U jednoj od brojnih legendi tvrdi se da su Efes osnovale Amazonke, ratoborne kćeri boga Aresa i nimfe Harmonije, u čijoj su državi muškarci živjeli kao osakaćeni robovi. U matrijarhalnom društvu Amazonke su se bavile lovom, odgajanjem kćeri i ratom. Jednom godišnje bi – ipak – dolazile u dodir s muškarcima iz susjednih plemena da im ne izumre rod. Muški porod su ubijale. Kako je Efes izgledao dok su njime brončanom rukom upravljale Amazonke, teško je i pretpostaviti jer, iako najočuvaniji, taj antički grad i u razdobljima iz kojih postoje itekako sugestivna materijalna svjedočanstva, može tek golicati maštu.
Svakoga dana oko 15 tisuća turista sa svih strana svijeta postavlja dva neizostavna pitanja, prvo: "Kako je bilo moguće u brončano doba, dakle prije više od tri tisućljeća, pa i u kasnije željezno doba, bez tehničkih pomagala, izgraditi nešto tako veličanstveno, monumentalno i uzvišeno?" i drugo, onima znatiželjnijima važnije: "Kako je izgledao život u Efesu za vrijeme Jonjana, pod vodstvom Androkla, u vrijeme Artemidina kulta?!"
Doista, da nam je barem načas vidjeti kako su izgledale borbe za demokratski poredak prije tri tisuće godina. No, i u to vrijeme je demokracija ustuknula pred tiranijom i tiranima. Efes su 546. godine pr.n.e. zauzeli Perzijanci, potisnuvši – u velikoj krvi, dakako – Lidijce. Efes je bio i saveznik Atene i saveznik Sparte, a potom ponovo Perzije. Sve dok ga nije 334. osvojio Aleksandar Veliki, koji je previše htio, a prekratko živio da bi u Efesu ostavio osim krvi upečatljiviji trag. Ali je zato njegov general Lizimah obnovio i proširio Efez. Lizimahovom smrću počinje novo, za pretpostaviti je – traumatičnije razdoblje vladavine Seleukida, pa Ptolemejaca i na kraju Pergama, čiji je kralj Atala III 133. godine pr.n.e. Efes darovao Rimu. Efes postaje glavni grad rimske provincije Male Azije i razvija se i ekonomski i kulturno. Sve do 263. godine naše ere, kada Efes spaljuju Goti. Efes je značajan i za kršćane. Naime, u njemu je 431. godine održan treći ekumenski koncil, na kojem je Blažena Djevica Marija proglašena Bogorodicom. Zašto baš u Efesu? Zato što je u dubokoj starosti (pa do smrti) u Efesu živio Ivan apostol, autor četvrtog evanđelja. Nakon što su Ivana prognali iz Jeruzalema, sklonio se – povevši sa sobom i Mariju – u Efes.
Obuzdavanje moći
Tu nije, naravno, kraj osvajanjima i razaranjima. U Efes 655. upadaju Arapi, a 1308. Turci. I nakon toliko vremena, otkopani, dijelom i renovirani spomenici, uglavnom iz helenističko-rimskog razdoblja, pričaju nam priče o obuzdavanoj moći koje ne dopiru do ušiju današnjih vlastodržaca. Svi oni pamte jedino uspone, sagledavaju povijest s one za njih primamljivije, osvajačke strane. A ako ju se čita bez preskakanja, povijest je najljepši, najbogatiji, najbolji, najistinitiji i najpoučniji roman koji možete pročitati. Kada ga iduća pokoljenja budu čitala – za 500 godina ili dva tisućljeća – zasigurno u njemu neće naći poglavlje u kojemu će pisati da su (i) ovogodišnji (bilo srpanjski, bilo jesenski) izbori u Turskoj išta značili za povijest. U posljednjih sto godina Turska pamti – a pamtit će ga i za 500 godina – jedino osnivača moderne republike Mustafu Kemala Atatürka. Koliko god Recep Tayyip Erdoğan žarko želi poziciju ravnu Atatürkovoj (kad mu već ne polazi za rukom istisnuti ga), u povijesnoj će knjizi biti naveden "među ostalima". Osim, naravno, ako ne počini kakvo neronovsko djelo, a rukopis takvog djela, govorili su nam u Turskoj, može se nazrijeti u pokolju koji se dogodio uoči ponovljenih, izvanrednih parlamentarnih izbora, kada je za vrijeme mirnih prosvjeda u organizaciji prokurdske, ljevičarske stranke HDP – koju vodi Selahatin Demirtaş – poginulo stotinjak ljudi.
