Laura, u ovom trenutku ne mogu ti ponuditi ništa osim moje riječi. Ja sam dužnosnik američke vlade zaposlen u obavještajnoj zajednici. Nadam se da razumiješ da svaki moj kontakt s tobom nosi golemi rizik za mene. A i ti, odsad, svaki tvoj odlazak u trgovinu, svaki telefonski broj koji okreneš, svaka internetska stranica koju posjetiš, svaka granica koju ćeš prijeći... jest u rukama sustava čiji dosezi ne poznaju limite. Hvala i čuvaj se. Pozdrav, Citizenfour...
Ovo je sadržaj jedne od brojnih kriptiranih poruka koje je na računalo novinarke i filmašice Laure Poitras početkom 2013. odaslao čovjek nepoznata identiteta. Samo dvije godine kasnije, zapljeskala joj je cijela američka filmska akademija pa joj pred koji dan dodijelila i Oskara za dokumentarni film koji prati razotkrivanje sada već najpoznatijeg svjetskog zviždača. U međuvremenu, ni njegov identitet više nije strogo čuvana tajna: on je Edward Snowden, disident s tjeralice američke vlade, čije je prljave rabote pod izlikom borbe protiv terorizma i skrbi za nacionalnu sigurnost razotkrio po cijenu vlastita života. Skupa sa čudovišnim sustavom nadzora, prisluškivanja i praćenja američkih, ali i neameričkih građana, među njima i visokih europskih dužnosnika poput Angele Merkel, pod doktrinom "Collect it all", u prijevodu, "Sakupljaj sve".
Vršak vrška sante leda
Za svoj prvi kontakt Snowden je, zapravo, odabrao nekog drugog: Glenna Greenwalda, ne bez razloga. Ovaj stručnjak za ustavno pravo, kolumnist i bloger uglednog britanskog Guardiana tijekom godina objavio je niz zapaženih tekstova o Wikileaksu, zviždačima i pokretu Anonymous, a omiljena su mu meta mahom bile strukture zadužene za nacionalnu sigurnost. Uza sve vrline, međutim, Greenwalda je informatička nepismenost umalo koštala ekskluzive, kasnije i Pulitzerove nagrade pristigle upravo na račun ove senzacionalne priče.
Nakon mjesec dana upornog ali neuspješnog slanja kriptiranjih poruka s kojima kompjutorski analfabet nije znao što bi, već dobro očajni Snowden se u siječnju 2013. e-mailom naposljetku obratio Lauri Poitras. I njezin opus dobro je poznavao. Nakon filma o američkoj okupaciji Iraka "My Country, My Country" iz 2006., redovito je prolazila je torturu na američkoj granici gdje je satima zadržavana i ispitivana. Pritom je nisu uspjeli zastrašiti pa je njezin sljedeći film tematizirao teror u Guantanamu.
U jednoj od poruka upućenih Lauri, Citizenfour ponudio joj je uvid u visokoklasificirane dokumente, objasnio zašto je voljan zakockati vlastitu slobodu, izložiti se velikim izgledima za dugotrajnu zatvorsku kaznu i od nje naposljetku zatražio da ga spoji s kolumnistom Guardiana, pa ih oboje pozvao u Hong Kong. Kako bi im plastično demonstrirao da preko pola svijeta neće letjeti uzalud, poslao im je datoteku s 25 dokumenata, za ugrijavanje. "To je samo mali primjer: vršak vrška sante leda", napisao je u objašnjenju prvog u nizu, na čijem je zaglavlju stajalo: "Top secret".
