Ivica Relković dobro je znan na domaćoj političkoj sceni. Ne iz onih prvi isturenih redova jer pripada onima koji onako iz daljine, s odmakom, sagledavaju širu perspektivu pa onda analiziraju, osmišljavaju i savjetuju. Pritom ga, izgleda, ne zanima mijenjati ono staro, okoštalo, ofucano i dotrajalo, iako možda i dalje prežilavo, već sudjelovati u pokretanju nečeg novog, svježeg, poletnog, neiskusnog pa samim tim i dosta rizičnog.
Čini se da građani to prepoznaju jer dvije političke opcije u čijem je stvaranju sudjelovao kao savjetnik - Most te Stranka s Imenom i Prezimenom - odmah su, od prve, postale parlamentarne stranke. A sad je Relković savjetnik nove stranke Centar koja je nedavno nastala ujedinjavanjem Stranke s Imenom i Prezimenom i Pametnog. Na čemu je utemeljeno to spajanje dviju manjih stranaka u jednu, zanimalo nas je na početku razgovara.
– Utemeljeno je na činjenici da su te dvije stranke programski iznimno bliske i da se dominantan dio članova, uključujući i obje saborske zastupnice, ponaša ujedinjeno još od samih izbora, pa ih jedno te isto biračko tijelo niti ne doživljava kao dvije stranke koje bi sada trebale ići vlastitim putevima. Kada bi se počele ponašati kao dvije različite stranke nestale bi iz sadašnjeg percepcijskog anketnog zbroja od oko 4-5% na onih poznatih mrtvih 0,5%. I nitko ih više ne bi oživio i digao na prolaz izbornog praga.
To ujedinjenje ne prolazi bez negodovanja. I u jednoj i u drugoj stranci ima članova i članica koji ne podržavaju, štoviše protive se nastanku Centra. Razumijete li i kako gledate na njihove prigovore, te može li i koliko njihovo nezadovoljstvo i napuštanje stranačkih redova oslabiti ionako još uvijek neveliku političku snagu nove stranke?
Uvijek bi bilo dobro da nema rasipanja, ali pitanje ovakvog okrupnjivanja nema alternative ako Centar želi biti nacionalno utjecajan. Niti to mijenja nešto po pitanju potrebe takvog puta.
VIDEO Ivica Relković: ZDS se ne smije nalaziti u statutima. Narod od toga treba otklon
Neki analitičari ocijenili su lošim potezom to što se nova stranka nazvala Centrom. Rekoše da se svi “trpaju” u centar, jer u tom spektru ima najviše glasača, te da taj naziv baš i ne odgovara dosadašnjem političkom djelovanju Dalije Orešković i Marijane Pujak jer se njih više doživljava kao zastupnice lijevih političkih opredjeljenja. Jesu li ti kritičari donekle u pravu ili...?
Ne baš, jer je u samom vašem pitanju skriven suprotan argument. Ako u centru ima najviše birača, a dodat ću, ako se ti isti birači samoinicijativno anketno pozitivno poistovjećuju s centrom, onda je njima očito pojam centar prihvatljiv. Dalje, ako se svi trpaju u centar, nije li onda inicijativa procesa fuzije na centru zapravo nešto najlogičnije moguće da se ta razmrvljenost i posljedična slaba zastupljenost u Saboru preokrene u jedinstvenu snagu na centru? Kad je riječ o Daliji Orešković i Marijani Puljak, njih javnost jednodimenzionalno gleda kao osobe lijevih opredjeljenja zato što se u Hrvatskoj takva svjetonazorska pozicija automatski poistovjećuje s lijevim opcijama, ali se uopće ne gledaju ekonomski pogledi koji su u njihovom slučaju upravo u spektru centra. Manja država, manji porezi, manja administracija kako opsegom tako i ulogom. To nije lijevo, a ni desno.
Centar sada ima zanimljiv model vođenja jer mu je na čelu četvero ljudi - dvije supredsjednice i dva supredsjednika. Zašto se išlo na to i do kada će takav model funkcionirati?
Baš zato što za fuziju nije dobro da je jednokratni završeni čin u koji drugi više ne mogu ulaziti kao ravnopravni nego kao podređeni članovi, Centar tim modelom pokazuje otvorenost i nezavršenost procesa. Kad se, možda za godinu dana, zaokruži taj proces i vidi tko sve u njega ulazi – i to ne samo od postojećih političkih subjekata i osoba, nego i onih novih kojih uvijek ima na početku neke priče – onda će se struktura stranke moći završiti vjerojatnim izborom jednog predsjednika. A to tada ne mora biti nitko od sadašnja četiri supredsjednika, što se upravo poručuje modelom supredsjednika.
