Edo Popović rođen je 1957. godine u Livnu. Naklada OceanMore upravo mu je objavila roman "Mjesečev meridijan" koji će prvo predstavljanje imati u sklopu Zagreb Book Festivala Naklade Ljevak u subotu 23. svibnja u 19.30 sati u Muzeju za umjetnost i obrt.
Popović zasluženo uživa veliki ugled u Hrvatskoj, i to ne samo u kulturnoj javnosti. Oštro i javno komentira aktualne događaje iz kulture i politike. Nema figu u džepu. Njegova zbirka priča "Ponoćni boogie" iz 1987. kultna je zbirka generacije iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Popović se s uspjehom bavio i ratnim novinarstom, a prvi roman "Izlaz Zagreb jug" objavio je 2003. godine. Prevođen je na desetak jezika, a gotovo cijeli opus preveden mu je na njemački jezik. U njemačkom je tisku izborio i laskave kritike, imao je i zapaženi komercijalni uspjeh te bio redoviti gost na njemačkim najprestižnijim književnim sajmovima.
:: Radnju pretprošlog romana "Lomljenje vjetra" smjestili ste u budućnost. Zašto se čini da je radnja "Mjesečeva meridijana" smještena u današnjicu?
Zato što ona i jest u današnjici. Inače, u «Lomljenju vjetra» pomaknuo sam vrijeme u 2020. godinu ne zato što sam se želio okušati u SF-u, to ne, ne zanima me taj žanr, već da dodatno izoštrim i naglasim ono o čemu pripovijedam. U tom je romanu središnja tema ekonomija i socijalni jaz, a u "Mjesečevu meridijanu" je to tehnološki napredak i ekologija, najkraće rečeno.
:: Ovaj put konfrontirate ljude iz dviju skupina, Zaboravljene i Otrovane. Zašto su i jedni i drugi podjednako otrovani civilizacijskim postupcima?
Zato što nema bijega iz civilizacijskog kaveza. Sloboda je samo mit, mamac na koji ljudski rod grize tisućama godina. Koliko god se trudili, ne možemo izbjeći gustoj mreži nazvanoj civilizacija i napredak.
:: U novom romanu iznimno ste ironični i kritični prema obrazovanju, demokraciji, kapitalističkoj ekonomiji, medijima, medicini, znanosti... Je li vaš roman anarhistički?
Nisam imao na umu anarhizam pišući roman. Poznati su mi neki autori i tekstovi, pogotovo John Zerzan i još neki anarhoprimitivisti, no sve je to nedostatno da bih se usudio staviti anarhizam u podlogu romana. S druge strane, zanimali su me biotehnologija i antropologija, dosta sam toga pročitao kao sekundarnu literaturu za roman, Riffkina, McKibbena, Clastresa, Camattea, Sahlinsa i još neke autore. U pravu ste, roman se čita i kao kritika obrazovanja, medija, znanosti, medicine... Sve je to danas u službi ne ljudi, već profita. U Hrvatskoj upravo svjedočimo tom procesu. Ovih dana vlada se trudi demontirati javno zdravstvo i prepustiti ga tržišnoj ekonomiji. Slično se događa i s obrazovanjem, pitanje je vremena kad će profitu nezanimljive humanističke znanosti biti izbrisane sa sveučilišta. Medicina je već dugo u službi farmacije, koja je goli profit. A mediji u službi velikih oglašivača i drugih interesnih skupina. Ništa od toga više ne služi interesima većine građana. Smatrao sam to dovoljno zanimljivom građom za roman.
:: Zašto ste za naziv romana uzeli baš citat iz pjesme Vesne Parun Putovanja Mjesečevim meridijanom?
Kad sam počeo pisati roman, u ruke mi je dopala knjiga Vesne Parun. Činilo mi se da u toj njezinoj pjesmi vidim motiv sličan osnovnom motivu mojeg romana. To je čežnja za mjestom koje možemo nazvati svojim. I potraga za tim mjestom.
:: Većina likova u vašem romanu su buntovnici, i to buntovnici koji u kriminalističkom raspletu romana vrlo lako, bez puno razmišljanja i kajanja, ubijaju druge ljude. Mislite li da sve te krize koje proživljavamo vode do procvata nasilja?
