Nakon što su ruski i turski predsjednici Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdoğan u Sočiju dogovorili stvaranje demilitarizirane zone u sirijskoj pokrajini Idlib, zasigurno su spriječili “majku svih sukoba” modernoga doba. Idlib je grad i područje za koji su se spremale “potući” snage Bashara al-Assada i džihadističkih skupina. Svijet je nakon rusko-turskog odgovora odahnuo, krvoproliće je izbjegnuto, a samim time i moguća vojna intervencija SAD-a, čime su Moskva i Ankara i ovaj puta Washington ostaviti po strani i pokazali tko vuče konce završetka rata u Siriji.
No bio je to jedan od važnijih poteza koje je povukao Erdoğan, koji je do tada uglavnom raspirivao sukobe, a sad se pokazao i kao vješt igrač koji zna i spriječiti “širenje požara”. Turski je utjecaj u regiji ojačao s obzirom na to da je Erdoğan u najosjetljivijoj točki svijeta, koja je mogla izazvati frontalni rat između SAD-a i Rusije i zapaliti cijeli Bliski istok, izveo svoju najvažniju političku operaciju.
Turska je u posljednje dvije godine dramatično repozicionirala svoju globalnu poziciju, a SAD i EU su shvatili da je Turska puno veći igrač u regiji nego što su mislili. I da na nju uvijek trebaju računati kao na silu.
Ljutiti Donald Trump
A sve je počelo pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, čija čvrsta proizraelska i prosaudijska politika nisu najbolje sjele Erdoğanu. I tu počinje prva faza repozicioniranja Turske. Prvi veliki potez koji je Erdoğan tada povukao jest približavanje Rusiji. Kao jedna od najmoćnijih članica NATO-a, Turska nipošto ne bi trebala s Rusijom imati dobre odnose.
Međutim, odnosi između Turske i Sjedinjenih Država pali su na najniže moguće grane zbog niza pitanja – od različitih interesa prema Siriji, turske ambicije da kupi ruski obrambeni sustav, do američkog pastora Andrewa Brunsona koji je bio u zatvoru u Turskoj pod optužbom za terorizam, ali i zbog neizručenja muslimanskog klerika Fethullaha Gülena kojega Ankara optužuje za pokušaj državnog udara 2016.
Potpisivanjem sporazuma Putin i Erdoğan svijetu su poslali poruku kako ne mare za njihov diplomatski rat i kritike, već nastavljaju svoju politiku. Osim dogovora o isporuci raketnog sustava S-400, dvojica predsjednika otvorila su radove na gradnji nuklearne centrale Akkuyu na obali Sredozemnog mora, koju gradi ruska državna kompanija Rosatom i koja je, uz gradnju plinovoda Turski tok, najznačajniji energetski pothvat dviju zemalja.
Naime, Akkuyu, prva nuklearka u Turskoj, proizvodit će 35 milijardi kilovatsati struje, što je dovoljno za deset posto turskih potreba. Centrala bi trebala koštati 20 milijardi dolara, a gradit će je 10.000 ljudi.
Erdoğan vjeruje da je realizacija tog projekta “povijesni trenutak u kontekstu razvoja Turske, ali i energetske suradnje s Rusijom”.
U međuvremenu je uz Putina i Erdoğana stao i iranski predsjednik Rohani, najveći neprijatelj Trumpa. Tri zemlje već dugo predvode paralelni dijalog o budućnosti Sirije, usprkos suprotstavljenim stavovima.
Dok Moskva i Teheran vojno podržavaju Bashara al-Assada, Turska se protivi njegovu ostanku na vlasti. Međutim, turska ofenziva na kurdske enklave nije izazvala protivljenje ni Rusije ni Irana, s obzirom na to da su Kurdi za saveznika izabrali SAD. Približavanje Turske Rusiji i Iranu razljutilo je Donalda Trumpa koji mu se želio osvetiti te je, pod izgovorom zbog zatvaranja američkog pastora Andrewa Brunsona, uveo sankcije protiv dva ministra turske vlade – turskog ministra pravosuđa Abdulhamita Güla i ministra unutarnjih poslova Süleymana Soylua.
