Ekskluzivno! Na izborima i stranka koja traži obnovu Jugoslavije

Taj će naslov jednog dana biti udarna vijest u medijima i mene baš zanima kako će, kada se to dogodi, javnost reagirati i hoće li nositelje inicijative morati čuvati kordoni policije isto onako kako su čuvali povorku prvog gay pridea.

Bez obzira na legitimitet koji demokracija daje svakoj nenasilnoj političkoj ideji, pitanje Jugoslavije još je uvijek više mistika nego politika, i to ponajprije zato što mi Hrvati doista nismo povijesni narod budući da povijest ne razumijemo. Za nas je povijest znanost krajnosti; iz apsolutnog idolopoklonstva u apsolutnu negaciju, a da ne želimo sagledati povezanost procesa i njihovu međusobnu prožetost. Povijest ne prestaje niti počinje. Ona se neprekidno događa, i to pred našim očima i sve dok ne budemo imali zdrav odnos prema Jugoslaviji, ne možemo imati ni zdrav ni pošten odnos prema Hrvatskoj. Sve dok nam Jugoslavija bude mit Hrvatska neće postati stvarnost koju oblikujemo, nego opsjena koja nam se događa. Daleko od svake pomisli da za vlastite povijesne političke promašaje možemo kriviti ikog drugog osim nas samih, ili još bolje onih koje tako nerazumno zovemo najboljima među nama, trebamo se suočiti s činjenicom da smo svim državnim tvorevinama u koje smo ulazili dali svoj nacionalni legitimitet.

Uvijek je tu bio netko od naših, odabranih ili izabranih, molio da nas prime, potpisivao ugovore koje smo kasnije objašnjavali nužnošću povijesnih okolnosti. Mnogo je primjera, uključujući i naš, da opstanak nacije uopće ne ovisi o državi koja, uzgred, i nije okvir za očuvanje naroda, nego za nadziranje tržišta. Zato i pitanje Jugoslavije i pitanje Hrvatske nije pitanje nacionalne volje, nego pokrića. Uostalom, koja je to država ikada ovisila o volji naroda? Ipak, Jugoslavija je još uvijek ovdje politička babaroga, mjera za sotonizaciju neistomišljenika i kategorija koja se provlači kroz rasprave otvoreno ili podtekstualno svaki put kada ponestane međupartijskog sadržaja. Baš zato što je nikada nismo realno mogli sagledavati, ona i danas zapinje u grlu i pruža divnu lagodnost manipulacije u nacionalnoj alkemiji traženja formule za proizvodnju čistog hrvatstva. Je li jugoslavenstvo zauvijek poražena ideja ili je samo premještena na klupu za političke rezerve, ne bi nam trebalo uopće biti važno da kojim slučajem postoji jasna strateška ideja o tome je li i hrvatska država već uvelike anakronizam koji traži uspostavu novog, pravednijeg odnosa prema vlastitim ljudima. Da je dosadašnjih 25 godina pljačke i otimačine, masakriranja srednjeg sloja i batinanja svake ideje solidarnosti konačno dovelo i do ubojstva socijalne države, posredno priznaju i vodeći politički stratezi u ovoj predizbornoj farsi. U njoj se, gle čuda, uz obaveznu nacionalnu ikonografiju i patetično guslarenje svi stidljivo okreću ultrasocijalnim pitanjima. Novac, dotacije, božićnice, poticaji, rasterećenja, euri za još nerođene, smanjenja poreza i prireza razbacuju se na sve strane, ali kako vjerovati da su sve te socijalne karikature odjednom dio nas, kada se u pravilu tri četvrtine svog mandata redovito ponašaju kao naši vlasnici. Umjesto da priznaju zajedničko sudjelovanje u zločinu koji su činili i koji se i dalje spremaju činiti nad socijalnom državom, u tom kritičnom trenutku uspostave vjerodostojnosti i povjerenja, svoju će prijetvornost sakriti iza naizgled razlikovno važnih povijesnih tema. I tu nastaje paradoks da će se tek stranačkim legitimiranjem jugoslavenske političke ideje stvoriti preduvjet i otvoriti prostor za žestoku raspravu o socijalnom karakteru i budućnosti hrvatske države. Jer tada jugoslavenstvo više neće biti nadrealni bauk, nego legitimna opcija o kojoj će svoj stav izreći birači. I zašto se nje treba bojati, zašto njome treba plašiti ili trovati? Ako smo doista toliko nacionalno svjesni i savjesni koliko se volimo busati, onda joj trebamo prići kako i svakom drugom političkom razmišljanju.

No sa socijalnom državom je posve druga stvar. Nije pristojno najprije je zaklati, a onda se preko njezina leša dokopati vlasti. Ljudima će sve više kontekst države u kojoj žive biti vezan uz to kako u njoj žive. Biti Hrvat više nije dovoljno jamstvo da nećeš biti gladan. Licemjerje kojem svjedočimo čini samu srž kapitalizma, zbog kojeg ni Jugoslavija, da je kapitalistička, ne bi bila nimalo drugačija. I zato jedino pitanje na koje svi sudionici izbora, ako žele zadržati mrvicu poštenja, moraju odgovoriti jest: kako misle kapitalističku urođenu i sustavnu sebičnost na bilo kojoj razini iskreno vezati i temeljiti na nesebičnim vrijednostima?! 

>> Mladi Hrvati iz 'male Jugoslavije' kod kuće ne vide budućnost 

>> Sad je posve jasno da Jure i Boban više ne moraju ići zajedno