Ekskluzivno iz knjige Ive Sanadera: Aralica želio novo ime HDZ-a ‘jer je stranka na zlu glasu’

Za ovaj tekst jednake „zasluge“ imaju glasne skupine i pojedinci s ljevice i desnice u zemlji. Povod i glavni razlog ovog teksta narativ je o detuđmanizaciji, koji je snažno obilježio politički javni govor u posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj pretvorivši se u svojevrsni mit, čijim su se mitologemom – detuđmanizacija – jednako koristili i slijeva i zdesna. Detuđmanizacija je postala općeprihvaćeni pojam a da nije prošla valjane verifikacijske kvalifikacije.

Sirenski zov detuđmanizacije

Rijetki su se odupirali sirenskom zovu priče o detuđmanizaciji koja je zemlju zahvatila poslije Predsjednikove smrti 10. prosinca 1999. i koja, s manjim ili višim intenzitetom, traje do danas.

Jedan od njih bio je, na primjer, bivši predsjednik Hrvatskog sabora i kratko vrijeme privremeni predsjednik države, književnik Vlatko Pavletić. Godinu dana nakon Tuđmanove smrti on je, na upit Radija 101 je li Hrvatskoj potrebna detuđmanizacija, rekao da se i od onih koji bi na to pitanje odgovorili s DA i od onih koji bi na to pitanje odgovorili s NE očekuje da prije svega kažu što podrazumijevaju i pod pojmom tuđmanizam i pod pojmom detuđmanizacija.

U tekstu neće i ne može biti riječi o svim vidicima diskursa o detuđmanizaciji, nego o onima koji se odnose na politiku koju sam vodio u svojstvu predsjednika Hrvatske demokratske zajednice od 2000. do 2009. te u svojstvu predsjednika Vlade Republike Hrvatske od 2003. do 2009. O drugim akterima onodobne političke scene ovdje će kroz prizmu naznačene teme biti govora samo usput.

Preciznije: o Mesićevoj i Račanovoj politici, na primjer, ne namjeravam trošiti vrijeme i stranice knjižnog bloka, o njima sam i njihovu odnosu prema Franji Tuđmanu dovoljno, kritički javno, govorio kao vođa oporbe u prvim godinama njihova mandata. Osobito je Mesićev posve beskrupulozni i u demokratskim zemljama s razvijenim standardima političke kulture neprihvatljiv diskurs o svom prethodniku upućivao na to da iz njega ne progovara državnik, nego, sa stanovitih revanšističkih pozicija, uvrijeđeni dojučerašnji suradnik.

Priča o detuđmanizaciji u HDZ-u odnosila se u vremenu moje odgovornosti za stranku na poteze oko njezine unutarnje obnove i jačanja, njezina otvaranja prema inozemnim i domaćim srodnim strankama, programskom osuvremenjivanju, odnosila se, riječju, na reforme koje sam provodio. A priča o detuđmanizaciji opće politike u vremenu moje odgovornosti za zemlju konstituirala se uglavnom u odnosu na tri važna politička pitanja. To su:

a) suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju;

b) odnos moje vlade prema nacionalnim manjinama, posebice prema srpskoj;

c) odluka o privremenoj i ograničenoj suspenziji Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP-a).

Međutim, narativ o detuđmanizaciji nije se zaustavio na granicama ozbiljnih političkih pitanja, nego je s vremenom prerastao u mit s često vrlo bizarnom argumentacijom sumnjivih namjera. Jer, kako drugačije okarakterizirati, primjerice, izjavu Zdravka Tomca da sam nastavio detuđmanizaciju započetu dolaskom na vlast SDP-a i Stjepana Mesića 2000. Tomac je u 90-ima, uz Ivicu Račana, bio žestok kritičar Tuđmanove vladavine pa se naprosto nameće pitanje – kojem Tomcu valja vjerovati? Onomu koji je početkom 2000-ih kao potpredsjednik Sabora, u koaliciji koju je predvodio SDP, bio dio tog detuđmanizacijskog procesa ili Tomcu koji danas raskrinkava ondašnju politiku i retoriku svoje parlamentarne većine, dakle, i svoju vlastitu, te s nekakve imaginarne pozicije vrhovnog arbitra proziva druge kao tobožnje detuđmanizatore?