Taj bombaški, teroristički napad različito je doživljen u Turskoj od ostatka svijeta. Dok je preneraženi, nepolitički dio svijeta ubijanje mirnih prosvjednika tumačio kao mučki atak na demokraciju, u Turskoj su te dvije bombe shvaćene kao sigurnosna prijetnja djeci koja idu svakoga dana u školu, prijetnja mladim prosvjednicima na Taksimu, prijetnja svima onima koji bi mogli ugroziti pobjedu Stranke pravde i razvoja koju Erdoğan sve teže kontrolira u mjeri u kojoj bi to htio.
Nakon što je – ipak – u ponovljenim parlamentarnim izborima AKP odnio apsolutnu pobjedu i sam može formirati vladu, Turska je odahnula. Rezultatom nisu bili odveć nezadovoljni čak ni Erdoğanovi protivnici, jer – govorili su nam – u ovom je trenutku važniji mir, odnosno sigurnost. Plašila ih je repriza ankarskog pokolja, rasplamsavanje rata između Turaka i Kurda. Postizborna situacija bi se mogla poistovjeti s onom narodnom: "Vuk sit, a ovce na broju". Naime, AKP je dobio apsolutnu većinu, a Kurdi su ušli u parlament, istina, s 21 zastupnikom manje nego na ljetošnjim izborima, ali su ušli. Uz HDP gubitnik izbora je i nacionalistički MHP koji je dobio čak 40 mandata manje. Noć nakon izbora i u Izmiru – gdje sam u društvu profesorice Romane Jerković i tajnika Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a bio promatrač – i u Istanbulu su ponavljali gotovo iste riječi: "Možemo odahnuti. Neće biti bombi. Nastavit ćemo s normalnim životom!" Operacija zaplašivanja postigla je svoj cilj. U čitavoj toj krvavoj i tužnoj priči najbolnija je činjenica da nije bilo previše suosjećanja s ubijenima i ranjenima. Odveć je pripadnika većinskoga naroda – tvrde nam oni koji prilike u Turskoj poznaju jako dobro – zauzelo stav: "Ipak su to samo Kurdi." Kada se dogodio pokolj u Turskoj, sjetio sam se riječi jednog diplomata s kojim sam razgovarao, vraćajući se iz Kirgistana, mjesec dana prije izbora u Istanbulu. "Nitko se ovdje ne bi čudio – rekao je diplomat – da se zbog homogeniziranja biračkoga tijela dogodi čak i veći incident." "Incident" se dogodio a da nitko za njega nije preuzeo odgovornost.
I u 21. stoljeću dijelimo ljude na one prvog i one drugog reda, kao što su to činili vladari koji su u tri i pol tisućljeća dugoj povijesti Efesa ostavili smradan i krvav trag. Da nije tako, danas bi od starog, višetisućljetnog Efesa ostalo daleko više. Ali i ono što je ostalo, fascinira. Ostao je nevjerojatno očuvan amfiteatar – isklesan u planini Pion – u kojem je cjelodnevne, a katkad i višednevne predstave gledalo 25 tisuća ljudi. Na 217 metara dugom trkalištu odvijale su se utrke i borili su se gladijatori na život i smrt pred 70 tisuća ljudi. Doista dah zaustavljaju brojni spomenici na nevjerojatno velikom prostoru. Stari, prastari Efes je imao vodovod, kanalizaciju, bordele, gotovo sve sadržaje koje ni danas mnogi gradovi nemaju. Sjetite se samo koliko desetljeća zagrebački gradski oci obećavaju gradnju nove dvorane za operu ili, što bi bilo daleko pametnije i korisnije, gradnju dvorane za Komediju kojoj prijeti izgon s Kaptola? Koliko je novih velikih biblioteka sagrađeno u posljednjih 25 godina? I, naposljetku, tko još u Hrvatskoj mari za kulturu i umjetnost?
Efes je doista i (UNESCO-ov) spomenik kulture i opomena ljudskom rodu, sadašnjim i budućim naraštajima koliko lijepog, korisnog i velebnog barbari mogu srušiti. Jer nemilice se ruši i danas bez svijesti da se rušenjem spomenika ruše temelji za budućnost. Čak je i dio Artemidina hrama, jednog od – po Pliniju Starijem, antičkom piscu i znanstveniku, autoru čuvenog Zemljopisa staroga svijeta – sedam svjetskih čuda, odolio zubu vremena i onovjekim barbarima. Pitanje je neće li ga devastirati, srušiti, zbrisati s lica zemlje neki današnji ili budući barbari zakrinkani u vojničke, tobožnje domoljubne ili vjerske odore. Ako se već ne obnavljaju stari spomenici, političari grade sebi nove, uglavnom ružne, što je taštiji autokrat, to gradi ružniji, skuplji i besmisleniji spomenik kako bi udovoljio Narcisu u sebi. Izbori u Turskoj tempirani su dva dana nakon dana državnosti, do kojeg Turci jako drže. Gotovo da nema zgrade na kojoj nije bilo izvješeno po nekoliko zastava. Na dan državnosti predsjednik Erdoğan (prije toga gradonačelnik Istanbula pa premijer) priredio je primanje u svojoj palači, palači s tisuću (da, tisuću) soba. Oni koji su bili na toj proslavi rekli su nam da takav luksuz nisu vidjeli ni na filmovima. Kupaonice su veće od naših prosječnih stanova.
