Ponovno "oživljena" priča o ratifikaciji sporazuma o razgraničenju koji su 1999. potpisali Tuđman i Izetbegović posljednjih je dana digla veliku buru u hrvatskoj javnosti. Treba li sporazum ratificirati ili ne treba? Bi li to bila predaja hrvatskog teritorija? Bi li za ratifikaciju bila potrebna dvotrećinska većina u Saboru? Treba li možda, umjesto ratifikacije, ići na međunarodnu arbitražu? Sva ta pitanja poslali smo predsjedniku RH Ivi Josipoviću, a njegov odgovor, u kojem po prvi put javno izražava svoje stavove oko ovog "vrućeg krumpira", Vecernji.hr objavljuje ekskluzivno i u cijelosti!
"Razumljivo je da su građani osjetljivi na svako pitanje o teritoriju države. Posebno u slučaju kakav je Hrvatska, gdje se donedavno prolijevalo krv za teritorijalnu cjelovitost i integritet Hrvatske. I moja je ustavna zadaća da brinem o teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske. Odnos prema sporazumu Tuđman-Izetbegović s pravom je u fokusu interesa javnosti. Načelno, dobro je sa susjedima definitivno riješiti pitanje granica. I sam sam 2010. ratifikaciju tog sporazuma isticao kao jednu od mogućnosti da se to učini.
Mislim da Vlada, prije upućivanja sporazuma na ratifikaciju u Sabor, zbog osjetljivosti pitanja, treba javnosti razjasniti nekoliko važnih stvari. Prvo, treba jasno reći kako za naše granice, pa i onu na jugu, jedini mjerodavni kriterij jest je li neko područje na dan našeg osamostaljenja bilo u sastavu Hrvatske ili nije. To je zaključak Badinterove komisije koji je obvezujući za sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Konkretno, treba utvrditi jesu li dva škoja i vrh Kleka bili dio Hrvatske ili dio BiH na dan našega osamostaljenja. Sve drugo, priče o Dubrovačkoj Republici, ovom ili onom ratu, vlasništvu zemlje, prometnicama i slično, irelevantne su. Ako su sporna područja bila u sastavu BiH, pripadaju prema međunarodnom pravu BiH, bez obzira na Sporazum Tuđman-Izetbegović i to jasno javnosti treba reći. S druge strane, ako su bili dio Hrvatske, onda je riječ o promjeni granica i u Saboru se sporazum može ratificirati samo dvotrećinskom većinom.
Nadalje, javnosti treba objasniti cjelinu sporazuma, pokazati što Hrvatskoj pripada na Uni. I treće, u javnosti se šire dezinformacije kako je BiH već ratificirala sporazum. To nije istina. I Vlada i javnost trebaju imati na umu da će, s obzirom na način odlučivanja u BiH, kod susjeda vrlo teško doći do ratifikacije. Od političkih stranaka i političara očekujem da o ovom osjetljivom političkom pitanju postignu konsenzus.
Očekujem da se krene od temeljnog pitanja, onog s početka, je li na dan osamostaljenja sporno područje bilo u BiH ili u Hrvatskoj i da se sukladno odgovoru na to pitanje, formira realna politika koja nije prazni populizam.
Prebacivanje „krivnje“ na prvog predsjednika Tuđmana da je bio neubrojiv kada je potpisivao sporazum uvredljivo je i za državu i za prvog predsjednika, i potpuno irelevantno u nekoj mogućoj arbitraži ili međunarodnom sudovanju. Nadam se da taj argument više ni jedan ozbiljan političar neće koristiti. Naravno, uvijek je moguće u dogovoru sa susjedima otvoriti nove pregovore ili upustiti se u arbitražu. Ali, i takva odluka mora biti utemeljena na realnim očekivanjima, pa i na prihvaćanju mogućnosti da rezultat bude za nas nepovoljniji no što ga nudi sporazum. Na kraju, treba istaći kako se sadržaj sporazuma već dvadeset godina primjenjuje kao privremeni režim i da u tom režimu nije bilo nikakvih konflikata ili političkih problema."
Predsjednik Josipović, kao i večina naših političara, komentira problem granice RH, iako za razliku od drugih dosta oprezno, no vidljivo da i on tu problematiku ne poznaje temeljito. Kakove veze ima datum osamostaljenja i granica RH s B i H ?! Zadnji službeni dokument prije osmostaljenja RH bio je Prostorni plan SRH iz 1989. godine kojeg je prihvatio tadašnji Sabor. To je dokument koji je rađen na kartama mjerila 1 : 300 000 i 1 : 1 700 000. Prostorni plan je rađen u suradnji i dogovoru s ostalim republikama i pokrajinama, te im je dostavljen na uvid. Na tim kartama je granica SRH ucrtana tako da se jesno vide hrvatski teritoriji preko Dunava, da je Sv. Gera hrvatska, da je dio preko UNe kod Dubice hrvatski, polovicom Piranskog zaljeva i vrk Kleka i školji su jasno hrvatski.Kako to da tada niti jedna republika niti pokrajina nisu imale primjedbe na takove granice, a danas svi nešto traže, a mi nemamo argumente da to odbacimo.