Pokušaj premijera da ušutka majku svih parlamenata. Zatim pobuna, rijetko viđena pobuna protiv tog premijera u parlamentu. Pa čistka, sječa pobunjenih kadrova, Borisovo Karađorđevo ili, da to nazovemo Karaborisovo.
U svemu tome i ponešto urnebesnog smijeha, i puno stisnutih šaka i ljutitog upiranja prstom, i tihe suze na licu Churchillova unuka, žalosno “napucanog” iz stranke nakon 37 godina sjedenja u parlamentu. Sve to praćeno konstantnim prosvjedima građana na travnjaku ispred parlamenta i obližnjim ulicama, na kojima jedni pale dimne bombe i urlaju “zaustavite državni udar”, drugi samo pristojno pjevaju i mašu zastavama Europske unije uzdignutima visoko, a treći – oni sa suprotne strane ovog šizoidnog raskola u britanskom društvu, ove šizme koja prijeti da će obilježiti desetljeća koja tek dolaze – s transparentima protiv “izdajničkog parlamenta”.
To su, ukratko, scene kojima smo svjedočili ovoga tjedna u Westminsteru, gdje je Večernji list, u danima koji će vjerojatno biti upisani kao najdinamičniji dani u povijesti britanske demokracije, imao ekskluzivan pristup mjestu događaja: i rezervirano mjesto u galeriji House of Commons, i pristup sobama i hodnicima na kojima sve miriše na vječnost, i izboreno mjesto u dimnim zavjesama prosvjednika, i priliku za razgovor s običnim građanima koji izražavaju svoj stav na transparentima…
Na trenutke je izgledalo kao da se britanska parlamentarna demokracija slama pred našim očima. Politički kaos rasplamsao se nakon što je novoimenovani premijer Boris Johnson zatražio i ishodio od kraljice Elizabete II. privremenu suspenziju parlamenta u ključnim tjednima uoči aktualnog roka za izlazak iz Europske unije 31. listopada.
I to je na trenutke izgledalo kao kap koja je prelila čašu jednog poretka utemeljenog ne na pisanom ustavu, nego na labirintu zakona, ustaljenih procedura, praksi i pravila o upravljanju zemljom.
No, sav taj politički kaos zapravo, kako uočava i londonski dopisnik američkog magazina Atlantic, pokazuje da nepisani britanski ustav savršeno funkcionira. Barem zasad, do zaključenja ovog izdanja Obzora, premda još treba vidjeti ima li premijer Johnson još nekih iznenađenja u rukavu ili je poraz u tri glasanja u dva dana u parlamentu ipak samo to – njegov veliki poraz.
Trenutak kad je izgubio većinu
Sustav funkcionira jer parlament u ovih nekoliko dana dokazuje da je nepokolebljivo suveren i pred nasrtajem (ili barem onome što se percipira kao nasrtaj) premijera Borisa Johnsona. Važan dio funkcioniranja tog demokratskog sustava s nepisanim ustavom u Ujedinjenom Kraljevstvu jest i – pisana riječ.
Medija, koji su, doduše, znali dotaknuti svoje dno u priči o Brexitu, od raspisivanja referenduma do danas, ali koji imaju važnu ulogu i igraju tu ulogu. A jedna lijepa tradicija novinskih izvjestitelja iz Westminstera jest da pišu nešto što se ne zove izvještaj, nego “sketch”. Skicu, crticu. Skeč.
Nakon dva dana provedena na galeriji House of Commons, ovo je Večernjakov, možda čak i prvi hrvatski skeč iz Westminstera dosad. Iz ovog gnijezda, s ove visine galerije iznad glava zastupnika Donjeg doma, premijer izgleda kao plavokosa energetska bomba: kako ga gledate iz perspektive koja zapravo gleda u tjeme, možete vidjeti kako mu nikad češljani pramenčići zapravo poskakuju, kao da plešu, dok on govori i gestikulira.
