Ekskluzivni dokument iz 1992.: Od poništenja presude Stepincu odustao je Tuđman

Kao što je poznato, 22. srpnja Vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, nakon kratkog postupka, donijelo je presudu kojom je u cijelosti poništena osuđujuća presuda protiv kardinala Alojzija Stepinca. Naime, presudom Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske iz 1946. godine Stepinac je osuđen na kaznu zatvora s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te gubitak građanskih i političkih prava u trajanju od pet godina. Prema svim kriterijima, riječ je bila o montiranom političkom procesu karakterističnom za djelovanje komunističkih režima u istočnoj i jugoistočnoj Europi nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Budući da im je prvi cilj bio uspostava posvemašnje ili totalitarne nadmoći, komunisti su pravosudni aparat pretvorili u oružje nemilosrdne političke borbe protiv stvarnih i imaginarnih protivnika. Stoga proces protiv kardinala Stepinca nedvojbeno predstavlja jedan od boljih primjera političkog intervencionizma, pa čak i javno vidljive instrumentalizacije pravosuđa, što je unaprijed odredilo njegov ishod. Suhoparnim pravnim rječnikom rečeno, proces je obilježen brojnim povredama temeljnih načela materijalnog i procesnog prava pa je kardinal Stepinac unaprijed bio osuđen. Presudom koju je nedavno pročitao sudac Turudić cjelokupan je proces protiv kardinala Stepinca proglašen montiranim (dakle, nepravednim), a presuda ništetnom (dakle, poništenom). To je, pak, omogućeno izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz lipnja 2009.

Dogovori Šeksa i Kuharića

Nekako sa strane tih događanja, u javnosti se mogao čuti i pokoji glas kako je u prvim mjesecima 1992. također bio pripremljen zakonski prijedlog kojim se proces protiv kardinala iz 1946. trebao proglasiti pravno nevrijedećim. Umjesto toga, Sabor Republike Hrvatske je 14. veljače 1992. donio dvije deklaracije. Doista, prvom je osuđen proces i presuda protiv kardinala Stepinca, a drugom osuđeno uhićenje i umorstvo Andrije Hebranga. Što se, dakle, dogodilo, u malo više od mjesec dana pa je najviše zakonodavno i predstavničko tijelo Hrvatske, istog dana i dokumentom iste pravne težine, odlučilo progovoriti o dvije osobe koje su imale malo toga zajedničkog? S jedne strane, nalazio se Stepinac, kardinal Katoličke crkve u Hrvatskoj, osoba koja ju je predvodila kroz oluju Drugog svjetskog rata i poraća, čovjek koji je uporno u prvi plan isticao svevremensku važnost ljudske osobe i koji je, dosljedno tome, osuđivao svaki nasrtaj na čovjekovo dostojanstvo, neovisno o tome dolazi li od desnih ili lijevih totalitarista, a s druge Hebrang, član najužeg vrha hrvatskih i jugoslavenskih komunista, borac za uspostavu “sovjetske Hrvatske“ i, stoga upravo oličenje i simbol ideološkog sustava kojem se nadbiskup s tolikim žarom suprotstavljao. Jedina poveznica između dvojice ljudi bila je da su u jednom trenutku bili izloženi komunističkoj represiji. Odgovor, kako će se ubrzo vidjeti, treba tražiti u složenim međunarodnim i domaćim okolnostima u kojima se Hrvatska nalazila početkom 1992. U ozračju nesigurnog primirja i nedovoljno etablirane pozicije u Europi i svijetu Hrvatska je bila prisiljena oprezno nastupati kako bi njezina percepcija u međunarodnoj zajednici bila što povoljnija. Duboke unutarnje podjele unutar hrvatske javnosti, privremeno primirene zbog agresije iz Srbije, također su usmjeravale ključne nositelje političkog i crkvenog života u smjeru finog balansiranja ili društvenog ekvilibrija.

