Erdogan je bio strpljiv i na kraju je od Obame dobio sve što je želio

Ovih dana mnogi nagađaju što se zbiva u glavi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Još prije četiri godine, u trenucima kada je u Siriji započinjao građanski rat, Erdoğan je zapadne saveznike vrlo jasno upozorio da taj problem treba riješiti brzo i da je rušenje režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada jedini način da se stvari sasijeku u korijenu. No za Washington to nije bila opcija. Teško iskustvo rušenja režima Sadama Huseina i svega što je nakon toga uslijedilo, uključujući i visoku cijenu koju je SAD platio u ljudskim životima i novcu, ali i raspoloženje domaće javnosti, nagnalo je Baracka Obamu da donese odluku da se više neće upuštati u takve riskantne operacije.

No iz današnje perspektive postaje jasno da je tada trebalo nešto učiniti, a ne gurati glavu u pijesak i praviti se da se u najnestabilnijoj regiji u svijetu ne događa ništa loše. U međuvremenu, Erdoğan je igrao na razne karte i polako stvarao situaciju koja bi Washington konačno mogla dovesti do prosvjetljenja. Priče o nekakvim zračnim udarima zrakoplovima koji polijeću iz baza udaljenih više od 2000 kilometara od ciljeva i kurdskim borcima koje treba dobro naoružati i obučiti za ratovanje mogle su trajati sve dok se stvari nisu previše zamrsile.

Ili možda odmrsile?

Erdoğan je čekao sve dok nije došao u poziciju da partnerima sa Zapada može nametnuti svoje zahtjeve. Od samoga početka bio je svjestan da će bez vojne infrastrukture u Turskoj, bez njezine vojne sile, ali i bez sigurnosnih zahvata na teritoriju te zemlje, Sirija prerasti u nerješiv problem. On je lukavo nacimao svoje saveznike da dođu do situacije kada će prihvatiti baš sve što Turska bude zatražila u zamjenu za otvaranje svojih zrakoplovnih vojnih baza. Turski list Hürriyet piše da je Obama nazvao Erdoğana. U tom trenutku Erdoğan je bio taj koji je postavljao uvjete.Od prvog trenutka bilo je jasno da su džihadisti gastarbajteri iz zapadnih zemalja stizali do ISIL-a preko Turske.

Sve su to bili državljani zapadnih zemalja s urednim putovnicama. Turskoj je sve bilo jasno, ali ih nije zaustavljala. Sada je Obami obećala da će ubuduće ova granica biti bedem preko kojega nikakvi džihadisti više neće moći proći. No Erdoğan je u zamjenu za to zatražio da europske zemlje, a osobito Velika Britanija, malo stanu na rep svojim džihadistima.Erdoğan je od Obame dobio i obećanje o stvaranju tampon-zone u Siriji i zone zabrane letenja iznad nje zato što bi to trebalo biti područje na koje će biti smještene sve izbjeglice.

Stvar je poprilično logična – ako Zapad ne želi da preko tursko-sirijske granice prelaze džihadisti, onda Erdoğan ne želi da preko nje prelazi bilo tko iz Sirije. On zapravo želi spriječiti da se promijeni demografska slika na istoku Turske. Izravno rečeno – Erdoğan želi jednom zasvagda riješiti kurdski problem, a upravo ovo je trenutak u kojem bi se opći kaos mogao iskoristiti da se Turska obračuna s militantnim Kurdima. Washington je pristao zažmiriti na moguće turske operacije protiv Kurdske radničke stranke, ali i protiv vojnog krila sirijske Kurdske demokratske ujedinjene stranke ako njihovi borci krenu prema turskoj granici. Iako su oni dosad bili saveznici Zapada u borbi protiv ISIL-a, čini se da ih je Obama ipak “žrtvovao” u zamjenu za pomoć puno moćnijeg saveznika.

Sve to navodi na zaključak da bi upravo Kurdi mogli biti najveći gubitnici iako su se nadali da će njihova zasluga u borbi protiv ISIL-a biti tolika da Zapad njihove zahtjeve više neće moći ignorirati.Možda je do velikog preokreta došlo i zato što su zapadne sile, na marginama pregovora o nuklearnom programu, zapravo u borbi protiv ISIL-a u Iranu dobile neočekivanog saveznika. Kada se to uzme u obzir, postaje jasno da Assadu brzo istječe rok trajanja i da vjerojatno neće dočekati jesen. Erdoğan će ostvariti sve svoje ciljeve. To uključuje i spoznaju Zapada da je Turska zaista regionalna sila bez koje ništa u toj regiji više neće biti moguće riješiti.