Erik Gandini jedan je od najuglednijih europskih dokumentarista, koji se u dvadeset godina karijere nametnuo i kao jedan od vodećih ikonoklasta filmskog svijeta, razoružavajućim filmovima poput “Videokracije” kojom je 2009. godine pokazao kako je Berlusconi “sisama i guzicama pokorio Italiju”.
U međunarodnoj konkurenciji festivala ZagrebDox koji će se u Movieplexu Kaptol centra održati od 21. do 28. veljače, Gandini će predstaviti svoj novi dokumentarni hit “Švedska teorija ljubavi”, a kao počasnom gostu festival mu organizira i atraktivnu retrospektivu, te majstorsko predavanje koje će održati u sklopu programa ZagrebDox Pro.
Ovo će biti vaše prvo gostovanje na ZagrebDoxu, ali ne i prvi posjet Zagrebu. Štoviše, u našoj ste regiji u vrijeme Domovinskog rata bili čest gost?
Sve se dogodilo zahvaljujući mojoj prijateljici Lejli, koja je devedesetih izbjegla iz BiH u Stockholm. To je bilo vrijeme u kojem su se u našoj zemlji rađale komercijalne televizijske postaje. Svi moji vršnjaci htjeli su biti slavna TV lica. Ja sam imao dvadesetak godina i osjećaj potpune nepripadnosti tom svijetu artificijelnog glamura. Lejla je bila moj vodič u stvarnost. Ispričala mi je o Sarajevu i svojim prijateljima koji su ostali živjeti u okruženju. Njezine priče bile su toliko različite od generičkih vijesti koje smo svakodnevno gledali da sam odlučio iz prve ruke otkriti sve što nam televizija nije pokazala.
Ali niste mogli samo tako ušetati u opkoljeni grad?
Ma kakvi! Prijatelj i ja lažirali smo dokumente majušne lokalne TV postaje i predstavili se kao švedski reporteri koji žele snimiti priču o stanovnicima Sarajeva. Faksirali smo ih u UN-ov stožer u Zagrebu, a kao kontakt smo dali telefon prijateljice koja je bila u poodmaklom stadiju trudnoće, zbog čega se nije micala iz kuće. Kad su je UN-ovci nazvali da provjere naše reference, predstavila se kao glavna urednica televizije i to je bilo to. Vojnim avionom koji je nosio humanitarnu pomoć besplatno su nas iz Ancone prebacili u Sarajevo. Imali smo samo malu kućnu kameru za koju bi svakome upućenome bilo jasno da nema veze s pravom TV opremom, ali čim smo s UN-ovim akreditacijama ušli u bazu, nitko nas ništa nije pitao.
Iz današnje perspektive vaša avantura graniči s ludilom. Koliko ste dugo ostali u gradu?
Nekoliko tjedana. Lejla nas je uspjela povezati sa svojim prijateljima, koji su bili izvrsni domaćini u tim potpuno nenormalnim okolnostima. Počeli smo snimati na Staru godinu ‘93/’94, fokusirajući se na načine preživljavanja koje su tamošnji ljudi razvili. Oni sami govorili su da svakodnevno glume život, da glume normalnost kako ne bi poludjeli. U toj njihovoj “glumi” ogledala se stvarnost koju nam nitko nikada nije prikazao. Odrastao sam u Berlusconijevoj Italiji, u kojoj televizija nije bila prozor u svijet, nego u neku paralelnu, televizijsku verziju stvarnosti. Kad sam se kao tinejdžer doselio u Švedsku, ondje me dočekao sličan fenomen. Odlazak u Sarajevo otvorio mi je oči prema stvarnom svijetu i naučio propitivati i redefinirati sve što nam medijska industrija servira. To iskustvo trajno me obilježilo, ne samo kao autora nego i kao osobu. Film “Raja Sarajevo” usprkos lošoj tehničkoj kvaliteti i relativno jednostavnoj strukturi prikazan je na Berlinaleu, IDFA-i te Cinema du Reél, jer su ga selektori prepoznali kao autentičnu, neposrednu priču. Kasnije sam snimio još jedan film o ratu u Jugoslaviji. Zvao se “Not without Prijedor” i govorio je o četvorici mladića koji su se iz Švedske vratili u BiH kako bi sudjelovali u ratu.
U međuvremenu ste snimili i film o nasljeđu Vijetnamskog rata, istraživački dokumentarac “Sacrificio” o izdajnicima Che Guevare, jezoviti “Gitmo” o Guantanamu... Odakle toliki interes za ratne teme?
To opet ima veze s mojim odrastanjem u Italiji, uz baku i oca koji je bio tinejdžer u vrijeme Drugog svjetskog rata. Imao sam privilegij da odrastam u puno drukčijim vremenima, ali njihove priče uvijek su mi bile u glavi i kad je počeo rat u Jugoslaviji, iz svoje sam privilegirane pozicije autsajdera osjetio neobjašnjivu potrebu da mu svjedočim. Iako sam se kasnije bavio i drugim ratovima, posebno sam dugo bio opsjednut Balkanom, jer na vašim sam prostorima, možda baš zbog ratnih okolnosti, prvi put sreo ljude koji su umjesto o kulturi celebrityja i dalje znali razgovarati o bitnim životnim pitanjima.
