Soudani, zašto niste igrali u uzvratnoj utakmici protiv luksemburške Fole Esch? Radi li se o kakvoj ozljedi?
– Ne, potpuno sam zdrav, ali trener Jurčić me poštedio. Znate, kod nas je sada ramazan, a ja postim. Trener Jurčić smatrao je da nema potrebe da ulazim u igru.
Ali trener Jurčić rekao je da će vas pokušati nagovoriti da ne postite jer vas čekaju vrlo teške utakmice u kvalifikacijama za Ligu prvaka!?
– Trener Jurčić je izniman čovjek. Ima razumijevanja i tolerantan je. Drago mi je zbog toga jer mi daje slobodu. Vjera je vjera. Ja sam muslimanski vjernik, a pretpostavljam i da se on kao katolički vjernik pridržava svojih običaja i vjerskih obaveza. Pa čak me i na treninzima štedi i govori mi da sjednem i odmorim se, a dopušta mi i da se u vrijeme molitve idem pomoliti. Napravili su mi u svlačionici mjesto za molitvu i redovito se pet puta na dan molim. Posebno mi je drago što su zaista svi pažljivi i tolerantni prema meni, nema nikakve diskriminacije. Suigrači na treningu čak preda mnom ne piju vodu pa vam i to govori koliko poštuju mene i moju vjeru.
U Zagrebu ste već mjesec dana. Kako ste se snašli?
– Mogu vam reći, iskreno, bez bilo kakve patetike, da se osjećam izvrsno. Kao da sam tu već nekoliko godina, a ne samo mjesec dana. Svi su me prihvatili, i klupski čelnici i navijači i suigrači. Sa svima se družim kao da se znamo sto godina. Naravno, najviše s Lekom jer on zna francuski, ali družim se i s Čopom, Ademijem..., sa svima!
Igrali ste sjajno u dvije utakmice, protiv Hajduka u Superkupu i protiv Fole u 2. pretkolu Lige prvaka kad ste zabili dva gola. Jeste li zadovoljni dosadašnjim nastupima?
– I jesam i nisam. Iako sam igrao jako dobro te su mi trener i igrači čestitali na tome, mislim da sam mogao dati još više... Igrao sam sa 70% kapaciteta jer postim. Kad prođe ramazan, bit ću onaj pravi.
Je li vam u Zagreb stigla supruga? Kako se zove? Prema napisima alžirskih medija, vaše je vjenčanje održano na tradicionalan način, žene su slavile odvojeno od muškaraca?
– Naravno da mi je žena već u Zagrebu. Za ime me ne pitajte. Kod nas je običaj da se ime žene ne otkriva u javnosti, pogotovu ne nakon udaje. Za vas i sve ostale ona je gospođa Soudani i to je to. Ja sam konzervativac. Tako sam odgojen, tako sam živio u domovini, a tako ću i nastaviti živjeti gdje god da odem. Moje vjenčanje zaista je održano na tradicionalan način, kao što ste i rekli. Žao mi je samo što zbog obaveza nije došao moj izbornik u alžirskoj reprezentaciji Vahid Halilhodžić.
Kontaktirate li s Vahom?
– Od kada sam u Dinamu, nažalost, ne. On ima svoje obaveze, ja svoje. Ali kada bude trebalo, naravno da ćemo se čuti.
Kako je počela vaša karijera?
– Kao i svaki dječak, i ja sam počeo igrati na ulici. Jednom je onuda prolazio trener ASO Chlefa i gledao nas pola sata kako igramo. Pozvao me i rekao mi da dođem sutradan u klub i da uzmem bilo kakav dres i kopačke te da ću trenirati sa tim klubom. Mislio sam da se radi o šali, no rekao sam mu da ne mogu doći trenirati jer nemam dres, a kamoli kopačke. Dva dana nakon toga, pošto se nisam pojavio u klubu, donio mi je kopačke i dres te me odveo na trening. Iako sam tada imao samo 11 godina, pamtit ću taj dan dok sam živ jer nakon što sam obukao prvi dres i kopačke mojoj sreći nije bilo kraja. Prošao sam kroz sve selekcije ASO Chlefa te sa 19 godina debitirao za prvu momčad tog kluba.
A nakon toga?
– Igrao sam sjajno 2008., zabio sam 11 golova i izabran sam za nogometaša godine u Alžiru. Tri godine kasnije, napustio sam Alžir i potpisao za portugalsku Vitoriju iz Guimaraesa. U dvije godine u Portugalu postao sam jedan od najboljih igrača toga kluba i evo me sada u Dinamu. Dobrim igrama u klubovima dospio sam i u alžirsku reprezentaciju u kojoj sam debitirao 2011. i od tada postao njezin stalni član. Do sada sam nastupio 14 puta i zabio osam golova, što nije loše.
Igrate na poziciji krila, ali i na mjestu središnjeg napadača! Zašto nosite broj 2? Ima li za vas to neko posebno značenje?
