Pitanje energije jedno je od razloga osnivanja Europske unije. Počeci zajedničke energetske politike datiraju još iz 1951. godine kada je uspostavljena Europska zajednica za ugljen i čelik. Danas se svaka politička odluka i mjera u energetici mora promatrati cjelovito jer se posljedice očituju kroz ekonomiju, okoliš i društvo.
Visoke i promjenjive cijene energije u okruženju, neravnomjerna raspodjela fosilnih goriva, ugrožen okoliš, klimatske promjene i rastuća potražnje za energijom potaknule su stvaranje zajedničke energetske strategije Europske unije. Europska komisija 2006. godine odredila je strateške ciljeve koji su temelj ostvarivanja održivog razvoja i dugoročne vizije energetskog sektora EU: sigurnost opskrbe, konkurentnost europskog gospodarstva i pristupačnost energije te promicanje održivosti okoliša i borba protiv klimatskih promjena ograničavanjem povećanja globalnog prosjeka temperature na najviše 2°C iznad predindustrijskih razina, kako je predviđeno Protokolom iz Kyota.
Osnovni instrumenti za ostvarenje strateških ciljeva doneseni su 2007. godine u klimatsko-energetskom paketu zakona. Europska unija obvezala se do 2020. godine ostvariti udio obnovljivih izvora od 20% u neposrednoj potrošnji energije, povećati energetsku učinkovitost za 20%, ostvariti udio biogoriva od 10% u prometu te smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20% do 2020. godine, u odnosu na 1990. godinu. Kao pomoć na tome putu uspostavljen je i Europski sustav trgovanja emisijama (eng. EU ETS – EU Emission Trading Scheme) čija je namjena primijeniti načelo "zagađivač plaća“ te time usmjeriti razvoj k čistim tehnologijama i očuvati okoliš uz ekonomski rast.
Navedenim regulativama EU je postala prvo veće gospodarstvo svijeta koje je usvojilo precizan i obvezujući program radi suzbijanja klimatskih promjena te postala predvodnik u razvoju zelenih tehnologija, energetskoj učinkovitosti i otvaranju novih "zelenih poslova“.
Tijekom 2010. godine obnovljivi izvori energije činili su gotovo tri četvrtine svih novih instaliranih energetskih izvora, a broj zaposlenih u sektoru obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti u EU u stalnom je porastu. Emisije stakleničkih plinova u 2011. godini EU-15 zemalja bile su za 14,1% manje u odnosu na 1990. godinu, a EU-27 zemalja za 17,5% manje, i time u skladu s planom smanjenja do 2020. godine.
Cijena ovakvoga razvoja i internalizacije troškova onečišćenja okoliša veći su troškovi energije, što dovodi do potrebe za stalnim motrenjem i prilagođavanjem mjera za stvaranje budućnosti kakvu želimo. Naime, sljedeći korak zajedničke europske politike jest ostvarenje vizije za 2050. godinu kada se planira smanjenje emisija na svega 5 do 15 posto razine iz 1990. godine, imati očuvani okoliš, napredno društvo i efikasnu ekonomiju. Trenutačno postoji konsenzus članica glede vizije gdje Europa želi biti 2050. godine, ali ne i kako doći do tamo.
Republika Hrvatska uskladila je zakone s europskima kroz pristupne pregovore u poglavljima "Energetika i okoliš" te napravila prikladnu Strategiju energetskog razvoja Hrvatske do 2020. godine, a u izradi je i Strategija nisko-ugljičnog razvoja Hrvatske do 2050. godine.
U Hrvatskoj je 2010. godine udio neposredne potrošnje energije iz obnovljivih izvora iznosio 14,6%, a cilj je ostvariti udio od 20% do 2020. godine. K tome, u protekle tri godine instalirana snaga u vjetroelektranama porasla je više od četiri puta te sada iznosi više od 160 MW, ali to je još uvijek manje od 10 posto potrebnih investicija u obnovljive izvore da bi se ostvario željeni udio u potrošnji energije do 2020. godine. Takav tehnološki napredak i rast investicija ima potencijal stvoriti oko 70.000 novih "zelenih poslova“ u Hrvatskoj, razviti gospodarstvo i očuvati okoliš.
Međutim, pregled sadašnjeg stanja pokazuje zaostajanje u primjeni mjera energetske učinkovitosti zbog nedostatka sustavnog poticanja te neiskorištavanje potencijala obnovljivih izvora za razvoj domaćeg gospodarstva i novih poslova zbog velikog udjela stranog vlasništva i tehnologije. Time Hrvatska zaostaje u stjecanju znanja i kapaciteta za konkurentnost na otvorenom tržištu.
Upravo zbog navedenih višedimenzionalnih posljedica, političke odluke i mjere u energetici trebaju se stalno preispitivati i prilagođavati da bi se ostvarila vizija bolje budućnosti u Hrvatskoj kao u dijelu Europske unije.