A kad sam već spomenuo vjeru, prisjetio sam se razgovara s jednim stranim diplomatom koji mi je rekao: "Turska je odžamijana!" Prvo sam pomislio da je riječ o lapsusu (da je htio reći omađijana), ali vožnja po Izmiru i Ankari otvorila mi je oči. U posljednjih nekoliko godina sagrađene su stotine, stotine džamija. Jedne od drugih udaljene su tek nekoliko stotina metara, a neke i manje. U određene sate (pet puta dnevno) – pa i u četiri ujutro – s minareta se razliježe poziv na molitvu. Budio sam se, naravno, u četiri, ili, po našem vremenu, u dva. Pitao sam one koji stanuju tik uz džamiju (a nisu vjernici ili nisu muslimanske vjeroispovijesti) bude li se oni svakog jutra, o svakom pozivu za molitvu. Odgovorili su mi, gotovo svi, da su se budili samo u početku, a da nakon nekoliko tjedana prodoran zvuk i ne čuju.
Poslovni duh
Ono što je u desetak godina (do 2013.) podiglo Tursku i uzdiglo AKP, odnosno Erdoğana, jest ekonomija. Posljednje dvije godine – kažu statistički podaci – ovaj ne samo regionalni već i svjetski div kao da posustaje iako se to na ulicama velikih gradova ne vidi. Ne vidi se to ni kada se vozite izvan gradova. Na svakom koraku nove hale, nove tvornice, novi lanci dućana. Njive su obrađene. Plantažama voća nema kraja. Poslovni duh i poslovno ozračje nisu nestali. Kada dođete u njihove trgovine, svi se trgovci sjate na vas. Obasipaju vas ponudama, bacaju pred vas robu, svlače vas, oblače, nude čajeve, vuku za rukav... Međutim, u posljednjih nekoliko godina cijene su u Istanbulu porasle i tridesetak posto. Ali ne samo odjeće i obuće. Primjerice, orasi u ljusci dvostruko su skuplji od oljuštenih oraha na zagrebačkom Dolcu. Poskupjela je i hrana u restoranima, a alkoholno piće nikad i nije bilo jeftino. I cijene najma stana su paprene. Stranci za mjesečni najam stana od 60 do 70 metara četvornih u Ankari moraju izdvojiti oko 1200 ili 1300 eura. Cijene najma istih tih stanova za turske građane je oko 800 eura. A u Istanbulu pak cijene najma mogu biti i dvostruko veće. Slična je situacija i u centru Izmira (opozicijskoj utvrdi), koji nam je ostao u lijepom sjećanju i zbog druženja s počasnom konzulicom RH Candan Çorbacioğlu, uspješnom poslovnom ženom.
Kada smo prije izbora razgovarali s diplomatima, domaćim političarima, novinarima i građanima, svi su predviđali da će se rezultati s ljetnih parlamentarnih izbora ponoviti te se već spominjala mogućnost novih izbora u travnju iduće godine. AKP-u su i ankete predviđale oko četrdeset posto glasova. Deset manje nego što je dobio. Ali, ipak, daleko je to od dvije trećine za kojom čezne Erdoğan kako bi mogao mijenjati Ustav te sebi pripisati faraonske ovlasti. Ovo, zapravo, nije Erdoğanova pobjeda, već pobjeda prijašnjeg premijera, a od ljeta neuspješnog mandatara Ahmeta Davutoğlua, koji čini sve – tvrde u Turskoj – da Erdoğan ne dobije ovlasti koje priželjkuje. Znači li to da predsjednik odustaje od statusa apsolutnog vladara? Naravno da ne. Ostaje mu posljednja mogućnost; referendum kojim bi promijenio Ustav. A na referendumu bi mogao postići natpolovičnu većinu. I tog se scenarija mnogi plaše. Pred Turskom je, izgleda, još mnogo neizvjesnosti, a ta će neizvjesnost, protkana strahom, trajati dok traju veliki apetiti najmoćnijeg političara koji od Atatürkove sekularne države želi stvoriti vjersku s tek jednim vođom.