Era 'volje za moć'

Nakon što je Hrvatskoj u Luxemburgu uručena ulaznica za EU te nakon što se Anto Đapić u Izraelu "ispričao za zločine NDH", u hrvatskoj je politici nestalo "velikih povijesnih tema". U toj političkoj postmoderni kao da su se nekadašnje napetosti među strankama preselile unutar stranaka.

Sada, kad su sve stranke suglasne da "EU nema alternative" te nakon što je Đapić "zatvorio povjesnicu NDH", stranke su se, svaka na svoj način, okrenule sebi. No dok HDZ ispod portreta Ive Sandera na "klauzuri" još uživa u ostacima "kraja povijesti" i eri političke postmoderne  započete pobjedom Stipe Mesića, a potvrđene luksemburškom ulaznicom  u SDP-u i HSS-u kao da "povijest kasni" pa se se s prošlošću "svode računi".

Hadezovski mir, demonstriran nedavno u Varaždinskim Toplicama, vjerojatno je više posljedica vlasti nego neke dublje unutrašnje političke harmonije i idile. Vlast uvijek potisne razlike, prebriše nesuglasice i izgladi "kvrgava mjesta". Jer sjetimo li se gdje je, tko i s kime, što javno, što tajno, bio prije nego što je HDZ dobio mandat za vlast, onda vlast ne samo retušira prošlost nego i lijepi političke pukotine. Nekadašnji je HDZ za to još puno zorniji primjer.

U prvotnom se HDZ-u našlo mnoštvo koje kao da je željelo svjedočiti spoj nespojivog. Kada se naslutila vlast, ta je dijalektika bila još prisutnija. A kada je trijumfalno ostvaren uzvik "mi smo u sedlu", HDZ je postao šarolikijim od bilo kojeg prihvatnog centra. Pojedinci koji još dojučer jedan drugome ne bi ni oraha iz ruke uzeli ne samo da su mahali istom stranačkom iskaznicom nego se i prijateljski tapšali po leđima.

U toj svojevrsnoj inačici Soc-saveza bile su zastupljene sve razlike: od bivših partijskih sekretara do raspopova, od ustaša do partizana. Vlast je sve to prekrila i sakrila. Idila je ozbiljno narušena tek kada su se Mesić i Manolić pobunili, držeći da imaju pravo na više vlasti nego što je HDZ-ov "politbiro" mislio.

Da su danas na vlasti SDP i njegov bivši satelit HSS, ne bi se ni u njima sada puno gombalo. Sve bi bilo puno tiše i s manje graje. Ne bi se "mačekovcu" Tomčiću "radilo o glavi" niti bi se Račanu spočitavalo da je "revizionist". Uostalom, dok su bili u političkoj simbiozi i na vlasti, je li im se nešto krupno prigovaralo? Nije, jer se mnoštvo (potencijalnih) jamrača u međuvremenu već osladilo vlašću ili im je to obećano. Netko će reći  gdje je tu moral?

U ovdašnjoj je politici vlast redovito iznad morala. Neki koji su živjeli po načelima političke moderne ili su umrli, kao Miko Tripalo i Srećko Bijelić, ili su politički umor(e)ni, kao Zdravko Tomac i Dražen Budiša. Koliko je postmodernistički "politički moral" rastezljiv, pokazalo se mnogo puta. Pa i na posljednjim izborima. Da su Ivo Sanader i HDZ onda govorili što govore sada, ostali bi u oporbi i svađali se poput SDP-a i HSS-a o tomu kako (opet) doći do vlasti.

Što se sve može činiti zbog žudnje za vlašću egzemplar je Anto Đapić, koji je u retuširanju vlastite političke prošlosti "oborio sve rekorde". A u prebojavanju HSP-a nadmašio valjda i očekivanja svoga političkog suflera Mate Granića.

Osobnu i stranačku "političku transformaciju" Đapić kani politički kapitalizirati osvajanjem vlasti. A jednako "politički principijelni" Mate Granić  nakon što političku Troju nije osvojio ni kao član HDZ-a, u predsjedničkim, a kao vođa DC-a ni u parlamentarnim izborima  sada se nada da će do vlasti napokon doći s udomiteljem Đapićem. I ti Granićevi premeti, i Đapićev "stoj na glavi" i Sanaderov "lijevi zaokret" i Račanovo i Tomčićevo nastojanje da svoj politički klimakterij predstave najpoželjnijim stanjem, pokazuju da je politička moderna mrtva, a "volja za moć" jedini legitimni politički eros.