Nasilje je konstanta ljudskih zajednica i civilizacije uopće. No, otac i sin u mojem romanu ne ubijaju zbog pohlepe, da bi pribavili neku materijalnu korist, zbog mržnje i netrpeljivosti, niti ičega sličnog zbog čega ljudi danas ubijaju jedni druge. Oni ubijaju, a jasno je to u romanu, iz istog razloga zbog kojeg su, recimo, američki Indijanci ubijali životinje – da bi preživjeli. Ne bih se zato složio s vama da su ta dva lika buntovnici, oni samo bježe iz zatočeništva, spašavaju goli život, moglo bi se reći. To je sasvim legitimna težnja. Pa ni druge likove ne bih okarakterizirao kao buntovnike. Kao što rekoh, svi oni pokušavaju pronaći mjesto koje mogu nazvati svojim. A možemo razgovarati o tome je li u današnjem svijetu moguće pronaći takvo mjesto.
:: Ime jednog od glavnih likova posudili ste od Andersena. U vašem romanu postoji Kaj, ali tko je Snježna kraljica?
Tko je Snježna kraljica? Korporacije, banke, najutjecajnije političke stranke koje su puke sluge korporacija i banaka... Mnogo je Snježnih kraljica danas koje su ljudska srca pretvorile u grumen leda, zbog kojih svijet izgleda nakazno, kao da se gleda kroz komadiće stakla iz Andersenove bajke.
:: U romanu se spominju i Marunine grede, Slamnigovača, Šoljanovo sedlo, Majetićeva vrata... Što bi ti nazivi trebali poručiti čitateljima koji nisu ljubitelji hrvatske poezije i proze?
To je mali hommage meni dragim hrvatskim piscima. Za one koji ne poznaju njihova djela i njihov rad, to će biti samo obični toponimi. Inače, ako se u tome što sam šume, stjenjake i sedla nazvao imenima hrvatskih pisaca i skriva neka poruka, ona glasi: čitajte te pisce.
:: Raj koji spominjete u romanu zapravo je logor u kojem se roditeljima otimaju djeca zbog viših interesa. Zašto roditelji ne pruže aktivni otpor tom suvremenom janjičarstvu?
U romanu su ti roditelji ucijenjeni i gotovo su potpuno kontrolirani, nemaju izbora. To pitanje postavlja se i u romanu. Jedan lik odgovara protupitanjem: a zašto roditelji dopuštaju da im djecu odvode u ratove? Zaista, zašto se roditelji ne pobune kad im djecu novače za ratove? Zašto mirno, ili čak s osjećajem ponosa, šaljemo svoju djecu u gotovo sigurnu smrt? Kakva smo mi to bića? Smatram da nema ničega vrednijeg od ljudskog života, a svejedno se tisućljećima međusobno ubijamo na najokrutnije načine. Zbog viših interesa, komada zemlje, barela nafte, ideologije, religije... Jedino vrijedno života je život sam, kazao je jedan stari Kinez. Potpisujem to.
:: Je li danas ekologija postala nova vrsta religije?
Ekologija je ipak znanstveni pogled na svijet. Nema tu dogme, samo skup neugodnih činjenica. Neugodnih za one koji se ne žele suočiti s poraznom slikom okoliša u kojem živimo i Zemlje uopće. Danas više nitko ozbiljan ne negira da je čovjek svojim djelovanjem promijenio klimu, poremetio prirodne cikluse koji su vrijedili eonima, i da je, recimo, u Europi preostalo samo dva posto šuma koje su nekad prekrivale naš kontinent, a da ubrzano nestaje sloj humusa i plodne zemlje. Svojedobno su stanovnici Rapa Nuia posjekli sva stabla na svojem otočiću učinivši ga neugodnim mjestom za život, a Sumerani su u južnoj Mezopotamiji, skrativši razdoblja ostavljanja zemlje na ugaru, uništili humus pa je i četiri tisuće godina poslije ta zemlja kisela i neplodna. Njihovo je djelovanje bilo lokalno, no sudbina tog pacifičkog otočića i dijela južne Mezopotamije danas pogađa cijelu Zemlju, jedino mjesto u svemiru na kojem čovjek može opstati. Ekologija ne nudi iskupljenje, ali nudi rješenja za opstanak na Zemlji, koja, međutim, malo tko želi čuti. U svakom slučaju nitko od onih koji kroje naše sudbine.