Utorak je poslijepodne i ovo je drugi dan da Johnson uopće dolazi u parlament u svome kratkom premijerskom mandatu. Stoji neko vrijeme u kutu pokraj, malo skriven iza, raskošnog stolca predsjedavajućeg Johna Bercowa. I u trenu kad Bercow završava jednu i počinje drugu točku dnevnog reda,
Johnson utrčava na “teren” kao hokejaš. Malo pognut da ga baš ne hvataju kamere, praktički trčkara do svog mjesta u prvom redu. Ali, jao, spotakne se o nogu jednog svog ministra i zamalo zaroni glavom prema podu, no uspijeva održati ravnotežu, ništa strašno, već je spreman da, kako to primjećuje novinar Timesa, elektrizira jedne ili elektrošokira druge. Ali spoticanje o prijateljsku ministarsku nogu bit će najmanja neočekivana briga za Johnsona u parlamentu: – Britanija je na rubu vraćanja kontrole nad svojom trgovinskom politikom i obnove neovisnog… – čitao je Johnson u trenutku kad su se svi zastupnici uskomešali i stali ispuštati zvukove ushićenja, čuđenja, zgražanja… Ili svega pomalo.
Bio je to trenutak u kojemu je Johnson izgubio parlamentarnu većinu tako što je konzervativni zastupnik Philip Lee ustao sa svoga mjesta i prešao u klupe oporbenih Liberalnih demokrata.
Potpuno neočekivano za Johnsona, nije imao najave da će se to dogoditi. I premda je jedan izvjestitelj i pisac skečeva iz Westminstera primijetio kako je više ushićenja vidio na licima zatvorenika u Guantanamu kad ih prešetavaju iz jednog kaveza u drugi nego kod Leeja kad je prelazio oporbenjacima, ipak je to bio nevjerojatan udarac za Johnsona. On se pokušao sabrati, promrmljao nešto u stilu “želim mu sve najbolje”, ali nastavio je čitati govor nakon što je predsjedavajući Bercow pozvao – naravno, a što drugo – na mir i “ooordeeer”.
Usput, za one koji se pitaju je li takav promukli, tako strog, a opet tako umiljat i nasmiješen glas preduvjet da čovjek bude izabran za predsjedavajućeg Donjeg doma britanskog parlamenta, odgovor je – nije.
Bercow je to sam razvio u hodu, ali možda je i pomoglo nešto što, jednom kad vas pripuste u zgradu parlamenta u Westminsteru, možete kupiti u priručnoj suvenirnici: Speaker Bercow’s Scotch Whisky.
Da, predsjednik Donjeg doma ima svoj brend viskija (boca je 29 funti). Johnson se do utorka oslanjao na većinu u parlamentu od samo jednog glasa i s prebjegom Leeja ostao je bez te većine odmah na početku zasjedanja, a do kraja dana ostao je bez još 21 glasa. Pobunjenici iz Konzervativne stranke, koji se protive Johnsonovoj spremnosti na Brexit bez sporazuma o povlačenju 31. listopada, te koji se protive Johnsonovoj ideji suspenzije parlamenta od sljedećeg tjedna do sredine listopada, svrstali su se uz oporbu i glasali protiv Johnsona prvi put u utorak navečer. Potom u srijedu još dvaput, prvo za izglasavanje zakona koji bi spriječio Johnsona u provedbi “no-deal Brexita” 31. listopada, zatim protiv Johnsonova pokušaja provociranja izvanrednih izbora, koje je zamislio da se održe 15. listopada.
Sam Boris Johnson je, kao zastupnik, dvaput glasao protiv svoje stranke i svoje vlade (premijerke Therese May) po pitanju sporazuma o povlačenju iz EU. Da su tada drugi primjenjivali pravila koja je on sada primijenio, čovjek nikad ne bi došao u priliku da postane premijer. No, sada je Johnson pokrenuo čistku, iste večeri nakon prvog glasanja. Nekad se to nazivalo noć dugih noževa, ali sad bi bilo primjerenije reći noć kratkih poruka.
Neki su uglednici, naime, putem SMS-ova bili obaviješteni da su dobili kopito iz Konzervativne stranke. Drugi putem pretinca govorne pošte na svojim mobitelima. Pobunjenici su na brzinu izbačeni, ali u raspravama se vidjelo da su ohrabreni uvjerenjem da čine pravu stvar, stavljaju nacionalni interes iznad stranačkog.
