'Postavljao sam šatore, uređivao travu, kupio smeće... sve kako bi Koševo spremno dočekalo papu'

Bosanski glumac Enis Bešlagić, popularni Šemso (po ulozi u Našoj maloj klinici), danima je na sarajevskom stadionu Koševo volontirao uoči dolaska pape Franje. Pomagao je svom prijatelju producentu Damiru Ramljaku Tigru, navukao je žuti prsluk i obavljao sve moguće poslove. I sve to ne bi bilo neobično da Bešlagić nije musliman i to, kako sam kaže – pravi vjernik. Njegovo volontiranje na Koševu učinilo ga je drugom zvijezdom prošle subote. Odmah iza pape.

Kako je uopće došlo do toga da ste volontirali u organizaciji papina dolaska u Sarajevo?

Kako je moj prijatelj Tigar producentski bio zadužen za organizaciju, zamolio me da mu budem pri ruci. A i ja sam osjetio tu potrebu. Kada radite neki projekt u stranom gradu, zatreba vam 101 stvar. Vidio sam da neke stvari nećemo stići tek tako završiti. Trebalo je uložiti dodatni trud kako bi sve funkcioniralo. Morali smo ljudima koji su radili na organizaciji svojim primjerom pokazati požrtvovnost. Papa nije došao samo katoličkim vjernicima, već poslati poruku cijeloj BiH.

Kažete da ste i sami osjetili potrebu biti na Koševu...

Da, želio sam dati svoj doprinos tome kao čovjek, musliman koji također vjeruje u Boga i dijeli ljude na dobre i loše. To je i slika grada, slika BiH, slika svih nas koja će otići u svijet. Nisam htio da u svijet ode slika kako smo mi divljaci koji samo pričaju o dobrosusjedstvu. Ja se istinski radujem slavlju svojih susjeda koji nisu muslimani i želio sam u tome sudjelovati i pomoći da sve protekne kako treba. Žalosno je što ja danas dajem intervju o nečemu što bi se trebalo podrazumijevati. Evo u kakvom mi vremenu živimo. Ja to što sam radio nisam radio zbog medijske pozornosti, već kao normalan čovjek. Normalno je da pomogneš susjedu, prijatelju.

Pozitivan događaj

Želio sam da se svi prijatelji i drugi ljudi koji dolaze u moj grad osjećaju ugodno, kao što se i ja osjećam kada odem u Zagreb, Beograd ili Banju Luku. I nisam samo ja razmišljao tako. Želim spomenuti tvrtku Bosman, čiji su vlasnici također muslimani koji su se aktivno uključili i pomagali, kao i načelnik općine Centar Dževad Bećirević koji je općinske službe stavio nama na raspolaganje i izvan radnog vremena, te županijskog premijera Dinu Konakovića koji je čvrsto stajao uz nas.

Što ste konkretno radili tijekom volontiranja?

Nema što nismo radili. Sve što je trebalo – od bojenja, čišćenja, prenošenja, postavljanja šatora do uređenja umjetne trave. Od postavljanja 2000 vrećica na stolice kako ne bi preko noći pokisnule do prebacivanja stvari. Hvala Bogu, sve je ispalo kako treba i Tigar je doista napravio vrhunski posao. Što se mene tiče, ja sam želio svojim primjerom pokazati da se može i kupiti smeće i raditi sve drugo što je potrebno kako bi jedan pozitivan događaj prošao uspješno.

Što su ostali mladići i djevojke volonteri, a pretpostavljam da su uglavnom bili katolici, rekli kad su vas prepoznali, kakve su bile reakcije – čuđenje, sreća...?

Ja sam za svoj humanitarni rad u Hrvatskoj dobio priznanje „Ponos Hrvatske". Ja nisam prije rata bio poznat u Jugoslaviji pa na osnovi toga gradio karijeru nakon rata. Enis Bešlagić je akademiju završio u Sarajevu i nakon rata se otisnuo u Hrvatsku i Srbiju raditi pošteno, časno, ne mijenjajući ni svoje ime, ni svoju vjeru, ni običaje, ni govor. Ljudi su me takvog prihvatili samo zato što sam i ja cijenio druge i kuću u koju dolazim. Dobivajući tu nagradu, ja sam dobio jedno od najvrednijih priznanja u životu. Uspio sam napraviti neku dobru priču u zemljama koje su do jučer bile zavađene ili u ratu. Taj moj uspjeh je za mene veći nego da sam uspio u Hollywoodu. U tom kontekstu vidio sam da je i tim ljudima na stadionu drago što me vide tamo. Iskoristio sam to vrijeme kako bih izišao u susret svima koji su se željeli fotografirati sa mnom, razgovarati. Kada imaš otvoreno srce, i ljudi te tako doživljavaju.

Lakše razgovaram s vjernicima

Jeste li imali priliku razgovarati s papom? Što ste mu rekli?

