U projekt očitanja ljudskog genoma vodeći svjetski genetički laboratoriji zajednički su se upustili 1990. Trebalo im je jedanaest godina i tri milijarde dolara kako bi razvili prvu skicu genomskog slijeda. Nisu mogli ni slutiti da ćemo danas genome živih bića moći očitavati 100 milijuna puta brže, a cijenu pritom smanjiti 3 milijuna puta.
Brzina razvoja tehnologija za očitanje genoma živih vrsta na Zemlji time je znatno nadmašila čak i rast procesorske snage računala potrebne za njihovu analizu. Kakvu će korist čovječanstvo imati od poznavanja slijeda svog genoma, ili genoma brojnih drugih vrsta? Većina stručnjaka slaže se da je napredak prilično predvidiv, ali i obilježen velikim etičkim dvojbama.
U prvom koraku, otkrit ćemo zašto izmjena nekih “slova” u genomu može dovesti do teških bolesti. Zatim ćemo pronaći način da takve izmjene, tj. štetne mutacije, nekako ispravimo. To se danas već može učiniti zahvaljujući čudesnoj CRISPR-Cas metodi, koja omogućuje mijenjanje slijeda genoma u živim stanicama, kao i korištenjem virusa za unos funkcionalnih gena u oštećene ljudske stanice.
Stoga danas, prvi put u povijesti ljudske vrste, možemo liječiti izrazito nasljedne, tzv. monogenske bolesti, aktivnim ispravljanjem pogrešaka u genomu. S etičkog gledišta, ovaj je korak najmanje sporan. Rijetkim ljudima koji su imali veliku nesreću naslijediti neku vrlo rijetku mutaciju, radi koje im je život užasno otežan i znatno skraćen, “popravak” te mutacije omogućuje živote koji će po duljini i kvaliteti biti jednaki prosjeku ostalih ljudi.
No, već idući korak etički je znatno više dvojben. Tehnologije koje razvijamo omogućit će ljudima koji su zdravi, no prosječnih obilježja, izmjenu vlastitog genoma kako bi postali što viši, snažniji, inteligentniji i atraktivniji. Smijemo li dopustiti takvu genetsku modifikaciju ljudi? To je znatno teže pitanje. Ono se, pritom, ne odnosi samo na već živuće pojedince, već i na njihovu buduću djecu. Parovi bi mogli plaćati genetske modifikacije svojih oplođenih jajnih stanica kako bi dobili tzv. “dizajnirane bebe”, programiranih crta lica, boje očiju i kose, visine, mišićne snage i kognitivnih sposobnosti. Takav postupak danas postaje tehnološki moguć, no izrazito je etički dvojben.
U narednoj fazi, sve ćemo bolje razumjeti genome životinjskih i biljnih vrsta. Shvatit ćemo zašto jastrebi imaju znatno bolji vid od ljudi, psi bolji njuh, a antilope sluh. Razumjet ćemo i neke osjete koje su druge vrste razvile, a mi ih nemamo – poput eholokacije kojom šišmiš vidi u mraku, ili osjeta jegulje za promjene električnog potencijala u okolini.
Osim unaprjeđenja svojih postojećih osjeta, te dodavanja novih, moći ćemo, štoviše, početi “krasti” i briljantna rješenja koja je evolucija omogućila drugim vrstama na planeti. Tada će u prvi plan izbiti genomi neobičnih oblika života poput tardigrada, aksolotla, gole krtice-štakora i nekih bakterija. Oni imaju svojstva poput otpornosti na nevjerojatne raspone temperature, svemirsko zračenje i nedostatak vode, ne pokazuju znakove starenja, otporni su na bolesti, ili pak mogu regenerirati sve dijelove tijela. Neke bakterije mogu čak i razgraditi svoj vlastiti genom, pa tako privremeno “umrijeti” u nepovoljnim okolišnim uvjetima kako bi kasnije opet oživjele čim se uvjeti poboljšaju.
Preuzimanjem tih nadljudskih osobina, koja u prirodi već postoje, ljudi bi se mogli modificirati u praktično neuništiva živa bića koja ne stare niti obolijevaju, imaju dodatna osjetila, a prilagođena su i životu u svemiru.
Vrijeme kada će sve to postati moguće približava se velikom brzinom, no etičke su dvojbe pritom goleme. Javna rasprava i zakoni niti približno ne prate brzinu razvoja u ovom području.
Nakon opisanih faza “popravka vlastitog genoma” i “krađe iz tuđih genoma”, u posljednjoj fazi, kada budemo dobro razumjeli genome svih živih bića na zemlji, moći ćemo dizajnirati i sasvim nove oblike života, te izmišljati svojstva koja danas ne postoje. Etičke implikacije tog posljednjeg koraka još uvijek su potpuno nezamislive. Tom konačnom fazom, koja je već dobila i naziv – “sintetička biologija” – intenzivno se bavi poznati znanstvenik Craig Venter. On je još 2010. godine stvorio prvi sintetički oblik života, bakteriju “Synthiu”.
Trebamo li nastaviti slijediti ovaj put, koji postaje sve realniji s tehnološkog gledišta? Prva smo vrsta, od mnogih milijuna vrsta na Zemlji, koja je razvila mogućnost mijenjanja vlastite genetske upute, a nemamo niti jedno prethodno iskustvo na koje bismo se mogli osloniti. Povijest bi takvo moguće ubrzanje ljudske evolucije mogla pamtiti kao naš najveći uspjeh, ali možda i kao najveću pogrešku koju smo ikada učinili.
"Povijest bi takvo moguće ubrzanje ljudske evolucije mogla pamtiti kao naš najveći uspjeh, ali možda i kao najveću pogrešku koju smo ikada učinili." Upravo tako. Ali poznajuci ljudsku vrstu, uopce ne sumnjam da ce te eticke dileme biti prevazidjene i novosteceno znanje vrlo brzo biti upotrijebljeno. Ne vjerujem da je atomska ili hidrogenska bomba imalo manja opasnost po covjecanstvo od saznanja do kojih su znanstvenici vec dosli i do kojih ce tek doci, a koja ce posluziti u svrhu genetickog inzenjeringa. Prije svega, buducnost covjecanstva lezi na nekim drugim planetama u nekim drugim zvjezdanim sustavima, jer naseg Sunca a samim tim i Zemlje jednog dana vise nece biti... A za zivot u novim svijetovima ljude ce trebati modificirati, poboljsati i prilagoditi novim zivotnim uvjetima. Kako ce to funkcionirati dok smo jos svi na Zemlji, kakva ce biti reakcija prirodnih na dizajnirane i dizajniranih na prirodne... to je "pitanje od milijun dolara" a odgovor na to pitanje bi mogao odrediti buducnost ljudske vrste.