nešto površno o toj drami pa neću ulijetati na tu temu. Ipak, čini mi se da su samo došli neki novi likovi koji su morali donijeti odluku ići na lijevi promašeni izbor ili na desni promašeni izbor. Isti vrag. Ne mogu kriviti ljude koji su prije glasali za SDP pa sad nisu. Nije to stranka koja je nešto ogromno pokrenula, ali nije imala ni od čega. A HDZ je povratak na nešto iz čega je kasnije teško izaći. Čekaju nas teški dani.

Znam da ne volite o tome, ali u vrijeme sukoba u Gazi u komentarima na društvenim mrežama su vas dosta napadali, da ne kažem vrijeđali pojedinci kojima smeta činjenica da ste se preselili u Izrael i oženili Izraelkom. Tko su ti ljudi i jesu li se napadi smirili?

Shvatio sam da će se to ponavljati svaki put kad se u Izraelu dogodi novi sukob. Kada bude sljedeći rat između Palestinaca i Izraelaca, opet će početi i biti još gori. Većinom su to komentari Bošnjaka, i to uglavnom onih koji žive u dijaspori. U Americi, u zemlji koja napada više ljudi no Izrael, ili u Njemačkoj ili u nekoj drugoj licemjernoj državi. Kada to prepričam svojim prijateljima Palestincima i ljevičarima u Izraelu, oni ne mogu vjerovati da se netko prema meni tako ponaša i da me vide kao nekog pobornika Izraela, procionista koji udara Palestince po cesti i tko zna što. Uglavnom, ja im u tome ne mogu pomoći, neka osuđuju, to je njihov izbor. Većina tih stvari koja mi je izrečena pravi je dokaz balkanskog antisemitizma. To neće stati dok god je Izraela, Palestine i dok god sam u braku sa ženom koja je Židovka. Mislim da su u pitanju ljudi koji su to isto mislili o meni dok sam bio oženjen Hrvaticom, ali to im je bilo lakše prihvatiti. Nisam ni u jednom nacionalnom ili religijskom folderu, a ovo su vremena nacionalnog i religioznog pripadanja pa me teško sasvim prihvatiti. Ja i ljudi slični meni najebali smo što se tiče prihvaćanja.

Kakva je trenutačno situacija u Tel Avivu? Osim što je toplije nego kod nas, što još valja... ili ne valja?

Dolje je sada toplo, ali nedostajali su mi zagrebačka hladnoća i snijeg. Politički je dosta zeznuto, ljudi ljude ubadaju noževima, Izraelci ulijeću u palestinska naselja i rade sranja... Stalno traje ta igra mačke i miša. Sigurnost na ulicama nije najbolja, ne znaš gdje se može dogoditi neki napad. Recimo, nikamo ne idem autobusom, radije s malom idem pješice jer vožnja busom je kao rulet. Toliko puta se dogodio napad na bus da me strah riskirati. Osim dobre klime, ima puno dobrih ljudi, a i nije uvijek tako nesigurno kao u ovom trenutku.

Vrate li vam se ratni demoni kada čujete uzbunu?

Mislim da je zadnja uzbuna bila preklani i da, sve mi se vrati. Bilo mi je jako ružno. Drago mi je što moja kći tada još nije ništa shvaćala. Dolje djeca ispaštaju na obje strane i to je jako tužno gledati.

Nedavno ste imali koncert u rodnom Brčkom. Kakvo je tamo stanje?

Brčko se bori s izlaskom na pozitivnu nulu kao i svaki grad u BiH. Dobro žive ljudi koji su na gradskom budžetu, a problem je kod onih koji nisu na njemu. Mislim da bi se novac koji zarađuju na osnovi toga što su distrikt mogao ulagati u puno bolje stvari za cjelokupno stanovništvo. Ne znam jesu li popravili nasipe, ali mislim da će ove godine biti jako puno kiše. Što se tiče Brčkog, bojim se poplava, a ne nacionalizma jer ljudi već neko vrijeme manje-više žive skupa.

Kakva je u planu petoljetka u životu Ede Maajke, a kakva u životu Edina Osmića?

Edo Maajka je glazbeni projekt, ali možda napravim još pokoji u kojem neću biti Edo Maajka, već neki drugi alter ego. A Edin Osmić je jako emotivna osoba, dobar i popustljiv roditelj, sretan suprug, zbunjen lik pun svojih tjeskoba, ali vrlo normalan i takav ću i ostati. 

>>Film o glazbenom pokretu 90-ih koji je mijenjao hrvatsku stvarnost

>>Edo Maajka: Ljudi me vrijeđaju jer sam oženio Židovku