Raste i broj posebno okrutnih ubojstava koja su počinili mladi

Oni nisu mogli zajedno, no nisu mogli ni jedno bez drugog. Ta se rečenica puno puta čula od 22. veljače prošle godine, kada je David Komšić (20), mladić iz dobrostojeće obitelji, nakon zajedničke večere na putu prema kući u vozilu nožem izbo Kristinu Krupljan (18). Ubo ju je i zarezao nevjerojatnih 88 puta, i to zato što joj se htio osvetiti. I jer je bio ljubomoran. Njegova bivša djevojka krenula je dalje. Imala je novi život bez njega, novog dečka. I čekala je dijete. S tim drugim muškarcem. A to je ono što mladić iz patrijarhalne obitelji, rigidnih stavova, vođen krilaticom da će Kristina biti njegova ili ničija, nije mogao otrpjeti. Jer njihova veza trajala je od osnovne škole i tijekom te veze, čulo se kasnije, stalno su se svađali i mirili. Ona ga je prijavljivala zbog nasilja pa povlačila prijave, a on je svoju “ljubav” pokazivao i tako što joj je slomio nos, oštetio vozilo...

Upozoravajući znakovi

Svi ti ispadi i incidenti ostali su zabilježeni negdje u bespućima nesposobnosti hrvatskog policijsko-pravosudnog sustava i Centra za socijalnu skrb, gdje su neki za to školovani ljudi trebali uočiti, a nisu, da je mladi Komšić osoba čije ponašanje upućuje da bi jednog dana mogao krenuti ozbiljnom životnom stranputicom. No ni obitelj ni sustav ni prijatelji nisu uočili upozoravajuće znakove sve dok nije bilo kasno. Kao što upozoravajući znakovi nisu uočeni ni u ponašanju Tina Šunjerge (19), još jednog mladića čiji je čin, baš kao i Komšićev, šokirao i zgrozio javnost. Još jedno dijete iz, onog što javnost voli zvati normalne obitelji, u jednom je trenutku poludjelo i u neshvatljivom činu nasilja 25. ožujka lani ubilo oba roditelja. Majci Silvani ispalio je hitac u potiljak dok su bili u vozilu kojim je ona upravljala. Vozilo je zatim odvezao i ostavio u polju, a on se pješice zaputio kući, gdje je u garaži zatekao oca Marina, kojem je također pucao u potiljak u trenutku kada mu je ovaj okrenuo leđa. Prethodno je mladi Šunjerga obio kućni sef u kojem je njegov otac, inače bivši pripadnik specijalne policije, čuvao oružje, a motiv za ovako grozomoran čin bili su roditeljski prigovori zbog loših ocjena, pušenja marihuane i ponašanja s kojim se roditelji nisu slagali.

Ove dvije mučne priče dio su prošlogodišnje policijske statistike iz koje proizlazi da su se u Hrvatskoj 2017. dogodila 43 ubojstva, a toliko ih je bilo i 2016. Posljednjih godina u Hrvatskoj se broj ubojstava kreće od 33, koliko ih je prijavljeno 2015. što je najniža brojka od početka 90-ih pa sve do 67, koliko ih je prijavljeno 2008. Od te 2008. godišnji je broj ubojstva u padu, a MUP se ove godine u svojem godišnjem statističkom izvješću pohvalio i da su sva 43 prijavljena ubojstva – razriješena. Drugim riječima, svi su počinitelji uhićeni te se protiv njih vode istrage ili su već sjeli na optuženičke klupe, kao dvojica aktera s početka teksta. MUP je lani radio i analizu strukture ubojstava iz koje proizlazi da je u 43 prošlogodišnja ubojstva ubijeno 18 žena i 25 muškarca. U ubojstvima koja su počinjena među bliskim osobama (bračni drugovi, roditelji, djeca, rodbina), muškarci su bili žrtve u sedam ubojstava, a žene u njih 12. S druge strane, u ubojstvima među bliskim osobama muškarci su bili počinitelji u 14 slučajeva, a žene u tri. Najviše ubojstava, njih devet, lani je zabilježeno na području PU zagrebačke, što je pad od 35,7 posto u odnosu na 2016. kada je na području iste PU bilo 14 ubojstava. Zanimljivo je da se lani na području PU vukovarsko-srijemske i PU karlovačke nije dogodilo nijedno ubojstvo, dok PU primorsko-goranska, PU sisačko-moslavačka i PU šibensko-kninska bilježe povećanje od 200 posto. U prve dvije spomenute PU u 2016. dogodilo se po jedno ubojstvo, a lani po tri, dok je na području PU šibensko-kninske lani bilo šest ubojstva, a u 2016. dva.