Dalija Orešković i Marijana Puljak često u Saboru i izvan njega izvedu neki znakoviti performans. Treba li i u takvom načinu slanja političkih poruka imati mjeru ili će takvi efektni nastupi ostati zaštitni znak taktike Centra?
Mislim da se cijelo vrijeme i održava ta mjera. Samo se zna dogoditi da netko određeni performans toliko javno izreklamira da se onda ona druga dimenzija ne primjeti. A i medijima zna biti interesantniji performans od poruke u nekom ozbiljnijem formatu. Primjerice, samo je Centar temu zagrebačke obnove obradio tako da je pripredio brošuru na više od sto stranica sa svim aspektima pogleda na obnovu, pa i onima o kojima zakon nije rekao ni slova. Ali na konferenciju za medije u jednom terminu, a zatim briefing za medije u drugom terminu, zajedno nije došlo ni pola medija kao na performans pred Slovenskom 9. A jedva da su dva medija prenijela neku širu informaciju o tom jedinom konzistentno drukčijem pogledu na obnovu iznijetog ne u nekoliko rečenica, nego na 100 stranica. A zaključak tog dokumenta je da će obnova kako je zamišljena zakonom onesposobiti stvarnu obnovu grada i oduzeti mu šanse za pripreme za sličan ili jači potres. Ako se zgrade obnove do razine prije ovogodišnjeg potresa ili tek nešto iznad te razine, to Donjem Gradu neće biti zadovoljavajuća zaštita od potresa jačine šest stupnjeva. To tvrdi struka koju smo mi poslušali i objavili u brošuri koja je 100 puta važnija od performansa u Slovenskoj, ali dok nema “mrtvih” – metaforički ili stvarno – to ne izaziva baš neki interes.
Bili ste među pokretačima Mosta. Onda ste bili savjetnik Stranke s Imenom i Prezimenom, a sada ste u ekipi Centra. Zlobnici bi rekli - što je sljedeće?
Preskočili ste inicijativu udruživanja nezavisnih gradonačalnika i načelnika, koja je kapilarno vrlo zanimljiva pojava. Dakle, nisam bio član niti jedne od navedenih inicijativa, jer ne bih mogao biti savjetnik, nego osobno pristrani sudionik. I Most i sadašnji Centar rijetke su opcije koje su u svojim prvim pokušajima ušle u Sabor. Pitanje “tko je sljedeći” je suvišno za komunikacijske savjetnike, PR, kreativu, pa bi trebalo biti i za strategiju, taktiku, kombinaciju svih tih savjetničkih područja koje trebaju i starim, a još više novim opcijama. Ne bi li gornji popis trebao biti referenca, a ne pitanje?
Svjedočimo kako se oporba sad svako malo oko nečeg ujedinjuje, i lijevi i desni. No, unatoč tankoj većini vladajućih zajednički im napadi zasad ne uspijevaju. Vjerujete li da bi se jednom moglo dogoditi da se neka od onih 76 ruku vladajućih ipak prikloni oporbi?
Budući da nema većine sa 75 ruku to je zapravo pitanje vjerujem li da ova Vlada može pasti. Može. Ali to ne znači da će to biti lakše nego da ima 80 ruku. No ono što za promjenu nije dovoljno jest pad Vlade. Jer oporba je u ovom sazivu raspršena od krajnje desnih do krajnje lijevih zastupnika, da ne kažem opcija, pa ona i da naraste za nekoliko ruku ne može biti zamišljena kao kontra-vlast. Uslijedili bi novi izbori, a ne novo grupiranje.
Neko ste vrijeme bili politički analitičar i komentator koji je često kao takav nastupao u javnosti. Nedostaje li vam ta neovisna ocjenjivačka pozicija?
Ja i danas mogu biti neovisan kad je riječ o analitici i na njoj utemeljenim komentarima, jer to ne ovisi o tome savjetujete li nekoga ili ne, nego o tome koliko dobro sagledavate stvari oko sebe. No količina vremena kojeg trebate imati da biste korektno odradili svoju savjetničku ulogu ne ostavlja previše prostora za svakodnevnu prisutnost u javnosti. Uskoro će se možda malo pojačati, ali ne tako intenzivno kao prije korona ere.
Ljevicarima je rigidna ljevica centar, a onima koji imalo hrvatski disu njima su oni rigidni desnucari. Hrvat katolik koji ide u crkvu njima je vec desnicar. Svatko ko voli i zivi Hrvatsku njima je desnicar!