:: Koliko ste vi umreženi u kvorumašku generaciju i ako ste umreženi, jeste li od toga profitirali?
Ne vidim nikoga od kvorumaške generacije na nekom važnom mjestu, važnom u smislu krojenja kulturne ili neke druge politike, pa da možemo govoriti o umreženju i koristima od umreženja. Nikica Petković je predsjednik DHP-a i to je, koliko znam, najviše rangirani kvorumaš, no to sigurno nije pozicija za koju se otimaju i grabe današnji karijeristi. To je volontersko crnčenje, rekao bih. Časopis Quorum je dio moje prošlosti kojom se iznimno ponosim, mnogi kvorumaši, poput Branka Čegeca, Delimira Rešickog ili spomenutog Petkovića, moji su bliski prijatelji i volim se susretati s njima. Od tih susreta i razgovora s njima profitiram mnogo i kao pisac i kao čovjek.
:: Bili ste urednik u nekoliko nakladničkih kuća (SysPrint, Naklada Ljevak, OceanMore), i to kada je situacija u nakladništvu bila bolja nego danas. Zašto ste danas, u dubokoj krizi, slobodnjak?
U vašem pitanju krije se odgovor, zato što je kriza duboka, pa za ljude mojeg znanja i iskustva nema previše mjesta. S druge strane, procijenio sam da je vrijeme najvažnija i najdragocjenija stvar koju čovjek može posjedovati, pa sam tako danas vlasnik golemog dijela vlastitog vremena. No, loša strana toga jest vječna materijalna neizvjesnost, jer kako se ono kaže – ne možete imati i ovce i novce. Ponavljam, meni su dovoljne ovce.
:: Danas se iz Hrvatske ponovno masovno odlazi u bogatije zemlje, baš kao u vrijeme prvih socijalističkih gastarbajtera. Ali, zašto danas odlaze i oni najškolovaniji i najsituiraniji?
Zato što hrvatske vlade ne rade u interesu građana koji ih biraju, već u interesu onih koji financiraju njihove kampanje, od kojih uzimaju provizije, kojima namještaju poslove. A tko su ti, odgovorili smo pričajući o Snježnoj kraljici.
:: Koliko je Facebook danas subverzivniji od političkih aktivista?
Facebook uopće nije subverzivan, on je savršeno sredstvo kontrole. Čini mi se da društvene mreže samo amortiziraju i neutraliziraju potencijalni građanski bunt. Da se ispušemo klikajući. Otpor i subverzija nastat će izvan tih mreža, u surovoj stvarnosti, ne u virtualnoj. Ne pitajte kad će to biti. Pojma nemam. Zasad smo kao društvo potpuno anestezirani.
:: Osamdesete godine prošlog stoljeća danas su u modi. Je li onda u modi i Edo Popović?
Što se mene tiče, osamdesete pripadaju prošlosti i neka tamo i ostanu. Ako se ovdje radi o nekakvoj revalorizaciji kulturnih osamdesetih, o kritičnom pogledu s distance, neka tako bude. Mogu samo reći da me to ne zanima previše, seriju ne gledam, doma nemamo televizor, a na izložbi nisam bio. Inače, ne bih volio da se na moje proze gleda kao na novitete. A samo noviteti mogu biti u modi. Nadam se da ono što pišem ima trajniju vrijednost, da će moje proze nadživjeti i vrijeme u kojem su nastajale i mene. Bude li tako, odlično. Ne bude li tako, isto odlično. Neću biti ni prvi ni posljednji čija je djela progutalo vrijeme.
>>'Publici ćemo pružiti energiju glazbenih festivala'
>>Majka mi je umrla od ALS-a, a oni su jednu tešku bolest uspjeli svesti na 'Zvijezde plešu'