Maher i marksist
Uvjereni su da referendumski rezultat o izlasku iz EU treba poštovati, ali da referendum nije dao odgovor kakav taj Brexit treba biti, da je taj odgovor na parlamentu te da Brexit sigurno ne trebao biti u kaosu, bez sporazuma o povlačenju, na što je spreman Boris Johnson. Churchillov unuk Nicholas Soames u raspravi u srijedu “podbadao” je Johnsona kad je ustvrdio da je njegova “serijska nelojalnost stranci poslužila kao inspiracija mnogima od nas”.
Elegantna je bila i mirnoća kojom je oporbeni laburist John McDonnell uzvratio premijeru Johnsonu na njegova dobacivanja iz klupe: – Gospodine predsjedavajući, vjerujem da cijenjeni zastupnik iz Uxbridgea viče na mene. Posljednji put kad se na nekoga derao, morali su pozvati policiju – rekao je, praćen smijehom i povicima “uuuu”.
Aludirao je na kućnu svađu koju je Johnson nedavno imao s djevojkom, prije no što su se uselili u premijersku rezidenciju u Downing Streetu 10, gdje su baš ovoga tjedna udomili psića, pa je valjda sve oko svađa izglađeno (pas se zove Dilyn premda nije jasno zašto se ne zove Brex). Na trenutke, promatrano s galerije House of Commons, zastupnici su izgledali kao navijači na nekoj utakmici engleske lige, na tribini ispod vas.
Pljeskanje ovdje nije dopušteno, ali ipak se i zapljeskalo kad je laburist Tanmanjeet Singh Dhesi, prvi britanski zastupnik koji je Sikh i nosi turban na glavi, u emotivnom govoru tražio od Johnsona da se ispriča za uvredljivu usporedbu žena koje nose burku s pljačkašima banaka i poštanskim sanducima (usporedbu napisanu prije godinu dana u jednoj Johnsonovoj kolumni).
Ni prostačenje, za razliku od stadionskih tribina, ovdje nije dopušteno, ali ipak Bercow nije intervenirao kad je Johnson u jednom trenu izgovorio “sranje” citirajući i opisujući ekonomsku politiku lidera oporbe Jeremyja Corbyna. U jednom trenutku, dok je Corbyn govorio za govornicom šefa oporbe, Johnson mu je iz klupe, daleko od upaljenog mikrofona, dobacio nešto što su medijski čitači s usana dešifrirali kao: “Pristani na izbore, ti velika djevojačka bluzo!”
To je taj ponor u kojem se, u potrazi za svetim Brexitom, našla Velika Britanija. Premijer, sav nekako prost i plav, govori o oporbenjaku kao o nekoj bluzi… Britanijo moja, samo se naguzi… Ako smijemo tako, bez uvrede, parafrazirati jedan stih, razmatran u recentnoj hrvatskoj sudskoj praksi, koji se nameće sâm od sebe. Izbor pred kojim stoji Ujedinjeno Kraljevstvo sve se više, naime, sužava na te dvije opcije: ili maher ili marksist.
“Maher” je pomaknuti premijer Boris Johnson koji je spreman na svakakve trikove i manipulacije, pa je spreman i izvesti Brexit u kaotičnim uvjetima od kojih se zemlja možda neće oporaviti. “Marksist” je šef Laburističke stranke Jeremy Corbyn, najljevije orijentirani lider kojeg je ta stranka imala, možda podjednako skeptičan prema EU, koju smatra projektom krupnog kapitala. Kome će se, dakle, Britanci – možda je ipak prikladniji neki drugi glagol od gore navedenog – prikloniti?
Zločesti zastupnici
Za mnoge Britance taj i takav izbor nije baš sjajan. Ali to je učinak Brexita, i učinak referenduma koji je podijelio društvo. Konzervativna stranka pretvara se od velike stranke u usku sektu, kako ovih dana, nakon čistke neistomišljenika, zaključuje sve veći broj i samih torijevaca i promatrača sa strane. Sektu koja je opsjednuta samo jednim pitanjem, Brexitom. A laburisti, stranka koja je svojedobno probijala politički treći put, na nekoj stranputici.
