Podsjetnik za one koji prije deset godina nisu pratili vijesti: majka Eliána Gonzáleza, razvedena od njegova oca, odlučila se na očajnički pokušaj odlaska s Kube i plovidbu do Floride na staroj brodici u nadi da će u SAD-u naći bolji život za sebe i sina.
Međutim, brod je zahvatila oluja i potonuo je, majka se utopila, a tada šestogodišnji Elián bio je jedan od troje preživjelih koje je spasila američka Obalna straža. Predali su ga majčinoj rodbini u Miamiju, ali se s Kube javio mladićev otac koji je kao jedini preživjeli roditelj tražio da mu se sin vrati. Ponudu "zelene karte" i preseljenja u Floridu otac je odbio – želio je ostati na Kubi i htio je Eliána natrag.
Američke vlasti nisu imale izbora – krvna veza je krvna veza, bez obzira na to u kojem se režimu živi, i dječaka su morali vratiti ocu, konobaru u talijanskom restoranu u Cardenasu. Majčina rodbina, pak, sve redom žestoki "anticastrovci" i izbjeglice s Kube, odbijala je predati dječaka i krila ga je u Miamiju. Na kraju su malog Eliána 22. travnja 2000. doslovno oteli oružanom intervencijom policijskih specijalaca koju je odobrila tadašnja ministrica pravosuđa u Clintonovoj administraciji Janet Reno. Dječakova rodbina, desničari kod kojih su antikomunistički osjećaji bili toliko jaki da su brisali sve ostalo pa i "obiteljske vrijednosti", u koje se konzervativci obično zaklinju, smatrala je da je bolje biti siroče bez oba roditelja nego "crveni". Nakon intervencije specijalaca, koja je srećom prošla dosta mirno i bez ispaljenih metaka, čak su naknadno sami lomili vrata i pokućstvo u kući da bi intervenciju prikazali nasilnijom nego što je bila. (Na fotografiji AP-ova snimatelja Alana Diaza, koji je za tu snimku nagrađen Pulitzerovom nagradom, specijalac uzima dječaka iz naručja jednog od rođaka, a jasno se vidi da su vrata iza njega cijela.)
Juan Miguel González došao je u SAD po svojeg sina i ostao s njim do lipnja, kad je sud ocijenio da je Elián premlad za traženje azila i da bi tu molbu umjesto njega mogao podnijeti samo njegov otac, kojem to nije padalo na pamet, a ne majčina rodbina. Juan Miguel i Elián vratili su se na Kubu, što je predstavljalo ogromnu propagandnu pobjedu Castrova režima – koju Amerikanci nikako nisu mogli izbjeći, a pritom ostati u okvirima zakona i pravne države.
Castrova pobjeda bila je i propagandna pobjeda republikanaca, jer su demokrati (tada na vlasti) zadobili stigmu mlakonja kojima su bitniji kojekakvi zakončići i pravednost umjesto antikomunizma kao temeljne američke vrijednosti, a Janet Reno postala je "ona vještica, Clintonova babetina" koja na poštene anticastrovske izbjeglice s Kube šalje ljutite specijalce s oružjem. Al Gore prvo je podržao republikanski prijedlog da se i dječaku i njegovu ocu da "zelena karta", a kad to nije prošlo zbog očeva odbijanja, svrstao se na stranu demokratskih vlasti. Zbog te svoje "prevrtljivosti" izgubio je veliki broj glasova u Floridi, koja se kasnije pokazala državom čiji su glasači bili ključni u utrci za predsjednički položaj.
Mali Elián González slikao se s Fidelom Castrom, koji mu je bio i gost na rođendanskom slavlju 2001., i nastavio s mirnim, više-manje normalnim djetinjstvom uz oca, s tim što je stranim novinarima bio bitno otežan pristup Gonzálezima. Juan Miguel González zbog svoje je velike uloge u propagandnoj pobjedi režima izabran za zastupnika u kubanskom parlamentu, a Elián se u vijestima pojavio 2008. kad je nakon završene osnovne škole upisan u Komunističku omladinu i početkom travnja 2010. kad je na kongresu komunističke omladine slikan kao zgodni 16-godišnjak u odori kubanskog omladinca, pitomca vojne škole. Po svemu sudeći, nakon cijele gužve u Floridi, ipak je uspio imati koliko-toliko normalno djetinjstvo. A cijelu gužvu iz 2000. najbolje je opisao R. Cohen u Washington Postu potpisom ispod fotografije oca i sina:
"Elián i Juan Miguel González, sin i otac. Onaj prvi je nevino dijete, a onaj drugi čovjek kojem su oduzeli sina. Elián se ponašao kao najobičniji šestogodišnjak, Juan Miguel kao najobičniji otac, a većina političara kao najobičnije budale."