Početkom 1992. HDZ-ovi ljudi u vodstvu parlamenta Žarko Domljan i Vladimir Šeks odlučili su da se pristupi izradi neke vrste dokumenta kojim bi Sabor proces kardinalu Stepincu proglasio pravno nevrijedećim, odnosno ništetnim. Njihova je namjera proizlazila kako iz programske orijentacije vladajuće stranke tako i iz težnje “nacionalnijeg“ krila HDZ-a za obračunom s komunističkim razdobljem. Naravno, ne treba smetnuti s uma ni to da bi takav čin zasigurno poboljšao odnose između Kaptola, HDZ-a i državnih vlasti. Kako bi stvar raščistio s predstavnicima Crkve, Šeks je 10. siječnja 1992. razgovarao s kardinalom Franjom Kuharićem. On se očekivano složio sa Šeksovim prijedlogom da Sabor izradi i objavi “izjavu“ kojom bi se proces proglasio “ništetnim“. Iz navedenog proizlazi da kardinal Kuharić i Šeks nisu usuglasili oblik “izjave“, što je značilo da dokument još nije poprimio konačnu formu. Jedino je bilo jasno da će to biti kratak tekst jer su se obojica suglasila da “izjava“ bude “bez velikog obrazloženja“.

Obraćanje obitelji Hebrang

Šeks je odlučio da spomenuta “izjava“ ima oblik prijedloga zakona, kao pravno najvišeg i stoga najviše obvezujućeg oblika dokumenata koje donosi Sabor. Stoga je, kao predsjednik Zakonodavno-pravne komisije Sabora (dalje Komisija), do kraja siječnja 1992. izradio Prijedlog zakona o poništenju kaznenog postupka protiv dr. Alojzija Stepinca. Završna verzija prijedloga imala je samo tri članka, a u cijelosti glasi: “Članak 1. krivični postupak vodjen protiv dr. Alojzija Stepinca, sina Josipa, rodjenog 8. svibnja 1898. u Krašiću, zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Biskupske konferencije, i osuda Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske, broj “Stup“ 6/46 od 11. listopada 1946. godine – proglašavaju se ništetnim. Članak 2. Ništetne su i bez pravnog učinka i sve pravne posljedice osude Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske broj ‘Stup’ 4/46 od 11. listopada 1946. godine. Članak 3. Ovaj zakon stupa na snagu danom objave.“

Komisija je na sjednici održanoj 27. siječnja 1992. utvrdila konačan prijedlog zakona koji je namjeravala predložiti na usvajanje na sljedećoj sjednici Sabora. Naravno, bilo je jasno da je namjena prijedloga zakona bila višestruka. Prvo, prijedlog zakona trebao je biti istovremena i pravna i politička osuda te poništenje montiranog političkog procesa. Drugo, prijedlog zakona je dugoročno trebao, kako je navedeno u obrazloženju ciljeva koji su se htjeli postići njegovim donošenjem, postići “izmirenje izmedju pokojnog Kardinala i Hrvatske države, Katoličke crkve i Hrvatske države u cjelini, a sve u duhu izvorišnih načela Ustava Republike Hrvatske, ljudskosti i ljudskih prava, za što je Kardinal Stepinac položio i svoj život“. Prijedlog zakona već se pojavio u medijima i činilo se da je njegovo izglasavanje samo stvar trenutka. Tematiziranje u medijima pokazalo je da se ne slažu svi sa zamisli o prijedlogu zakona kojim bi se pravno poništio i politički osudio proces protiv kardinala Stepinca. Najprije, iz nekoliko komentara u Glasu Koncila moglo se zaključiti da neki krugovi bliski Crkvi drže da bi se zakonom o poništenju kaznenog postupka samo kardinalu Stepincu počinila nepravda ostalim osuđenima u razdoblju komunističke diktature, pa čak da bi time došlo i neformalnog priznanja zakonitosti ostalih montiranih procesa. Iako takva objašnjenja ne mogu proći provjeru zdravorazumskog rasuđivanja, može se pretpostaviti da su imala utjecaja na kardinala Kuharića, čovjeka vrlo naklona smirenom pristupu, te stoga oko oblika dokumenta nije namjeravao izazivati dodatna polariziranja.