O sprezi reality TV-a i visoke politike po receptu Silvija Berlusconija svojedobno ste snimili sjajnu “Videokraciju”.
Taj film nastao je u vrijeme kada je Italija bila Berlusconijeva, ali to nije film o njemu, nego o kulturi berluskonizma kao stilu života po televizijskom modelu koji se razvijao punih 30 godina. Berlusconi je bio uspješan jer je cijeloj zemlji preko malih ekrana nudio fantaziju o plandovanju obilježenom finom hranom, glazbom i velikim sisama. Zbog svojeg ogromnog bogatstva, on je zaista i mogao živjeti u tom egoističnom balonu u kojem se brinuo samo o svojim prijateljima, obitelji i ljubavnicama, dok je prosječnom narodu govorio da može biti kao on, dakle ne plaćati porez i uživati bez posljedica. U međuvremenu su mnogi protagonisti “Videokracije” završili u zatvoru i čini mi se da se narod malo otrijeznio, ali i među novim talijanskim političarima i dalje vidim nasljeđe berluskonizma. Teško je iskorijeniti nešto što se toliko dugo njegovalo.
Film “Švedska teorija ljubavi” s kojim dolazite na Dox potpuno je suprotan portret visokouređenog švedskog društva u kojem socijalna država na neki način dokida potrebu za međusobnim pomaganjem.
Nakon što sam se iz Italije preselio u Švedsku, dugo mi je trebalo da naučim kako se ljudi ovdje socijaliziraju. Cijelo društvo izgrađeno ja na ideji da nitko ne bi smio ovisiti o drugom ljudskom biću, pa makar se radilo o najbližoj rodbini. U skladu s tom idejom potpune slobode od drugih, koja je u obliku političkog manifesta predstavljena 1972. godine, osnovane su brojne institucije, dogodila se revolucija mirovinskog sustava, besplatnog visokog školstva... Država nam danas garantira da ćemo se moći rano odseliti, naći posao, uživati u dobroj mirovini... ona nam garantira da žene neće financijski ovisiti o muškarcima, djeca o roditeljima, a roditelji o svojoj djeci. Švedska teorija ljubavi kaže da je prava ljubav moguća samo u Švedskoj, jer ljudi su materijalno potpuno zbrinuti, pa se s drugima povezuju iz želje, a ne iz potrebe. No imperativ samostalnosti kojem nas uče od najmanjih nogu doveo je do toga da ljudi svaki međuljudski odnos vide kao slabost, što je Šveđane pretvorilo u jedan od najotuđenijih naroda na planetu.
Kako se to odrazilo na njihov svakodnevni život?
U filmu pokazujem ženu koja odlazi na internet, naručuje pošiljku iz najveće banke sperme na svijetu, poštar joj dostavlja zaleđenu epruvetu i ona se sama oplođuje, zadovoljna jer ne mora ovisiti ni o kome. To je slika budućnosti prema kojoj se krećemo. S druge strane, prikazujem slučajeve ljudi koji su mjesecima pa i godinama ležali mrtvi u svojem stanu, a nitko ih nije tražio. U Švedskoj jedna četvrtina ljudi umire bez prisutnosti najbliže rodbine, oko pedeset posto građana živi samo, a Crveni križ objavio je istraživanje prema kojem 40 posto starijih građana pati od usamljenosti, a istodobno zbog toga osjeća sram. Znanost je dokazala da međuljudski odnosi utječu na ukupnu kvalitetu života u većoj mjeri nego novac ili posao. To što se danas događa u Švedskoj bez presedana je u svjetskoj povijesti, jer prvi put živimo u hipermodernom društvu u kojem je individualizam nadvladao potrebu za nuklearnom zajednicom. Ali samice nisu bez razloga najteža zatvorska kazna.
U filmu pokazujete i slučaj izbjeglica koji na neki način unose kaos u takav sustav.
Iz pozicije života u kojem je najveći problem hoćeš li kupiti iPhone 5 ili 6, izbjeglice djeluju kao velika gnjavaža, jer dolaze s cijelim nizom egzistencijalnih potreba na koje su Šveđani davno zaboravili. No vjerujem da nas upravo oni mogu spasiti od usamljenosti, jer će nas prisiliti da komuniciramo, kako među sobom, tako i s onima drukčijima od nas. Na to se nastavlja i kratki film “Kozmopolitizam”, koji ću također prikazati na ZagrebDoxu. Iza komplicirane riječi krije se jednostavna ideja o potrebi za socijalnom razmjenom koja je nadređena pukom toleriranju drugoga. U formi rukom rađene animacije popraćene filozofskim tekstom koji za razliku od mojih dosadašnjih filmova o fizičkom svijetu skreće u područje utopije i apstrakcije, govorim o nastanku pravog kozmopolitskog društva. Prije pedeset godina, 25 milijuna ljudi godišnje prelazilo je međudržavne granice. Danas je ta brojka narasla na milijardu. Migracija je obilježje novoga doba, ali mora je pratiti komunikacija, pa čak i s onima s čijim se svjetonazorom ne slažemo, koji nas svojom pojavom možda i plaše. U suprotnom skrećemo u ksenofobiju, pa fašizam. A koliko se ratova, pa i u vašoj zemlji, dogodilo jer su se ljudi toliko fokusirali na različitosti da su prestali uočavati mnogo veće sličnosti koje ih povezuju?