Na to je Erdoğan odmah odgovorio zamrzavanjem imovine američkog državnog tajnika pravde i unutarnjih poslova. Sukob dvaju ega, Trumpa i Erdoğana, tu nije stao te je američki predsjednik ubrzo udvostručio carine za turski čelik i aluminij, što je rezultiralo padom turske lire oko 40 posto vrijednosti. Trump ja time ujedno kaznio Tursku jer je Erdoğan rekao kako će i dalje surađivati s Iranom i neće se obazirati na sankcije koje je Trump ponovno uveo Iranu, napomenuvši kako će sve turske kompanije nesmetano raditi s Iranom.
Iako je Trump u borbi s Erdoğanom sankcionirao svaki njegov potez, ono što nije uspio je smanjiti njegov utjecaj u regiji. Pa tako nikada turski i ruski utjecaj na zapadnom Balkanu nije bio veći nego danas. Za razliku od SAD-a i EU, i Turska i Rusija imaju jasne stavove o državama zapadnog Balkana. Turska je priznala Kosovo, a Rusija je protiv. EU ima “neutralan stav” oko statusa Kosova jer među državama članicama ne postoji jedinstvo.
Turska očito nakon BiH sada ima utjecaja i na Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, pa čak i u Srbiji. Samo u BiH Turska je potrošila 300 milijuna eura na razne projekte, uključujući rekonstrukciju džamija i spomenika iz otomanskog doba. Dok se Europska unija brine zbog uloge Moskve na zapadnom Balkanu, Ankara na velika vrata povećava svoj utjecaj na tom području.
Zbunjena Europska unija
Tijekom 16-godišnje vladavine Erdoğana, Turska je uložila velike napore i novac na stjecanje sve većeg političkog, kulturnog i ekonomskog položaja na zapadnom Balkanu: osigurao je razvojnu pomoć, vodio velike infrastrukturne projekte, otvorio univerzitete i obnovio džamije, ohrabrio turske kompanije da ulažu u regiji.
Prema podacima Svjetske banke, u 2016. godini Turska je u Makedoniju izvezla 378 milijuna dolara, a uvezla 82,6 milijuna. Prema podacima agencija iz Ankare, oko 100 turskih biznismena trenutačno ima ulaganja u Makedoniji ukupne vrijednosti od 1,2 milijarde eura. Turska ulaže i u Srbiji, Albaniji te Kosovu.
I tako je Turska postala još veći izazov za EU u vrijeme kada Bruxelles ne zna kako uopće postupiti s tom državom. Iako je Turska formalno i dalje kandidat za članstvo u EU, u to više nitko ne vjeruje, nego se govori o nekim drugim oblicima povezivanja s Europskom unijom koje ne bi značilo i punopravno članstvo. S druge strane, i turski predsjednik Erdoğan kaže da njegova država ima izbora i izvan EU te da su Turci umorni od čekanja u predsoblju Europske unije – da se EU odluči hoće li im otvoriti vrata ili ne u isto vrijeme optuživši Europu da izaziva “sukob” između kršćanstva i islama.
Isto tako, u ratobornom govoru Erdoğan je napao Nizozemsku i Njemačku, usporedivši Njemačku s nacističkom Njemačkom, a Nizozemsku nazvao “fašističkom Nizozemskom”. Erdoğan je iskoristio sve metode u svojoj predizbornoj kampanji kako bi promijenio ustav i postao sultan. U to vrijeme, EU nije mogao niti sankcionirati niti kazniti Erdoğana kao što je to činio Donald Trump jer EU nije bio u stanju procijeniti kako će Erdoğan reagirati na eventualne sankcije. Kako je dogovorom s Turskom riješeno i pitanje migracija preko balkanske rute, u EU su se bojali da bi u tom slučaju Turska mogla puštati valove izbjeglica prema EU. Strahovalo se i od mogućeg odustajanja Ankare od potpore naporima za rješenje problema ujedinjenja Cipra.