Jedva punoljetni počinitelji

No dok policija može biti zadovoljna činjenicom da je broj najtežih kaznenih djela već godinama relativno nizak, ono što bi trebalo zabrinuti i policiju i cijelo društvo jest to da je ubojstava možda manje, no zato su sve brutalnija. Posebno zabrinjava što su u nekim od najbrutalnijih prošlogodišnjih ubojstava počinitelji bili jedva punoljetne osobe. U nekom normalnom društvu to bi bilo zvono na uzbunu, no u Hrvatskoj se, na žalost, gotovo smo sigurni, nitko neće pozabaviti tom tematikom, a kamoli pokušati dokučiti u čemu je problem. Mirjana Nazor, sveučilišna profesorica psihologije u mirovini, kaže da se iz svega navedenog može zaključiti kako je evidentno da ne vodimo računa o mentalnom zdravlju mladih.

– Postoje istraživanja iz kojih proizlazi da se među mladim ljudima povećala depresija što znači da im treba pomoć u odrastanju jer sve više mladih nailazi na teškoće s kojima se ne znaju suočiti, a nemaju od koga tražiti pomoć. Možda se kod takvih osoba pokažu neke male devijacije, na koje se ne obraća pažnja, a onda se svi čude kada dođe do brutalne eksplozije nasilja. Problem je što ne postoje psihijatri za djecu ni adekvatne službe koje bi se njima bavile. Mi se na koncu čudimo porastu nasilja među mladima, ali to je odraz društva u kojem živimo, jer društvo ne daje primjere iz kojih bi mladi ljudi mogli shvatiti da se upornošću i radom može doći do cilja. Oni vide osobe koje nasiljem postižu željene ciljeve, vide da su nasilje i korupcija općeprihvaćeni. Drugim riječima, imaju loše uzore, a nitko ih ne uči da se problemi rješavaju na civilizirani način. I onda imamo to što imamo – kaže profesorica Nazor.

Iako iz MUP-ove godišnje statistike proizlazi da je stanje sigurnosti zadovoljavajuće, jer je kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti bilo 54.246, što je 2,8 posto manje nego 2016., kada ih je bilo 55.824, ipak se iz te statistike mogu iščitati i neke zabrinjavajuće stvari. Prva od njih je što je za 8,8 posto u odnosu na 2016. povećan broj kaznenih djela koja su počinjena na štetu djece i obitelji. Takvih je bilo 5274 pa bi svi oni koji zagovaraju nepotpisivanje Istanbulske konvencije, čiji je cilj, među ostalim, bolje regulirati i ovu problematiku, trebali imati na umu i ove brojke prije nego što zapjenjeno počnu govoriti da se u Istanbulskoj konvenciji ne radi o zaštiti žena i djece od nasilja, već o rodnoj ideologiji. Alarmantno svakako zvuči i podatak da su djeca od 14 do 18 godina počinila 2083 kaznena djela, što je povećanje od 3,5 posto u odnosu na 2016., dok su djeca do 14 godina prijavljena za počinjenje 431 kaznenog djela, što je povećanje od 6,9 posto u odnosu na 2016. Isto tako alarmantan je i podatak da je lani požara i eksplozija, nakon kojih je policija napravila očevid, bilo više za čak 45,3 posto nego 2016. S druge strane, u pozitivne prošlogodišnje trendove spada manji broj imovinskih delikata pa je tako lani prijavljeno 690 razbojstava, dok ih je primjerice 2016. bilo 918, a manje je bilo i provala te krađa. No za smanjenje broja imovinskih delikata, smatra Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost, manje je zaslužna policija, a više neke druge stvari.

Godinama u rasulu

– Kriminalitet je općenito u padu, a to se može povezati i s iseljavanjem velikog broja ljudi. Naravno, te ne znači da su oni koji su se odselili kriminalci, već da manji broj ljudi na nekom području znači i manji broj nepoznatih počinitelja. Na smanjenje kriminaliteta utječe i smanjenje nezaposlenosti, ali i činjenica da izmjenama zakona neke stvari prelaze iz kaznene u prekršajnu sferu. Najveći je problem što policija i dalje premalo zadire u nevidljiv kriminal pa ima jako malo prijavljenih djela gospodarskog kriminaliteta i korupcije. Sve što je navedeno nije neki veliki učinak policije i njezina rada, jer je policija već godinama i materijalno i kadrovski u rasulu, nego je to više povezano s činjenicom da amplituda kriminaliteta ponekad ide gore, a ponekad dolje. Da bi se moglo reći kakvo je pravo stanje sigurnosti, bilo bi potrebno komparirati podatke posljednjih pet pa i deset godina te onda iz dobivenih rezultata izvući neke zaključke – kaže Cvrtila.