EPP je moćna organizacija, ali oslabljena u eri zalaska Merkel i uspona Macrona

Stariji ljudi, a i ja sam dovoljno star da znam da je iza crtića u 7 i 15 išao EPP, povezuju taj akronim vjerojatno s konceptom Ekonomsko-propagandnog programa na socijalističkoj televiziji, više nego s pojmom Europske pučke stranke.

EPP tu dolazi od European People’s Party, koja je u službenom hrvatskom prijevodu dobila ova pučka, a ne narodna, valjda zbog želje nekih HDZ-ovaca da im se ime njihove političke obitelji u EU ne brka s narodnjacima kakvi su, primjerice, ljudi iz Hrvatske narodne stranke. Bilo je to u doba kad HDZ i HNS nisu bili na istoj strani političke trgovine nastale iz čistog oportunizma, nego su bježali jedni od drugih, pa i u nazivlju.

Kako god, Zagreb je ovih dana u znaku EPP-u. Kongres Europske pučke stranke, koji se održava u Areni Zagreb, zaista je najveći politički skup dosad održan u Hrvatskoj. Na njemu se bira novi predsjednik europskih pučana, Poljak Donald Tusk umjesto dosadašnjeg Francuza Josepha Daula. I, premda će se mnogima vjerojatno činiti kako osim po masovnosti i zainteresiranosti stranačkih poslušnika taj kongres nikome u Hrvatskoj ni po čemu nije važan, važan je. EPP je moćna organizacija. Mnoga postignuća na svom političkom putu u NATO i Europsku uniju Hrvatska može zahvaliti pomoći na koju su HDZ-ovi dužnosnici na poziciji državne vlasti mogli računati s obzirom na to da su članovi političke obitelji EPP-a.

S druge strane, jedan od velikih neuspjeha koji imaju potencijal da promijene tijek europske povijesti, Brexit, događa se među ostalim i kao posljedica distanciranja od EPP-a: David Cameron izveo je britansku Konzervativnu stranku iz redova europskih pučana i mnogi ozbiljni analitičari smatraju da je od tada, od tog gubitka doticaja i utjecaja, sve krenulo nizbrdo prema referendumu koji je Cameron izgubio.

EPP nije najvažnija, ali nije nimalo beznačajna pozornica. EPP je infrastruktura kroz koju državnici i države mogu, ako se pametno pozicioniraju, učiniti čuda. Ili otkriti da su se upravo tu dogodili ključni promašaji koji su njih i njihove države kasnije skupo koštali.

Postoje, naravno, i druge snažne političke obitelji u EU. Ovo ne pišemo zbog nekih preferenci prema desnom centru na kojemu je izgrađena EPP-ova tvrđava. Ali činjenica je da je ta tvrđava najsnažnija, znatno organiziranija i infrastrukturno utvrđenija nego tvrđava političke obitelji europskih socijalista i demokrata, ili europskih liberala koji su zbog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona mijenjali ime u Renew Europe. Ili bilo koje druge političke obitelji.

EPP je, dakle, snažna poluga u političkom funkcioniranju Europe, barem u posljednjih četvrt stoljeća, koliko pučani imaju većinu u Europskom parlamentu. Ali EPP je danas ozbiljno uzdrman. Angela Merkel, najiskusnija i najutjecajnija od državnika u EPP-u, na zalasku je svoje karijere na mjestu njemačke kancelarke, a gospođa koju je njezina stranka CDU odabrala za Merkeličinu nasljednicu, Annegret Kramp-Karrenbauer, ne zrači baš povjerenjem koje govori da će biti sljedeća njemačka kancelarka.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušava srušiti EPP-ovu političku infrastrukturu. Sve se to događa nakon što je EPP, doduše, ostao relativni pobjednik i nakon posljednjih europskih izbora, ali s najlošijim rezultatom od 1989. godine, i s nikad ranije zabilježenom situacijom da dijeli vlast u EU institucijama s još dva koalicijska partnera, socijaldemokratima i Macronovim liberalima. Do sada su pučani imali svoje ljude na čelu Komisije, Europskog vijeća i Parlamenta istovremeno, od 1. prosinca imaju samo Ursulu von der Leyen na čelu Komisije. A i to su jedva dobili, nakon što je Merkel već prepustila tu poziciju drugima i nakon što su je mladi lavovi EPP-a, među njima i Andrej Plenković, zubima, rukama i nogama uspjeli vratiti u krilo svoje političke obitelji.

Macron je, međutim, izašao kao pobjednik iz te ljetošnje borbe i on se osjeća nadmoćno, spreman da i Merkel i pučane izbaci iz auta, pa da sâm zasjedne za upravljač Europe. Uvjetno rečeno “sâm”, jer nitko ne može ništa napraviti sâm u zajednici suverenih država. Svima su potrebni saveznici, a vidimo da Macron pokušava okupiti na sve strane, pa i mađarskog premijera Orbana, s kojim dijeli ideju zatopljavanja odnosa s Rusijom, bez obzira na Krim i sve što se dogodilo u Ukrajini.

“Možda, ali ne sa mnom, Emmanuel”, poručio je Donald Tusk u govoru u kojem je rekapitulirao svojih pet godina na mjestu predsjednika Europskog vijeća. Tom izjavom očito je dao i smjer svog budućeg rada na mjestu predsjednika EPP-a.

U Zagrebu slijedi izbor novog vodstva i zbijanje redova europskih pučana uoči početka rada Ursuline Europske komisije 1. prosinca. Ali očito je da za pučane slijedi turbulentno razdoblje u nadmudrivanju s Macronovom ofenzivom.