Servirao im je povjerljiv dokument NSA-e, jedne od najtajnih službi unutar najmoćnije vlade svijeta, zapravo, priručnik za obuku na temelju kojeg su dužnosnici službe upoznavali analitičare s novim mogućnostima za nadzor i praćenje adresa e-pošte, podatke za lociranje IP-a, telefonskih brojeva. Drugi dokument bio je prezentacija u power pointu s logotipovima devet najvećih internetskih tvrtki, a na prvim slajdovima bio je izložen program zahvaljujući kojem je NSA prikupljala podatke izravno sa servera Googlea, Facebooka, Skypea i Yahooa, Paltalka, AOL-a, YouTubea i Applea. Uključujući i podatak da su gurui moderne komunikacije - osnivač Facebooka Mark Zuckerberg i glavni direktor Googlea Eric Schmidt - svojevoljno dopustili američkoj vladi pristup podacima svih svojih korisnika. Dvojac je bio šokiran: ništa od takve važnosti nije iscurilo iz NSA-e tijekom svih šest desetljeća postojanja te službe...
Uz dokumente, stigla je i poruka: "Američka vlada, u dosluhu s klijentelističkim državama, među kojima i Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Australija i Novi Zeland, svijetu je nametnula sustav tajnog, sveprisutnog nadzora pred kojim se čovjek nema kamo skloniti. Jedini mi je motiv informirati javnost o tome što se čini u njeno ime, kao i o tome što se čini protiv nje".
Uglavnom, bio je 3. lipanj 2013. kad su novinar i filmašica sletjeli u Hong Kong, zakucali na vrata Snowdenove sobe u hotelu Mira i uključili kameru koja će pratiti svaki njegov pokret idućih osam dana sve do odluke o bijegu u Rusiju. Od tog trenutka, izmjenjuju se najbolji segmenti filma "Citizenfour": dvoje sugovornika okruženih gomilom pokretnih računala, kablova, pa i običnih papirnatih blokića na koje ispisuju ključne, povjerljive informacije. U jednom od prvih kadrova, Snowden iščupa telefonsku žicu. "Ovakvi telefoni mogu skriti mnogo buba", kaže. Potom preko leđa navlači plahtu kako bi sakrio ekran laptopa, "vizualni nadzor", kako je rastumačio pridošlicama. "Oprostite, kako se ono vi zovete?", pitaju ga. "Edward Snowden", veli mladac sa očalicama, "zovu me Ed."
Otkriva im da je rođen 1983. u gradiću Elizabeth City u Sjevernoj Karolini, u obitelji koja se zbog očeve vojne službe selila unaokolo. Filmsku ekipu moli da zaštiti njegovu obitelj, jer on - svjestan da prestaje život kakav je poznavao - to više neće moći. Ni roditelji, doznaje se, nemaju pojma što je nakanio. Saznat će uskoro, nakon što svi svjetski mediji prenesu Guardianovu ekskluzivu...
Uvjerava Greenwalda kako ne želi da on bude priča, već poruka koju želi poslati. "Osjećam da mediji danas stavljaju preveliki fokus na ličnosti, to je poremećeno". Novinar mu potom nastoji rastumačiti da će javnost zanimati zašto bi jedan običan čovjek bio spreman preuzeti toliki rizik, napustiti dobar život. Snowden odgovara kako sanja o slobodnom svijetu, slobodnom virtualnom svijetu. "Pamtim internet iz vremena prije terora nadzora. Radije ću riskirati zatvor nego pristati na nametanje granica mojoj intelektualnoj slobodi. Osjećam se dobro što mogu doprinijeti za dobro drugih", rekao je jednostavno.
Šest sati nakon dolaska u sobu, Glenn Greenwald objasnio je Snowdenu kako je s redakcijom dogovorio objavu niza članaka koje će puštati dan za danom i tako američku javnost bombardirati tekstovima u kojima će građanima pokazati što im radi njihova vlast vrebajući iz mraka digitalnog svijeta. Filmski kadar zabilježio je kako će, koju minutu nakon objave, CNN-ov Wolf Blitzer objaviti "breaking news" o milijunima američkih telefona koji se prisluškuju. Snowdenovo je lice bezizražajno, tijelo posve mirno. Dani u hotelskoj sobi se smjenjuju, uočljivo je to tek po jednobojnim T-shirt majicama koje Snowden presvlači svakog jutra, pa nateže preko bosih nogu, svinutih u lotus položaj, usred pogužvanih plahti.
