Egiptologija: Faraonske rezervne glave

Ima ih posvuda: u Kairu, Berlinu, Beču, Bostonu, Londonu, Berkeleyju, New Yorku, Swanseau... Toliko ih je, i to posvuda, da je pravo čudo što se o njima izvan stručne javnosti – ne zna ništa!

Ipak, netko bi morao uvidjeti da su rezervne glave iz staroegipatskih grobova priča koja bi bila zanimljiva barem vodičima kroz muzeje u kojima su izložene. Šteta, jer to su najstariji poznati skulpturni portreti! A ravno 30 prelijepih, stiliziranih portreta leži po muzejima i ne priča svoju priču. Izrađeni su u prirodnoj veličini od vješto izglađenog vapnenca te vrlo vjerno, ponekad i s naznakama karikature, oslikavaju osobnost pokojnika. Glave su im redovito obrijane. Nađene su u nekraljevskim grobovima, a potječu iz polustoljtnog razdoblja IV. dinastije, od faraona Keopsa do Kefrena, otprilike 2551.-2496. godine prije Krista. Izrađene su zaslužnim faraonskim službenicima, omiljenim konkubinama (neslužbenim ženama s dvora), svjetovnjacima...

Jedinu dosad prihvatljivu teoriju o tome kakvu su ulogu imali postavio je još 1903. godine njemački egiptolog Ludwig Borchardt. Samostojeće skulpture koje nisu otkrhnute od veće cjeline postavljale su se iznad uzglavlja pokojnika u sarkofagu kao rezervno boravište pokojnikove duše, za slučaj da se mumija ne održi. Toj teoriji u prilog ide i to što nikad nijedna slična skulptura nije nađena izvan grobnice, osim dviju, koje su otkrivene u blatu na obalama Nila.

Prvu je rezervnu glavu, nimalo ne shvaćajući njenu ulogu u običajima faraonskoga Egipta, otkrio glavni direktor Francuske službe za antikvitete Jacques Jean-Marie de Morgan 1894. godine u Dašuru. Najviše ih je otkrio Amerikanac George Andrew Reisner u mastabama zapadno od Velike piramide u Gizi. Čudno je, ali istinito, no pljačkaše grobnica kao da nimalo nisu zanimale. Jedino su im znali odbiti uši, što je vjerojatno bio znak drugim pljačkašima da je netko prije njih mumijama već bio skinuo posmrtne maske!