Na političkom spektru novu energiju pokazuju Liberalni demokrati, snažno pro-EU orijentirana, treća stranka po snazi, barem prije pojave stranke Brexit, koju je osnovao Nigel Farage, dugogodišnji britanski zastupnik u Europskom parlamentu, trenutačno strah i trepet Johnsonove sekte konzervativaca, koji upravo u strahu da im Farage ne otme birače inzistiraju na beskompromisnom, makar i kaotičnom Brexitu koji se ima dogoditi u Noći vještica. Farage nastupa s porukom: “Johnson ne može, Corbyn neće, ja sam dakle jedini sposoban izvesti UK iz EU.”
Kad se dešifrira, Johnsonova igra cijelo ovo vrijeme izgleda kao da je vrlo jednostavna. Otkako je 24. srpnja postao premijer, želi promijeniti sastav parlamenta, želi imati komfornu većinu sastavljenu od zastupnika koji dijele njegovu beskompromisnu viziju Brexita, a da bi isprovocirao takve izbore na kojima se pozicionira kao beskompromisni, tvrdi brexitovac, potrebno mu je da ga percipiraju kao žrtvu zločestog EU, koja ne želi s njime otvoriti nove pregovore, i zločestih zastupnika u Westminsteru, koji žele blokirati narodnu volju.
Kad je odlučio suspendirati parlament i pokrenuo kontrareakciju, izglasavanje zakona koji ga pokušava blokirati u izvedbi “no-deal Brexita”, sve je još možda i išlo u skladu s tom njegovom igrom. Taj je zakon proglasio Corbynovim “zakonom o predaji”, u sljedećem koraku kampanju bi gradio oko teze “narod protiv parlamenta”, ali u jednom se koraku Johnson ipak spotaknuo i igra više, barem zasad, ne ide u njegovu smjeru: pokušao je isprovocirati izvanredne izbore, ali u glasanju u srijedu na večer parlament ga je i na tome porazio. Corbyn želi na izbore, ali ne dok najprije svi ne budu uvjereni da je Johnson zakonski blokiran i da ne može provesti Brexit 31. listopada. Johnsonova igra možda završi tako da, kao po kazni, ostane nemoćan, usamljeni premijer koji ne može izvesti svoj trik koji je smatrao ključnim za pobjedu na tim izborima.
Ali oprez, i u Londonu, a i u Bruxellesu, neki nas vrlo iskusni i upućeni sugovornici uvjeravaju da Johnson vjerojatno ima spremno neko iznenađenje, neki protuudar za izlazak iz kuta u koji je stjeran. Ili to ili će uskoro na izborima otići u povijest kao najkratkovječniji premijer u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva. Na izlasku iz zgrade parlamenta u Westminsteru, prolazeći kroz onu suvenirnicu, negdje ispod polica s viskijem gospodina Bercowa, u oči mi upada knjiga koja citatima i anegdotama opisuje čitatelju u čemu je bit slavnog engleskog humora. “Englezi vole ekscentrike”, kaže se u jednom citatu, “samo ne vole da žive vrata do njih.” Ostaje samo vidjeti vole li da im ekscentrici žive u Downing Streetu 10.
Britanija je vec izisla iz EU-ropske unije, i svih njenih sudova, ostaje samo da se dogovore oko bilateralnih ugovora koji nisu obavezni ne samo za Britance, nego i za sve ostale zemlje van EU-ropske unije. I Svicarsci isto pregovaraju, isto kao i Britanci, istom mjerom, i njima isticu bilateralni ugovori, i jos nisu obnovili nove. I sto sada? Smak svijeta? Pa nije EU prcija jedina na svijetu, to je manje od 5% globalnog trzista i globalnoga stanovnistva, koga oni zanimaju? Pa tu ima gomila siromasnih zemalja, teske bijede i crne mizerije, sto oni imaju sto sav ostali svijet nema? NISTA! Bez njih se moze i te kako, i jos trista puta bolje, nemaju oni nista sto sav ostali svijet nema. Mozda imaju samo migrante koje huskaju u razvaljacinu granica tudjih civiliziranih i urednih suverenih zemalja, da ucine zemlje narodima na svoju sliku i priliku. To je zesca dzungletina, oni stvarno, ali stvarno, stvarno, NISTA nemaju sto sav ostali svijet nema.