Tijekom siječnja i veljače 1992. Kuharić će zato u javnosti uvijek govoriti o tome da se u Saboru sprema donošenje “izjave“ o Stepincu. Slučaj je ionako već u ušao u nezahvalan svijet unutarnje politike pa je, primjerice, čelnik HSLS-a Dražen Budiša tvrdio da HDZ nastoji “rehabilitirati“ Stepinca, a u svrhu njegova iskorištavanja u političke svrhe. “Mislim da je“, izjavio je krajem siječnja 1992., “pravi motiv rehabilitacije Alojzija Stepinca pokušaj vladajuće stranke da, kao i u prošloj predizbornoj kampanji, za vlastite stranačke potrebe upotrijebi i autoritet Katoličke crkve i njegov ugled“. Iako ne bez utjecaja na konačni ishod, ni razumljiva sklonost Crkve k odmicanju od domaće politike ni politička instrumentalizacija Stepinca, koju je poduzela opozicija, ipak nisu bili najvažniji razlozi zašto Šeksova zamisao o zakonu na kraju nije zaživjela. Pokazat će se da su utjecaji iz drugih krugova utjecali na konačan stav predsjednika Franje Tuđmana. Kada se prijedlog zakona pojavio u javnosti, Uredu predsjednika se obratila obitelj Hebrang, tražeći da se neki sličan korak poduzme i odnosu na Andriju Hebranga te njegovu suprugu Olgu. Tuđman se sa zahtjevom složio pa je 3. veljače 1992. obavijestio Domljana da je suglasan s prijedlogom zakona o poništenju kaznenog postupka i presude, držeći da bi se time ispravila “povijesna nepravda“. No, već u idućoj rečenici, Domljanu je “skrenuo pozornost“ da bi jednako “ispravljanje povijesne nepravde“ bilo i donošenje deklaracije o rehabilitaciji Andrije i Olge Hebrang te Vladimira Frajtića. U tom trenutku, početkom veljače 1992., prijedlog zakona o poništenju kaznenog postupka i presude protiv kardinala Stepinca još uvijek je dakle bio aktualan. Dosljedno navodima iz Tuđmanova pisma, Domljan i Šeks su na iduće zasjedanje Sabora odlučili ići s dva različita dokumenta: prijedlogom zakona i prijedlogom deklaracije o Hebrangovima. Držali su da postojeća razlika između dva slučaja opravdava takav stav. “Ne mogu biti“, izjavio je u jednoj prilici Domljan, “istoga ranga kad se ne radi o istim slučajevima“.

Tuđman htio jedan dokument

Samo četiri dana kasnije, 7. veljače 1992., Tuđman je opet intervenirao s novim prijedlogom. Načelno je podržao prijedlog zakona, ali zapravo je predložio nešto sasvim drugo: “Međutim, smatram da bi Sabor Republike Hrvatske, umjesto donošenjem predloženog zakona, potpunije ostvario svrhu kojoj težimo donošenjem jedne deklaracije kao političkog akta kojim bi osudio velikosrpsku i jugounitarističku politiku u pozadini tih političkih zločina, i odao priznanje i počast i nadbiskupu Stepincu i Andriji Hebrangu kao najistaknutijim nositeljima kontinuiteta hrvatskih nacionalnih težnji u tom povijesnom razdoblju.“

