Erdogan Arapima nudi turski politički i vjerski model

Kratka turneja turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana po arapskim zemljama koje su nedavno prošle kroz pobune i promjene vlasti mogla bi postati jedna od najuspješnijih političkih i diplomatskih misija u svijetu u 2011. godini. Egiptu, Tunisu i Libiji.

Turska je više nego poželjan uzor jer povezuje suvremenu demokraciju, prozapadnu orijentaciju i umjereni islam. Uz to što je otvoreno pokazao da Turska želi biti svojevrstan pokrovitelj arapskim zemljama koje su prošle kroz političke promjene, Erdogan je dokazao da ima političke snage i odlučnosti ograditi se od Izraela te se čak i konfrontirati s njime, i to u mjeri u kojoj se to ni jedna arapska zemlja u posljednje vrijeme nije usudila. Turski premijer također je siguran da ima formulu za te zemlje, ali i volje za rješavanje mnogo dubljih problema na Bliskom istoku, poput onoga palestinskog.

S druge strane, Erdoganu je jasno da je proces pristupanja Turske Europskoj uniji vrlo klimav i krajnje spor, ali i toga da Turska unutar EU nikada neće moći biti jak igrač kao što to može biti u široj regiji.

Obični Egipćani, ali i tamošnja politička i vojna elita, dočekali su ga klicanjem i divljenjem, a slično bi moglo biti i u Tunisu i Libiji. Erdoganov prijedlog da Egipat kao model uzme turski sekularni ustav i prepravi ga prema svojim potrebama sugerira nešto što je zemljama koje su prošle kroz političke potrese vrlo važno, a to je da sekularizam nije nešto što se u svakom slučaju protivi islamu te da demokratsko ustrojstvo države nije automatski protiv vjere.

Iako je bilo najavljeno da će Erdogan iz Egipta otići u Pojas Gaze, on to nije učinio zato što u ovome trenutku ne želi nikoga naljutiti – ni Washington, koji već više od desetljeća ne čini apsolutno ništa kako bi razriješio eksplozivni kaos na Bliskom istoku, ni Izrael, koji je već dobio svoju dozu packi iz Ankare, a ni Palestinsku samoupravu, koja je u jeku kampanje za priznavanje palestinske države.

Analitičari tvrde da je Erdogan izvrstan taktičar te da zna hodati po oštrici noža i da bi mogao iznaći uspješan recept da Tursku uzdigne u pravu regionalnu silu, a da pritom ne razljuti partnere iz NATO-a, osobito Sjedinjene Države.