– U prvoj službenoj utakmici koju sam odigrao i zabio gol, nosio sam dres s brojem 2. Tada uopće nije bilo u planu da igram. Bila su mi na izbor dva dresa – s brojevima 2 i 7. S obzirom na to da je 02 pozivni telefonski broj za moj rodni grad Chlef, odlučio sam uzeti broj 2 i postao sam igrač utakmice. I u Dinamu sam zamolio da mi dodijele dres s brojem 2.
Imali ste izvanredne financijske ponude Celtica, Benfice, lisabonskog Sportinga te francuskog Sochauxa. Zašto ste došli u Dinamo za trostruko manje novca?
– Istina je da su mi ti klubovi nudili puno povoljnije ponude, ali Dinamu sam dao riječ. Za nas u plemenu beduina dana riječ je svetinja. Zaista me poljuljala milijunska ponuda, ali s obzirom na to da smo mi konzervativni i da odluke donose stariji ljudi, otišao sam k majci i rekao joj: “Mama, imam tri puta veću ponudu nego što mi nudi Dinamo, no ljudima u Dinamu dao sam riječ. Što da napravim?”.
Rekla mi je: “Sine, odi u Dinamo. Ti znaš kakvi su naši običaji i što znači kad damo riječ! Održati je moramo! Cijelo bogatstvo svijeta ne bi nam osvjetlalo obraz. Prosječna smo obitelj. Hvala Bogu, ti sada zarađuješ, imamo što nam treba, dovoljno je! Odi se pomoli Bogu i zahvali mu na svemu što ti je do sada dao i odi ljudima kojima si dao riječ.” Tako je i bilo. Mogu vam reći da nisam požalio ni u jednom trenutku.
Ako nije tajna, koliko ste dobili za prelazak u Dinamo i kolika je vaša godišnja zarada?
– To je stroga tajna. Ne mogu vam otkriti detalje ugovora. Jedino vam mogu reći da sam njime zadovoljan.
Je li istina da zarađujete 400 tisuća eura godišnje i da je za vaš transfer Dinamo platio milijun eura?
– To ste rekli vi, a ne ja...
Šaljem novac i prijateljima!
Vi ste najstariji među braćom i sestrama. Znam da je običaj da se najstariji brine za cijelu obitelj. Je li tako i u vašoj obitelji?
– Naravno, ja se brinem za cijelu svoju obitelj, pa čak i za prijatelje i poznanike. Iako sam postao nogometna zvijezda, ostao sam isti. Nikada nisam zaboravio prijatelje koji u Alžiru žive u neimaštini. Svakoga mjeseca svima šaljem novac.
Jeste li popularni u Alžiru?
– Naravno da jesam. Evo, sad je stigao i novinar najtiražnijih sportskih dnevnih novina u Arapskom svijetu koji je izvještavao s utakmice 2. pretkola Lige prvaka protiv luksemburške Fole Esch, Alžirac Farid Al-Saada. Alžirski mediji jako su zainteresirani za moj nastup u Hrvatskoj jer ja sam jedini nogometaš koji se iz alžirske lige uspio probiti u europski nogomet.
Koju ste školu završili?
- Nažalost samo osnovnu i prvi razred srednje škole. Uistinu mi je jako žao zbog toga. Kada sam počeo zarađivati, skroz sam se posvetio nogometu i zapustio školovanje jer sam morao prehraniti obitelj.
Planirate li uzeti učitelja i naučiti hrvatski jezik?
– Ne treba mi učitelj. Nisam ga imao ni u Portugalu pa sam za šest mjeseci znao pričati i vjerujem da će tako biti i u Hrvatskoj. Za pola godine ćemo pričati na hrvatskom. Ali zato ne treba brinuti ni uprava Dinama niti trener. Kad naučim hrvatski, neću otići tulumariti jer moja je žena tu, a ni vjera mi to ne dozvoljava.
Planiramo puno djece
U koji klub biste voljeli otići nakon Dinama?
– Svakako u Chelsea, pa makar bio samo i rezerva. Time bih ispunio životni san.
Hoćete li se vratiti u Alžir kada završite s nogometnom karijerom?
–Teško je sada odgovoriti na to. Nitko ne zna što život nosi. Treba uzeti u obzir da supruga i ja planiramo imati puno djece. Hoće li oni ići na škole i fakultet i gdje, sami će odlučiti. Ali volio bih da svoju starost provedem gdje i djetinjstvo... u Alžiru.
Jeste li bili na jadranskoj obali?
– Nisam još jer je trener Jurčić rekao da nema slobodnih dana prije nego što se kvalificiramo u Ligu prvaka. Nakon toga svakako ću otići sa suprugom i provesti odmor na nekom jadranskom otoku.
Jeste li dobili auto? Koji auto volite voziti?
– Još nisam dobio, ali trebao bi stići ovih dana. Naravno, omiljeni su mi BMW i mercedes, ali nisam ljubitelj brzine. Volim voziti polako i u tome uživam.