Ukrala je Laura i poneki kadar Snowdenove intime, brijanja u hotelskom kućnom ogrtaču, trenutak dok naočale mijenja kontaktnim lećama. Iz pozadine do kupaonice dopiru vijesti, žučne debate kojima je kumovao. A bit će to tek početak: Greenwaldu je predao 10.000 strogo klasificiranih dokumenata za čije će dešifriranje trebati angažirati kriptografa i druge eksperte. Plan je bio na kraju prve serije članaka pokazati lice i objaviti ime zviždača: to se 9. lipnja naposljetku i dogodilo. Sedmog dana, novinari provaljuju u hotel, Snowden se javlja na telefonski poziv s recepcije i govori kako gospodina Snowdena nema, pa se filmska ekipa seli u Laurinu sobu.
Posljednjeg, osmog dana, u društvu tamošnjeg odvjetnika za ljudska prava i svesrdnu pomoć UNHCR-a napušta hotel na stražnji izlaz i glasno razmišlja u kojoj će državi južne Amerike zatražiti politički azil. U konačnici, njegov izbor pada na Rusiju gdje će, nakon višemjesečnog boravka u moskovskoj zračnoj luci, odseliti na nepoznatu lokaciju negdje unutar Putinova carstva, a ondje će mu se naposljetku pridružiti i dugogodišnja djevojka Lindsey Mills. Jedna od posljednjih scena u filmu bilježi novi susret Snowdena i Greenwalda, u Moskvi, gdje novinar uzvraća ekskluzivom: SAD špijuniraju 1,2 milijuna ljudi diljem svijeta. Sve akcije koordiniraju se iz američke vojne baze Ramstein u Njemačkoj, a špijuniranje se provodi bespilotnim letjelicama. Snowden podiže obrve u čudu. Novinar implicira da je onaj koji daje signal za kretanje dronova - predsjednik Barack Obama osobno. "To je jebeno smiješno", poludio je Snowden.
Kasnije će Greenwald u svojoj knjizi "Nemaš se kamo sakriti" napisati kako Obamina vlada, koja je kazneno gonila više zviždača nego sve ranije vlade zajedno, nastoji stvoriti klimu straha koja će ugušiti sve pokušaje zviždanja. "Ali Snowden je uništio tu matricu. Sve nas je podsjetio na iznimnu sposobnost ljudskih bića da mijenjaju svijet."
Je li baš tako? Umjesto najava promjena koje bi građanima donijele zaštitu od sve većeg nadzora vlasti, prije svega u SAD-u reagiraju prijetnjama zatvorom zbog "izdaje nacionalnih interesa". Stotine tisuća obavještajaca nakon Snowdena šute, neki novi zviždači se ne spominju, niti istraživački novinari za njima ne tragaju. Nakon višemjesečne borbe s pritiscima s raznih strana njemački državni odvjetnik Harald Range naposljetku je pokrenuo postupak – ali samo u slučaju špijuniranja telefona kancelarke Merkel, dok nadzor nad građanima neće biti predmet istrage.
Ispada da je Snowden na mnogo načina prokleto usamljen. Zadnjih dana moglo se čuti da mu je Rusija postala pretijesna i da Putinu više nije potreban, da na zaslonu računala sve češće zagledava u obrise američke domovine. Tamo ga, međutim, čeka sudski proces za tri kaznena djela, među njima i špijunažu. Javno ga brani Noam Chomsky, govoreći da bi ga SAD trebale dočekati kao heroja, a njegovim negdašnjim poslodavcima suditi za izdaju. Izgleda da je u manjini. Većina šuti, kao da ih se ne tiče. Tako će i ostati, sve dok jednog dana ne dođu po nas.
Heroj