Možda je još bizarniji primjer tobožnje detuđmanizacijske politike ponudio Miroslav Tuđman. U inače vrlo informativnom i opsežnom razgovoru za Večernji list, izveo je pravi misaoni kunststück i u samo pola rečenice doveo u uzročno-posljedičnu vezu navodno brisanje njegove majke i brata iz članstva HDZ-a s navodnom detuđmanizacijom. Iz članstva, međutim, nitko nije bio brisan pa je to što tvrdi Tuđman junior povijesni falsifikat. Istina je da smo u vodstvu stranke bili donijeli odluku o obnovi članstva i izdavanju (nakon deset godina) novih, moderniziranih, plastificiranih iskaznica, u formatu kreditnih kartica. Neki su iz obitelji prvog predsjednika odbili taj postupak, a neki su ga prihvatili, poput svih drugih članova stranke...

Nakon Tuđmanove smrti u prosincu 1999., u borbi za novog predsjednika stranke pobijedio sam Ljerku Mintas-Hodak i Branimira Glavaša na V. općem saboru HDZ-a, u travnju 2000.

Čuvar Tuđmanova kulta

Već poslije nekoliko tjedana uime Miroslava Tuđmana za sastanak me zamolio Ivan Aralica. Na njemu je iznio njihov zajednički prijedlog po kojem bi se sve stranke od centra do krajnje desnice udružile u jednu. Ta se više ne bi zvala HDZ jer je HDZ na zlu glasu, a na čelu bi joj bio upravo Miroslav Tuđman. Na moj zahtjev da obrazloži taj prijedlog, odgovorio mi je: „Pa on je Franjin sin.“ Ni Aralica, poput Miroslava Tuđmana, nije svih deset godina htio biti član HDZ-a, ali je to Franji Tuđmanu prešutio pa ga je on čak imenovao za jednog od potpredsjednika stranke. Dok sam ga slušao kako iznosi svoj prijedlog, nisam vjerovao da misli ozbiljno, ali – mislio je. Odbio sam obrazloživši mu da bi HDZ udruživanjem sa strankama krajnje desnice samo izgubio. Nakon toga je Miroslav Tuđman osnovao HIP, svoj drugi politički projekt, nakon SDSH. A budući da su oba, nota bene, bila postavljena kao opozicija HDZ-u, projektu njegova oca, pravo bi pitanje bilo tko je tu detuđmanizator?

Slučaj Ivana Aralice zauzima posebno mjesto. Taj je navodni čuvar Tuđmanova kulta otišao najdalje. U njegovoj je nazovipolitološkoj makulaturi tobožnja (ili stvarna) detuđmanizacija u krajnjoj konzekvenciji podložna kaznenom progonu. Zapravo, stilizirajući detuđmanizaciju kao kriminalno djelo, on je taj narativ doveo do apsurda i potvrdio svoj status velemajstora podvala i neistina. Tako Araličini tekstovi o politici spadaju u žanr „izmišljajne proze“ i uglavnom se čitaju kao nekakav reakcionarni roll-back u tamna vremena. U tekstu će biti riječi i o nekim drugim autorima priče o detuđmanizaciji. Oni su ujedno znanstvenici i pisci, sveučilišni profesori s dugogodišnjom praksom ili učitelji, kod kojih se pretpostavlja poznavanje valjane metode argumentiranja i logičkog zaključivanja. Oni doduše nisu bili politički faktotumi ili moji ozbiljni antagonisti, ali su kao pojedinci i inače imali javni eho.