R azmišljajući o značajnim utjecajima znanosti i tehnologije na ljudski život u 21. stoljeću nemoguće je zaobići elektronsku poštu – popularni e-mail. Mnogi danas provode značajan dio svog života pišući i odgovarajući na bezbrojne e-mail poruke.
Prednosti u usporedbi sa slanjem pisama ili telefoniranjem bile su očigledne: prijenos informacije e-mailom trenutan je u čitavom svijetu, a osoba koja šalje poruku i ona koja je prima ne moraju biti raspoložive u isto vrijeme. Informacija se može proslijediti i grupi ljudi, uz privitke (“attachmente”) s velikom količinom informacija. Sve napisano može postati podsjetnikom u nekom budućem vremenu, ili čak dokaznim materijalom u sudskim postupcima.
Godine 2010. istraživanje uposlenih u akademskoj zajednici SAD-a pokazalo je da se 83 posto ispitanika slaže da je e-mail od ključne važnosti za njihov uspjeh i produktivnost na poslu. Međutim, razmišljajući o elektronskoj pošti kao o novoj usluzi na tržištu i alternativi telefoniranju ili slanju pošiljke, činilo se da nešto ipak ne može biti u redu. Naime, jedan od dugovječnijih postulata u ekonomskim znanostima jest da usluge ne mogu istodobno biti kvalitetne, brze i jeftine. Ako su dva od ta tri obilježja pogodna za korisnika, onda treće obilježje najčešće nije.
>> 5 najboljih mobitela 2017.
Kvalitetne i brze usluge obično su skupe. Kvalitetne i jeftine usluge obično su spore. Brze i jeftine usluge obično nisu kvalitetne. No, e-mail se od svog uvođenja činio rješenjem koje prkosi ovom pravilu – nudio je kvalitetan prijenos informacija, bio je neopisivo brži od poštanskih pošiljki, a pritom i besplatan. Ipak, s vremenom su se počeli nazirati prvi problemi. Kako se radilo o svima dostupnoj, besplatnoj, ničim ograničenoj usluzi, ljudi su je i koristili neinhibirano. Procjene jedne od najčešće citiranih istraživačkih skupina, Radicati grupe u Palo Altu, u SAD-u, govore da je u svijetu 2010. godine bilo već 2,9 milijardi aktivnih e-mail adresa, a do 2014. taj se broj popeo na 3,8 milijardi. S njih se danas u svijetu svake sekunde pošalje više od 2 milijuna e-mailova, tj. oko 150-200 milijardi e-mailova u svakom danu.
Od svake četiri adrese, tri pripadaju privatnim korisnicima, a jedna je službena. Oko polovice svih računa aktivno je u Aziji, još četvrtina registrirana je u Europi, a samo jedan od sedam računa aktivan je u Sjevernoj Americi. Godine 2014., procijenjeno je da prosječan korisnik službenog e-maila prima oko 80 e-mailova dnevno, od kojih je 15 neželjena pošta (tzv. “spam”). Pošalje ih oko 40, no ima pojedinaca u kojih su te brojke višestruko veće. Zbog neograničenosti korištenja e-maila, uposlenici i stručnjaci medicine rada počeli su ukazivati na tzv. “sindrom preopterećenosti e-mailom”, zalažući se da se uvede u medicinsku literaturu kao ozbiljna bolest.
Sve veći broj ljudi se više ne uspijeva odmoriti od silnog e-maila. Kada i uzmu kraći odmor, povratak i otkriće golemog broja neodgovorenih e-mailova djeluje na njih još pogubnije, snažnim porastom tlaka i ubrzanjem srčanog ritma. E-mailovi stižu neprekidno, izvan radnog vremena, iz raznih vremenskih zona, u svako doba dana i noći, dovodeći do stresa, smanjena zadovoljstva poslom, zasićenja, anksioznosti, smanjene produktivnosti i mogućeg negativnog ukupnog učinka na ekonomski rast. Uz to, e-mailom se stalno šire i neželjene poruke (“spam”). Još opasnije, šire se i lažne vijesti, financijske prevare, kradu se osobni podaci i šire “kompjutorski virusi” koji mogu uništiti računalo.
E-mailom se često zapodjenu i ozbiljne svađe u virtualnom prostoru, s ozbiljnim posljedicama po uposlenike, jer se pokazalo da ljudi znatno žešće reagiraju na neželjenu informaciju koju pročitaju negoli na onu koja im se izgovori.
Naposljetku, mnogi sve češće proglašavaju tzv. “e-mail bankrot”, gdje napuštaju svaku nadu da bi mogli odgovoriti na sve pristigle e-mailove.
Procjenjuje se da prevencija i rješavanje ovakvih problema kompaniju s tisuću uposlenika prosječno košta više od 3 milijuna dolara godišnje. To e-mail čini sve skupljim, potvrđujući onaj ranije spomenuti postulat o nepostojanju savršene usluge. Koliko su ovi problemi postali općeniti i ozbiljni, pokazuje i podatak da su njemački i francuski sindikati pokrenuli pravne bitke kako se od zaposlenika više ne bi smjelo očekivati da provjeravaju e-mail nakon radnog vremena.
Najprije su takva pravila prihvatile njemačke kompanije poput Volkswagena, BMW-a i Pume. Zatim su i zakonodavna tijela Njemačke i Francuske u proteklih nekoliko godina donijeli zakone o uposleničkom “pravu na isključivanje” s interneta, prevenciju sagorijevanja na poslu i zaštitu zajamčenog slobodnog vremena. Usprkos tim prvim mjerama, brojke pokazuju da problem i dalje raste, a nije jasno kako ga dugoročno riješiti.
A kojih li trivijalnosti?! NEPODNOSLJIVO