Nogomet i umjetnost dijele sličnu strast, onu koja tjera da budeš još bolji

Najzabavniji je dio razgovora s Elvirom Kranjčar, voditeljicom Galerije Kranjčar, onaj kada se u priču o umjetnosti uplete ona o nogometu. Suvereno, kao što govori o novim hrvatskim slikarima ili djelima s kojima je, primjerice, Julije Knifer zadužio ne samo hrvatsku, već i svjetsku likovnu scenu, Elvira Kranjčar tada priča o tome kako je izgledalo kada se u malenom, žutom golfu kao mlada djevojka te daleke 1982., zapisane svetim slovima u memoriji svih Dinamovih navijača, probijala kroz gomile navijača kako bi svog, tada još dečka, Zlatka pokupila s treninga.

Govori zatim i o tome kako je teško sjediti na tom istom Dinamovu stadionu dok 50 tisuća ljudi u žaru najžešćeg navijanja kliče nekome tko je i za nju samo “običan” Cico, ljubav iz školskih klupa i otac njezine djece. Upravo u tim trenucima postaje jasno da Elvira Kranjčar baš ni po čemu ne spada u ono što javnost zove “žena nogometaša”. – O, ja jesam žena nogometaša – spremno odgovara. – Iako su to bila neka sasvim druga vremena. Ja sam i mama nogometaša ali me predrasude nikada nisu zanimale i nikad nisam dopuštala da utječu na moj život – kaže.

Mentalni sklop

Ovih dana Elvira Kranjčar živi sto na sat, i to na relaciji: Zagreb – Pariz – London – Doha. Suprug je nogometni trener u glavnom gradu Katara, kći Lana udana je, živi u Parizu i nedavno je rodila treće dijete, a sin Niko je u Londonu. I kako to obično u životu biva, u Zagrebu Elviru Kranjčar čeka ozbiljan posao. Novi ciklus izložbi u Galeriji Kranjčar na Kaptolu nazvala je “Mentalni sklop” i sastoji od njih deset, a svaka od njih traje deset dana. Sve propituju međuodnose mentora i sljedbenika, svaka predstavlja po dvojicu umjetnika (ne nužno likovnih). Prva izložba predstavila je Eugena Fellera i Ivu Gattina, a druga (otvorena u četvrtak 19. ožujka) Marka Vojnića i Julija Knifera. Na ovom ciklusu uz Elviru rade i Mladen Lucić, muzejski savjetnik Muzeja suvremene umjetnosti Istre (u svojstvu mentora), i Leila Mehulić, kustosica Muzeja Mimare (u svojstvu sljedbenika).

– Luca (nadimak kojim svi zovu Mladena Lucića, op. a.) poznavala sam otprije. On je vrhunski stručnjak koji uz sve svoje znanje nosi i taj jedan šarm boemštine i opuštenosti. Uz njega sam željela i nekog mlađeg, i to ženu, kako bismo dobili i taj sukob i istodobni sklad muško-ženske energije. Nisam ja bila ta koja mu je sugerirala Leilu kao suradnicu iako mi se strašno svidjela njezina izložba “Žene u Mimari”, nego se dogodilo da je Luc prepoznao upravo taj Leilin rad i tako se složila ekipa na ovom projektu. Naravno, ciklus je jako zahtjevan – deset izložbi u nizu, a nakon svega i monografija koja će ih objediniti te sačuvati za budućnost – govori Elvira Kranjčar. Na pitanje koja je tajna veza između nje i umjetnosti, kaže da se sve dogodilo spletom okolnosti:

– Slučaj me doveo u ovaj prostor 2006. godine. Tada je to bilo skladište, a kako sam tada radila za strane tvrtke, trebao mi je neki prostor za ured i skladište uz to. No, kada sam vidjela ovaj prostor, potpuno neuređen, oduševio me. Visina, stupovi, kosina... ta pozicija na Kaptolu, nasuprot kazalištu Komedija, sve je bilo očaravajuće. Nakon nekog vremena sve se posložilo i u samo nekoliko mjeseci potpuno okrenulo prema umjetnosti. Naravno, kako to u mojem životu biva, dečki su se taman pripremali na Svjetsko prvenstvo, ali unatoč tome ja sam uspjela urediti galeriju. Doslovce sam u dva mjeseca stvorila galeriju i odmah krenula s prvom izložbom. Tada sam odlučila: djeca su stasala, život postaje mirniji unatoč svim putovanjima i turbulencijama i mogu se posvetiti umjetnosti. I to je ta strast koja je zajednička umjetnosti i nogometu, strast koja te uvijek tjera naprijed, da budeš još bolji – danas govori Elvira Kranjčar.

Uči, Cico, uči!

Kao posebno važno razdoblje života spominje godine koje je obitelj provela u Beču. Cico je igrao, djeca su bila učenici u tamošnjoj američkoj školi, a ona nije propustila nijednu izložbu. – Tada i tamo naučila sam najviše toga. Učila sam gledajući najveće, baš kao što sam kasnije u hodu učila kako se postavljaju izložbe. Slušala sam svoj instinkt i slijedila svoj osjećaj estetike. Naravno, sada bih neke od tih prvih izložbi radila drugačije, iako su ih tada hvalili i posjetitelji i ljudi iz struke, ali danas se sa sjetom sjećam kako smo, primjerice, tražili prve plazme po Zagrebu ili otkrivali nove medije jer sve nam je to trebalo za postav neke izložbe. No, kada izložbu postavim, za mene je to na neki način gotova priča. Priča koju u tom trenutku ostavljam drugim ljudima, a najgori je osjećaj sjete kada su zidovi ponovno prazni i bijeli jer je izložba otišla nekim svojim putem.

Pitam je gleda li seriju “Crno-bijeli svijet” i kakva su njezina sjećanja na te godine, na vrijeme njezine mladosti, vrijeme u kojem je bila djevojka velike sportske zvijezde i kao takva izložena javnosti. – Bili smo tako mladi – odgovara sa smiješkom i objašnjava kako se, među ostalim, tada sjeća da je stalno Cicu tjerala na učenje, da bi uz nogomet završio srednju školu, te poimence nabraja profesore koji su joj pomagali u tome.

– Zbog školskih obveza svakodnevno sam prolazila na tom potezu Zvečka – Kavkaz, ali ja se nikada nisam uklopila u tu ekipu. Meni su oni izgledali puno stariji i ozbiljniji od nas te pamtim da sam uvijek zapravo zazirala od te gomilice na pločniku, bojala se da mi nešto ne dobace. Nekada sam bila sama, nekada s Cicom, a njega su, naravno, svi poznavali. I on je također znao cijeli grad, ali bila su to ipak neka druga vremena u kojima je ono zbog čega su ti ljudi bili izloženi javnosti ni po čemu ne može usporediti s onim zbog čega su izloženi danas, objašnjava i pri tome pomno pazi da razgovor ne “skrene” na život njezine djece.

– Oboje su odrasli ljudi sa svojim formiranim životima – kaže s ponosom i dodaje da je uvijek zbuni to što za Niku, kada ga upoznaju, ljudi najčešće s čuđenjem kažu: “Kako je skroman”. – Nije to skromnost. On je samo dečko odgojen u duhu svoje obitelji u kojoj je visoko na listi prioriteta spoznaja da su svi ljudi jednako vrijedni – s osmijehom ponosne bake kaže da je srce sada ipak najviše vuče u Pariz jer tamo je sada i jedno novo, malo lice koje treba naučiti sve što ovi veliki već znaju.

>>‘Hajduk je zaradio na Kranjčaru, a da nije uložio ni lipe’

>>Kranjčar ponovno pobijedio, nije ga zaustavio ni Brazilac iz Vukovara