Jesam, na aerodromu, neposredno prije njegova odlaska. Moj veliki prijatelj don Tomo Knežević, jedna ljudska gromada, predstavio me papi. Rekao da sam ja poznati glumac, musliman koji je došao pomoći u organizaciji. Papa je zahvalio na tome i mislim da svi možemo biti ponosni kako je prošao ovaj važni posjet.

Što je tako privlačno kod pape Franje, očito je da ga vole ljudi i drugih religija?

Ljudi su rođeni s usađenim vrijednostima. Papin pristup i reforme koje je pokrenuo dirnule su me. On skreće pozornost na gladne, na one kojima je potrebna pomoć. To je ono što, primjerice, ne vidite kod naših političara. Papa Franjo svojim izjavama i postupcima pokušava, koliko je u njegovoj moći, svijet učiniti boljim. Uostalom, poruke koje on šalje su poruke i Isusa i Muhameda i svih poslanika prije njih. Ni u jednoj vjeri nećete naći ništa loše i meni je uvijek lakše razgovarati s istinskim vjernikom ma koje religije, nego s onima kojima je religija biznis ili folklor.

Kojih je više, onih koji su iskreni vjernici ili onih kojima je vjera odnosno religija folklor?

Da bih ostao dosljedan sebi, neću generalizirati ni suditi jer Bog je taj koji sudi. Vaše je pitanje dobronamjerno, ali moj odgovor je ovakav jer bilo što da kažem bio bih sudac. A ja ne želim suditi kakav je tko čovjek. Svatko neka živi svoj život i odgovara za svoje postupke.

Smatrate li vi sebe obiteljskim čovjekom i koliko uspijevate provoditi vrijeme s obitelji imajući u vidu obveze koje imate?

Svi se smatraju obiteljskim ljudima. I oni koji to jesu, ali i oni koji realno to nisu. Koliko sam ja obiteljski čovjek i koliko mogu biti imajući u vidu sve obveze, pitanje je. Kad se date na raspolaganje zajednici, kako sam to ja napravio, obitelj ponekad mora trpjeti. Međutim, onda treba imati obitelj koja će to razumjeti, shvatiti da ja nisam čovjek koji radi od osam ujutro do četiri popodne, dođe kući, gleda televiziju, prespava i sutra opet ode na posao. Moje radno vrijeme ne postoji. Ja na telefonski poziv mijenjam i planove godišnjih odmora i mnogo toga sam podredio toj svojoj društvenoj misiji. Moja je obitelj svjesna toga, a ja nastojim slobodno vrijeme maksimalno iskoristiti s njima. Od početka tako živimo i to se, uostalom, ne razlikuje od života prijašnjih generacija glumaca. Film se znao snimati po pola godine ili godinu i glumci su uvijek morali na neki način žrtvovati svoj privatni život. Najvažnije je da su trenuci koje provodim s obitelji lijepi, opušteni i puni pozitivne energije. Obitelj je stup društva i ja nastojim biti i obiteljski čovjek iako to nekada nije lako.

Smeta li vam što vas ljudi i danas zovu Šemso po liku iz Naše male klinike?

Evo, ja sam neki dan sreo dijete od četiri godine koje zna za lik Šemse. Generacije koje su prije 11 godina bile djeca sada su odrasli ljudi i normalno je, kada ste vi rano ušli u njihov život kroz jedan tako pozitivan lik, da vas oni i sada gledaju kroz tu ulogu. Ja imam običaj reći da Šemso više nije filmska uloga ili lik, već neka vrsta brenda. Kao kad umjesto paste za zube u trgovini tražite kalodont. Meni je važno da ljudi to doživljavaju pozitivno. To je bio prvi televizijski lik koji se pojavio iz BiH u Hrvatskoj nakon rata, s drugačijim izgovorom, šalama. Djeca rođena devedesetih godina nisu imala priliku susretati se s likovima poput sarajevskih nadrealista i njima je Šemsina pojava bila nešto novo i drugačije od onoga na što su do tada bila navikla.

Je li Šemso današnji, pravi Bosanac ili je to ipak onaj Bosanac iz viceva?

Radio sam ja i viceve i mogu reći da je humor odraz inteligencije, a ne gluposti. Humor ne može napraviti svatko, a glupost može. Kada se šalite na svoj račun, to govori da nemate komplekse, da ste izgrađena osoba. Uvijek ću u društvu spominjati primjere gdje sam ja ispao smiješan i nasmijavat ću ljude tako, ali to znači da ja nemam kompleksa. Šemso apsolutno nije predstavnik Bosanaca i Hercegovaca jer znate da ovdje živi more različitosti. On je, tako, bio jedan spontani, veseli portir koji je neke stvari radio bolje od svih liječnika u toj klinici i bio je voljeni lik. Šemso je potreba ovog društva koje traži više pozitivaca, koje je umorno od namrgođenih portira, nervoznih radnika za šalterom i slično. Zato ljudi vole vidjeti i papu Franju, jer je uvijek nasmijan.

