U regionalnoj biblioteci dnevnog lista 24sata prigodno nazvanoj Balkan noir plodni i nagrađivani hrvatski pisac Rade Jarak netom je objavio roman “Emigranti”. U vrijeme kada hrvatska javnost prati polemike o arhivskoj građi iz komunističkih vremena koja je još uvijek poprilično nedostupna čak i struci i kada se u Münchenu održava sudski proces protiv čelnika Udbe, tema “Emigranata” mogla bi biti kurentna literarna roba.
Pa čak i svojevrsni knjiški predložak za neki krvavi triler o komunističkim i neokomunističkim zločinima i zločincima koji se još uvijek oprezno kreću po našim vrtovima, baštama i sokacima. No, iako se bavi jugoslavenskim podzemljem u Njemačkoj i plaćenim ubojicama koji čas ubijaju niskotarifne mafijaše, a čas političke protivnike disfunkcionalne Titove Jugoslavije koja je ostala bez jednog i jedinog maršala, Rade Jarak prije svega je zainteresiran za tematiku gubitništva i luzerstva koja je fatalistički prilijepljena uz emigrantske sudbine. Jarak opisuje kako to izgledni sportaši, potencijalni mačistički ljubavnici za dobrostojeće Njemice i čvrsti, a možda čak i čestiti momci s brdovitog i manje brdovitog Balkana preko noći postaju opasni i beskrupulozni Udbini ubojice.
Kako međusobno surađuju u svojim više ili manje umreženim gangovima u kojima nitko nikoga ne pita za naciju, da bi onda na brzinu, doslovno u minutu pogazili svoja krhka prijateljstva i savezništva i okrenuli se jedan protiv drugoga. Njemačka je bila okrutna arena u kojoj se jugoslavenska politika, istini za volju, ne baš preoprezno (očito čvrsto sigurna u neprirodno savezništvo sa zapadnonjemačkim službama), koristila sitnim gastarbajterskim kriminalcima kako bi širila strah, dakako, ne u gastarbajterskim krugovima, nego baš u Jugoslaviji, u koju su onda na sve moguće načine zlokobno stizale priče o tajanstvenim ubojstvima ili pak ljudi u zavarenim lijesovima.
Jarka u “Emigrantima” nije toliko zanimalo raščlanjenje i raskrinkavanje političke pozadine političkih ubojstava ni nekakva postjugoslavenska historiografija. “Emigranti” stoga nisu roman o Udbi ni roman o komunističkim zločinima, iako se dotiču i Udbe i komunističkih zločina koje je toleriralo njemačko zapadnoeuropsko uljuđeno društvo, očito puno manje tolerantno prema vlastitim ljevičarski usmjerenim teroristima koji se također, doduše usputno, spominju u ovom romanu. Jarak nije ni, poput svojedobno Miodraga Bulatovića, napisao svoje “Ljude s četiri prsta” u kojima bi se žestoko obračunao s emigrantskim polusvijetom i emigrantskim fatalnim zabludama.
“Emigranti” su prije svega prilično nježno ispričana priča o osamljenim i otuđenim sudbinama nesretnih i šupljih ljudi koji, kada i pokušavaju živjeti pošteno, završavaju na životnim stranputicama, uronjeni u ralje droge, alkoholizma, besparice, dugova, zabranjenog i bolesnog seksa, gubljenja ionako rovitog identiteta, ali i bazičnih emocija... Poigravajući se formom kriminalističkog romana, Jarak je prilično škrto i krajnje ekonomično opisivao svoje živopisne, razgranate likove, od kojih su neki izbačeni iz glavnog toka romana i prije nego su se u njemu i udomaćili.
A ako netko u njegovim likovima iz “Emigranata”, poput Bore Konja ili pak Milana Markovića, bude tražio stvarne ljude iz nekog emigrantskog spomenara, sam ih autor razuvjerava rečenicom da je svaka sličnost sa stvarnim ljudima, živima ili mrtvima, slučajna. No, upravo takve autorske ograde najviše i golicaju čitateljsku maštu, jer ljudi još uvijek vole romane s ključem i otkrivanje tajni.
No, Jarak ne bi bio Jarak kada i u opskurnim i bizarnim temama ne bi pronašao barem zrnce erotizma i ljubavi, pa je i svoj najnoviji roman posvetio Angeliti, djevojci s Hispaniole “koja, nadam se, sretno živi negdje na svijetu”, te knjigu začinio i vjerojatno osobnim glazbenim posvetama. Stoga će bolji poznavatelji Jarkova opusa i u ovom pitkom romanu tragati za biografskim odrednicama iz piščeva života. I njima onda neće biti čudno da je u pragmatičnim “Emigrantima” svoj prostor pronašao i Joseph Beuys.