Bar šest muslimanskih zemalja imaju ambicija postati predvodnice islamskog svijeta. Saudijska Arabija misli da bi to trebala biti ona kao kolijevka islama. S druge strane Perzijskog zaljeva, Iran tvrdi da treba biti glavni jer je tu jedna od kolijevki svjetske civilizacije, osim toga ima napredno obrazovanje, kulturu, nuklearni i svemirski program. Egipat se diči da je najmnogoljudnija arapska zemlja i da samim time zaslužuje da bude neka vrsta vrhovnog uzora među muslimanima. Ali tu je i Indonezija, najmnogoljudnija muslimanska zemlja na svijetu, s više od 200 milijuna stanovnika...
Nešto se pita i Pakistan, koji jedini ima nuklearno oružje. A Turska, ona se oduvijek pozivala na slavnu prošlost Osmanskog Carstva i na sadašnjost u kojoj pleše između Istoka i Zapada, koketira između Moskve i Washingtona i petlja se u svaki regionalni sukob, glumeći Izrael koji već odavno bez ikakvih osuda i posljedica bombardira susjedne zemlje i pokreće razorne kibernetičke napade na postrojenja zemalja s kojima je sukobljen. Erdoğan svakako ne želi biti Atatürk, ali nastoji biti spoj Netanyahua, Busha i Putina, hrani se gospodarskim uzletom svoje zemlje, mladim turskim naraštajem opijenim religijom i nadasve nekompetentnim Trumpom i Europskom unijom, zanemarimo li Macrona.
Prvo je zabio nož u leđa starom savezniku Basharu al-Assadu, potom je bez imalo srama napao umorne i potlačene Kurde u Iraku i na sjeveru Sirije, upleo se u rat u Libiji, zaprijetio ratom Grčkoj, a usput e multireligijsku Aju Sofiju pretvorio u džamiju, odnosno dao joj status kakav je imala manji dio svoga vijeka, dok je dulji dio svoje povijesti bila crkva. Tom promjenom, kao i mnogim drugima koje uveo unutar Turske, sada je ne samo pregazio načela Atatürkove Republike, već i stvorio zemlju koju mentalno vuče duboko u prošlost. Netko bi mu trebao šapnuti gdje bi Turska bila da nije bilo Atatürka koji je nakon Prvog svjetskog rata spasio zemlju od komadanja i potpunog uništenja, porazivši tada i osmanski sultanski režim u Istanbulu koji je bio voljan dopustiti komadanje nacionalnog teritorija. Režim koji Erdoğan danas hvali.
Odlukom o Aji Sofiji sada je srušio možda i posljednju nit multikulturalnosti koju je Atatürkova Turska njegovala. No tim je činom izgubio i moralno pravo da “štiti” muslimane gdje god bili, što inače rado čini. Pripreme da ovo mjesto ponovno pretvori u džamiju bile su višegodišnje, iscrpio je svijet iščekivanjem, a na kraju je naišao na mlaku reakciju kojoj se ni sam nije nadao. Naravno, samo je Grčka žestoko reagirala, ali je to Erdoğanu bio jasan signal da može krenuti dalje. I to baš na Grčku. Bit će zanimljivo vidjeti u tom geopolitičkom rašomonu kako će se postaviti dvije najveće sile, SAD i Rusija. Washington kao da nije briga, čini se da je Trump već umrtvio ideju NATO-a i posvećuje se isključivo svojim interesima. Rusija je, pak, ta koja je Tursku pridobila na svoju stranu, prodala joj moćni raketni sustav S-400 i sagradila Turski tok za svoj plin, tako da kod Putina prevladavaju golemi geoekonomski interesi. Drugo mu nije ni preostalo nakon što je, pritisnut sankcijama, ostao izoliran od Zapada.
No, Moskva itekako ima simpatija prema svojoj pravoslavnoj grčkoj braći i sigurno će pripaziti da Erdoğan ne učini korak previše, a priprijetio mu je i Macron, čini se jedini odlučniji vođa u Europskoj uniji, koji želi vratiti Francusku na kartu važnih svjetskih događanja. Erdoğanova bahatost dosad nije naišla na pravi odgovor, vidjet ćemo hoće li Macronova crvena linija zaustaviti sultana. Ili je on ionako odlučio obnoviti carstvo, pa kud puklo da puklo. Najgore za Tursku bit će dugoročne posljedice Erdoğanove vladavine. Posvađana sa susjedima, ali i unutar sebe, s neriješenim statusom Kurda, s bolnim pitanjem odnosa prema Armencima i genocidu nad njima, osuđena od običnih ljudi diljem svijeta poput Srbije u doba Miloševića i nakon njega – to bi mogla biti slika Turske u sljedećim godinama.
Dakako, sve bi to mogao sanirati novi, moderni vođa jer Erdoğan je već načet gubitkom Istanbula na izborima, ali takav još nije na vidiku. Tako da ćemo još podosta godina gledati njegove ratne pokliče i ucjene poput onih da će pustiti milijune sirijskih izbjeglica u Europu, iako ih je sam prouzročio upletanjem u sukobe u susjednoj državi i na kraju potpunim krahom opcije koju je podržavao od strane već otpisanog Assada. Njegove dosadašnje vojne avanture i nisu ostvarile pravi učinak, teško da će ga postići i eventualnim ratom na Sredozemlju. Vjerojatno je toga svjestan. Ako i nije on, njegovi generali jesu.