Komisija je sugestiju prihvatila te je stoga, kako joj je 10. veljače 1992. naložio predsjednik Sabora, dobila u zadaću izrade jedne deklaracije u kojoj bi se, sada ne poništio proces i pravna posljedica postupka protiv Stepinca, nego osudio proces i presuda protiv Stepinca. Ali, u istoj deklaraciji bilo bi osuđeno uhićenje i ubojstvo A. Hebranga, nasilje nad O. Hebrang, slučaj V. Frajtića te odana počast svim drugim žrtvama komunističke represije. Komisija je ipak uspjela ishoditi Tuđmanovu suglasnost za dvije posebne deklaracije – “Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu” i “Deklaracija o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga“ – koje je Sabor usvojio 14. veljače 1992. Tako je, umjesto zakonskog akta i političke izjave unutar jednog dokumenta, Sabor službeni stav o komunističkoj represiji nad kardinalom Stepincem izrekao u obliku deklaracije, dokumenta ne osobito u pravnom smislu obvezujućeg ranga, ali zato efektnog u političkom smislu. Dostupna dokumentacija dopušta jasan i nedvojben uvid u Tuđmanove razloge. O svemu je govorio na sjednici Predsjedništva HDZ-a održanoj 25. siječnja 1992. Tu se vidi da ga je na politiku “ravnoteže“ tjeralo otvoreno protivljenje nekih židovskih organizacija priznanju Hrvatske. Treba imati na umu da se u vrijeme rasprava o prijedlogu zakona na stranicama američkih medija vodio pravi rat koji su potaknule srpske emigrantske organizacije, u čemu su naišle na potporu nekih židovskih krugova u SAD-u. Srpska propaganda punila je stranice američkih novina poznatim optužbama o “milijunskom“ stradanju u Jasenovcu. Istovremeno, Washington Post je snažno napao Tuđmanovu knjigu “Bespuća povijesne zbiljnosti“, prikazujući je antisemitskim tekstom.

U Zagrebu je teroristička skupina KOS-a podmetnula eksploziv pod zgradu židovske općine. Cilj je bio prikazati Hrvatsku, koja je u to vrijeme radila na američkom priznanju, nedemokratskom državom u kojoj su prava manjina, posebno Srba i Židova, životno ugrožena. Iznimno osjetljiv na percepciju Hrvatske u međunarodnoj zajednici, Tuđman je odustao od prijedloga zakona i odlučio se za deklaraciju. “Prema tome“, izjavio je, “da se to izbalansira, i da se spomene onda, ne samo Hebrang koji nije bio – sudjenje, nego da je ubijen. Ali je porodica, uključujući ženu, koja je Židovka, bila sudjena. Pa, prema tome, da na taj način to i izbalansiramo, ne.“

Svijet realpolitike

Za drugi Tuđmanov motiv nema dokumentarne potvrde, ali ga poznavanje političkih stavova prvog predsjednika samostalne Hrvatske čini vrlo izvjesnim. Kako je bio zatočenikom vlastita – i vrlo posebna – tumačenja novije hrvatske povijesti, u temelju čega je bila uvelike upitna integracija doprinosa krajnje raznorodnih pokreta i struja, ostvarena u ideološkom konstruktu nacionalne pomirbe (čija je jedina dobra strana bila visoka razina odlučnosti pred vanjskim neprijateljem, što je rat dobro pokazao), ne treba čuditi njegovo inzistiranje na jednom dokumentu koji bi obuhvatio tako različite osobe kao što su bili Stepinac i Hebrang. Shvaćajući ponekad povijest kao samoposlugu s čijih se polica može uzeti ono što se hoće (ovdje posuđujem izvrsnu usporedbu jednog kolege povjesničara), Tuđman je, zanemarujući krajnje različita stajališta dvojice ljudi, odlučio u jednom dokumentu naglasiti njihovu žrtvu i državotvornost (iako kod Hebranga potonje treba razumjeti u strogo uvjetnom smislu), a zanemariti da je jedan bio istinski borac za dostojanstvo ljudske osobe, a drugi zagovornik komunističke diktature. Makar privremeno i vjerojatno samo naoko, Tuđman je uspio zadovoljiti sve.

Nema, stoga, dvojbe da “Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu“ treba gledati u prvom redu kao politički čin. Njome je Sabor osudio kako proces i presudu kardinalu Stepincu tako i motive njegovih nalogodavaca. U tom smislu zaista je razložno govoriti o tome da je Sabor ispravio povijesnu nepravdu, pa čak i uvredu hrvatskom narodu. Također, i ne na zadnjem mjestu, Sabor je ispravio podjednako i nepravdu i snažno se očitovao o neprijateljskom napadu komunista na Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Istovremeno, svijet realpolitike uvjetovao je da se napusti zamisao pravnog poništenja i presude. Nesuđeni lex Stepinac tako je do sada ostao uglavnom zaboravljeni isječak iz političke i parlamentarne povijesti Hrvatske.  

>>Operacija Kleopatra otkriva da su komunisti planski trovali Stepinca