Bivši Dinamov Brazilac, Oélilton Araújo dos Santos, poznatiji kao Etto (34), posljednji je put zaigrao profesionalni nogomet prije dvije godine u Azerbajdžanu. Odigrao je na kraju karijere pola sezone za Baku i zadnjih 730 “postnogometnih” dana živi na relaciji Brazil – Hrvatska.
– Malo prije Božića vratio sam se s obitelji iz Brazila, bili smo u Bahiji nešto manje od godinu dana. Baš uživam, stalno sam sa suprugom Anjom i sinovima Joaquimom (7,5) i Gabrielom (3,5). Zasad mi profesionalni nogomet ne nedostaje, jer su mi već na živce išla putovanja, to me na kraju karijere “ubijalo”. Nogomet igram rekreacijski, u Brazilu sam gotovo svakog dana igrao s društvom, u Zagrebu isto imam ekipu, igramo u dvorani na Velesajmu. Mislio sam da će mi nogomet više nedostajati, katkad tek osjetim želju, gledajući neku dobru utakmicu na malom ekranu, pomislim “uh, da sam barem sad na terenu”! Ali, to brzo prođe – kaže Etto, kojeg ne zanima trenerski posao:
– Ma kakvi, ne bih to nikad radio. Ali, želio bih ostati u nogometu, želio bih raditi kao skaut. S Dinamovim ću čelnicima razgovarati o tome, smatram da nije loša ideja da postanem Dinamov skaut za Brazil. Već sam “snimio” dvojicu “klinaca” koji imaju potencijal za Dinamo, možda dođu na probu – govori Etto.
U vaše igračko vrijeme, Dinamo je bio “brazilska kolonija”, uz vas tu su bili Carlos, Anderson, Juninho, Sammir, poslije i Clayton. Sad nema nijednog Brazilca.
– Valjda nisu potrebni. Dinamo ima dobro sastavljenu momčad, ima tu kvalitetnih igrača, a i nadarenih domaćih mladića koji kucaju na vrata prve momčadi.
Jeste li pratili Dinamo u Ligi prvaka kad ste bili u Brazilu?
– Jesam, kako ne, pronašao sam satelitsku postaju koja je prenosila sve utakmice Lige prvaka. Dinamo je dobro izgledao, da je bilo malo sreće s Olympyakosom, bilo bi sjajno! Ah, uvijek jedna glupa pogreška preskupo košta plave, tako je bilo i kad sam ja igrao...
Koji je Dinamo bolji – ovaj sad ili onaj u kojem ste vi igrali?
– Ma to se ne može usporediti! Pa onaj “moj” Dinamo s Modrićem, Ćorlukom, Buljatom, Eduardom... neusporedivo je bolji! Na žalost, sustav igranja u Ligi prvaka bio je drukčiji, pa nismo izborili nastup. I to mi je jedino žao...
U Baku je Etto otišao iz grčkog PAOK-a, u kojem je doživljavao slične probleme s navijačima kakve sad ima i naš trener Igor Tudor:
– Grci su jednostavno takvi, ekstremni, kad se pobjeđuje, onda si najbolji na svijetu, kad se gubi, onda te vrijeđaju. Nama su navijači znali ući i u svlačionicu, održati nam “predavanje”, tražiti da se još više borimo... Ali, nije bilo fizičkih obračuna – rekao je Etto, dodavši i da je bilo financijskih problema u solunskom klubu:
– Isplatili su mi 20 posto manje novca nego što je pisalo u ugovoru. Bila je opcija ili sav novac u ratama, na pet godina, ili odjednom svotu umanjenu za 20 posto! Naravno da sam prihvatio ovu drugu inačicu. I otišao sam u Baku, tamo su mi također ostali dužni...
Jeste li ih tužili Fifi?
– Jesam, dobio sam taj prijepor i čekam isplatu. Dužni su mi tri mjesečne plaće, oko 60.000 USD. Tamo je jedino dobro bilo što sam od premija zaradio više nego od ugovora, premije su se doista dijelile “šakom i kapom”.
Kad izvrtite film karijere, koje vam je bilo najljepše razdoblje?
– Prve tri sezone u Dinamu, bilo je prekrasno! Igrali smo odlično, stadion je bio pun, gdje god smo došli “feštalo” se, zajedno smo izlazili na večere! Baš smo uživali, živjeli smo kao jedna velika i sretna obitelj. A najdraže su mi bile dvije utakmice s Arsenalom, to je bilo neopisivo. Nikad neću zaboraviti kad smo se vozili sa Sljemena, gdje smo bili u osami, na utakmicu u Maksimir. Prolazili smo kroz grad, koji je sav bio obojen u plavo, jedva se naš autobus kroz tisuće navijača probio do stadiona! Atmosfera je bila fantastična...
Jeste li zadovoljni karijerom?
– Jesam, kako ne bih bio! Trebalo bi film snimiti o mojoj karijeri, ha, ha, otkud sam došao i kad sam počeo igrati. Imao sam 20 godina kad sam ozbiljno zaigrao nogomet u Bahiji, prije toga radio sam u građevini, pa na plantaži, bio sam i automehaničar, prodavao sam sladoled... I doista se ne mogu požaliti ni na jednu potankost u nogometnoj karijeri, bili su to sjajni dani. Religiozan sam, vjerujem u Boga i znam da je sve što mi se dogodilo tako moralo i biti.
Jeste li zaradili dovoljno za miran život poslije igranja nogometa?
– Budem li pametan – jesam! Dakle, budem li živio normalno, bez trošenja novca na gluposti, moja obitelj i ja ne moramo brinuti. Uložio sam dio zarađenog novca u nekretnine, u zemljišta i stanove, većinom u Brazilu...
Najviše vremena Etto provodi sa sinovima. Stariji Joaquim, na žalost, ima zdravstvenih problema, zbog hipoplazije vidi samo na jedno oko, no postoji mogućnost da se u Kanadi operativnim zahvatom djetetu vrati vid...
– Joaquim je nevjerojatno bistar dečko, bio je na testiranjima inteligencije i nadprosječno je inteligentan. Ta operacija u Kanadi prilično je riskantna i skupa, stoji oko 60.000 eura. Navodno bi mogao progledati presađivanjem Gabrielovih matičnih stanica. I nije važna cijena, dao bih sve da progleda i na drugo oko, ali pomalo se plašim rizika, da se nešto drugo ne pogorša. Vidjet ćemo što ćemo učiniti, supruga i ja uskoro moramo odlučiti hoće li Joaquim ići na operaciju – kaže Etto.
A mlađi sin, Gabriel, novi je – Neymar...
– Spava s nogometnom loptom, obožava Neymara, stalno gleda isječke njegovih poteza i silno je nadaren za nogomet. Već sad je svojim potezima oduševio neke trenere koji su ga vidjeli na “haklu” u Brazilu, ljudi nisu mogli vjerovati da ima samo tri i pol godine!
Na lanjskom SP, Etto je s obitelji bio u Brazilu, u Bahiji je gledao i utakmicu Brazil – Hrvatska:
– Bila je to velika fešta uz roštilj, svim sam srcem navijao za Hrvatsku! Kako smo samo skočili kad je Hrvatska povela, a onda nas je “pokrao” japanski sudac...