Radili ste i serijal viceva o Muji i Sulji. Kako to da Bosanci prihvaćaju humor na svoj račun, čak ga i forsiraju, dok se drugi često ljute zbog viceva o sebi?

Mislim da je to proizišlo iz borbe za opstanak jer su ljudi i u ratu smišljali viceve. Iz posljednjeg rata izišlo je mnogo viceva. Ono što u određenom trenutku nije bilo smiješno kasnije se karikiralo i ljudi su se smijali tome. Crni humor je generalno prisutan na ovim prostorima i ljudi se vole opustiti jer toliko je negativnih stvari oko nas da je smijeh potreban kao ispušni ventil. A da se sad neki lijevo ili desno ne bi uvrijedili, počneš se šaliti na vlastiti račun, jer znaš da tako nećeš nikoga uvrijediti. Ipak, ne bih ja to svodio samo na Bosance, jer ima dosta viceva i o drugima koji su rasprostranjeni i popularni.

Kad je papa otišao iz Sarajeva, mnogi su s uzdahom govorili kako je taj dan BiH bila jedinstvena i kako bi željeli da tako i ostane. Je li doista moguće da se BiH pomiri iznutra ili je to ipak utopija?

Uz sve probleme manje je nesnošljivosti među narodima u BiH nego u mnogim država i dijelovima svijeta. Mnogo zemalja sam obišao i svašta sam vidio. Imate ogromne podjele na regionalnoj osnovi u mnogim europskim državama koje mi smatramo jedinstvenima. Ja nisam vidio u BiH nakon rata neke ozbiljnije međuetničke sukobe. U BiH postoji taj politički naboj, ali nema pokušaja osvete. Iza jednog tako mračnog razdoblja kakav je rat vi nemate pokušaja osvete ili su oni sporadični. Mislim da su ljudi umorni od toga i da danas žele samo da se oda počast ratnim žrtvama. I tu moramo biti senzibilni bez obzira na to o kojoj žrtvi je riječ. A svi zajedno kao društvo moramo krenuti naprijed i ne ostavljati novim generacijama jame koje nismo zakopali. Kod nas u BiH je najvažnije razbijati predrasude i tu također vidim veliki značaj papina posjeta, jer nam je omogućio da razbijamo predrasude. Sjajna je stvar što su deseci tisuća katolika došli u Sarajevo i razbili neke medijski stvarane predrasude. Nikome nije upućena nijedna ružna riječ i to je sjajna stvar. Znam da će se sada mnogi reći da postoje sukobi navijača, ali oni postoje i kada igraju Zvezda i Partizan ili Dinamo i Hajduk. Ja sam čovjek koji putuje po cijeloj BiH i znam da ljudi mnogo bolje komuniciraju i žive zajedno nego što se stvara slika o tome kroz politiku i medije.

Dohvatio se režije

Vratimo se vašoj karijeri. Nova TV i RTL ulaze u nove projekte. Ima li vas u novim serijama?

Ja sam s obje te kuće otvoreno razgovarao. Oni se žele vezati za mene bez naknada, ali ja ću doista raditi samo one projekte koje smatram dobrima. Nikola Kojo, moj kolega iz Srbije, ima jedan veliki projekt koji je u pripremi, od 60 epizoda po 45 minuta. Serija se snima filmski i to je jedna divna priča koja se radi u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Makedoniji, Njemačkoj i Turskoj. Ja ću, akobogda, biti uključen u to, a koja će televizija to preuzeti, ne znam. Ali mislim da su pregovori u tijeku i da će se i to znati u sljedećih mjesec dana.

Okušat ćete se i kao redatelj. Već duže vrijeme pripremate film „Danke Deutschland". O čemu taj film govori i u kojoj je fazi?

Taj film malo više košta i trebao bi se snimati u Hrvatskoj, Njemačkoj i BiH. Usto, iziskuje i određene pripreme, što znači da ja godinu dana ne bih trebao raditi ništa drugo. Vjerujem da ću na jesen imati neke ozbiljne pregovore u Njemačkoj kako bih vidio kako dalje. To je lijepa priča koja govori o čovjeku koji s drugim kulturološkim i nacionalnim shvaćanjima dolazi u zemlje u kojima ne postoji više čovjek, već roboti koji izvršavaju određene zadaće. To je priča o ljudskosti, otuđenosti, nadi. To je priča koja sazrijeva i ja je ne forsiram, jer vjerujem da se stvari u životu događaju kada su suđene, a ne kada mi to želimo. Zato ja tako lagano pristupam svemu ovome.

Gdje ćete ove godine ljetovati?

Na raznim mjestima, ali i u Blatu na Korčuli, mjestu u unutrašnjosti otoka. Kao dijete sam ljetovao na Korčuli i tamo imam mnogo prijatelja.