Erdoğan je, nakon što je postigao sve svoje političke ciljeve i ambicije te postao najmoćniji čovjek u Turskoj, novi sultan, smirio svoju retoriku i nije više toliko ratoboran niti prema EU niti prema SAD-u, već dozirano kritizira kad mu je potrebno. Analitičari su uvjereni kako je sa slučajem saudijskog novinara Jamala Khashoggija, koji je ubijen i raskomadan u saudijskom konzulatu u Istanbulu, dočekao svojih pet minuta.
Mogao je to prešutjeti, ali nije. Htio je dokazati Trumpu, najvećem savezniku Saudijske Arabije, tko je zapravo diktator i autokrat. Iako je na početku Trump branio princa Muhameda bin Salmana tvrdeći kako nema veze s ubojstvom novinara snimke, koje je imala turska obavještajna služba potvrdile su da je zapravo glavni i odgovorni za ubojstvo upravo princ.
Da zaista postoji snimka s vjerodostojnim dokazima, potvrdila je i direktorica CIA-e Gina Haspel, koja je stigla u Tursku i preslušala nekoliko audiosnimki ispitivanja, mučenja i ubojstva Khashoggija. Prvi put američki predsjednik Trump našao se u izuzetno teškoj situaciji te je zamolio Erdoğana da ne pušta snimke gnjusnog ubojstva u javnost, što je Erdoğan uvažio. Sada je samo pitanje koju će cijenu Trump morati platiti u zamjenu za nepuštanje snimke.
Saudijska Arabija, s kojom je Ankara gradila odnose oko rušenja Bashara al-Assada, dugo je vremena trn u oku Erdoğanu zbog izolacije Katara i suprotne vjerske ideologije, jer Turska provodi ideologiju Muslimanskog bratstva, a Saudijska Arabija vehabizam. Ali sada, nakon što ih je uhvatio u neviđenom zlodjelu, bio je ovo idealan način da se osveti Trumpu. I usput poruči sunitskom svijetu da je on, a ne saudijski princ Muhamed bin Salman, njihov logični vođa.
Ankara umjesto Rijada?
Da Erdoğan teži biti lider sunitskog svijeta, dokazuje i njegova reakcija nakon što je Trump preselio američko veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem koji je priznao kao glavni grad izraelske države. Dok je princ Bin Salman šutio, Erdoğan je osudio američko priznanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela nazivajući taj potez “zločinom”, a Izrael “terorističkom državom i okupatorom” koji je posijao sjeme zla na Bliskom istoku. Analitičari su uvjereni da se Erdoğan s Turskom polako vraća kao jaki regionalni politički faktor koji u regiji igra glavnu ulogu. Danas i SAD i Donald Trump na Tursku trebaju gledati kao na jaku sunitsku zemlju koja može biti proturavnoteža šijitskom Iranu, a ne Saudijska Arabija koja počiva na kršenju ljudskih prava i gnjusnim likvidacijama svakog disidenta i svih koji se ne slažu s njihovom politikom.
Ono što Erdoğanu nedostaje da postane lider muslimanskih sunita i jaka regionalna država je izglađivanje odnosa sa Sirijom. Više se ne isključuje mogućnost velikog turskog zaokreta u odnosu prema Siriji i Assadu. Jer, nakon višegodišnjeg pokušaja rušenja Bashara al-Assada, Erdoğan je okrenuo ploču: svjestan da će sirijski predsjednik preživjeti i ostati na vlasti, shvatio je da je bolje imati stabilnu granicu sa Sirijom koju može postići jedino dogovorom s Assadom.
Jer jasno je: uz dogovor s Assadom napao je Kurde koji su i za jedne i za druge postali prejaki faktor nestabilnosti. A ono što je najvažnije što bi moglo približiti stare prijatelje Erdoğana i Assada je to što je turski vođa sada spriječio sukob u Idlibu koji bi odnio mnogo života i prouzročiti vojnu intervenciju međunarodne zajednice u Siriji.
erdogan i turska mogu biti popularni samo kod balkanskih muslimana inače ih niko drugi ne voli i ne cijeni, pa čak ni njihovi azijski i afrički islamski susjedi.