Ministri vanjskih poslova šest europskih država, onih koje predstavljaju njezinu jezgru, sastali su u velikoj diskreciji kasno u ponedjeljak navečer u Rimu. Na večeri, daleko od očiju javnosti, belgijski ministar Didier Reynders, francuski Laurent Fabius, njemački Frank-Walter Steinmeier, talijanski Paolo Gentiloni, luksemburški Jean Asselborn i nizozemski kolega Bert Koenders bistrili su što i kako dalje s Unijom. Problema itekako ima, od ekonomije do migranata. Od britanske prijetnje izlaskom, do ukidanja Schengena. Povijest EU povijest je kriza i do sada ih je uspješno prebrodila. Ta dovoljno je fleksibilna da preživi nagle udare iz država članica. Ali koliko dugo? Koja je krizna točka iza koje nema povratka? Britanski profesor povijesti međunarodnih odnosa Brendan Simms sa Sveučilišta u Cambridgeu smatra da je to tren u kojem, parafrazirano, Hrvatska odluči napustiti zajednicu.
Studiji europskih integracija predstavljaju vjerojatnije najpropulzivnije akademsko područje u posljednjih 20 godina. Gotovo svi koji se bave tim područjem smatraju da je proces integracije ireverzibilan. A što ako nije tako, pita se Simms. Što ako nam trebaju studiji europske dezintegracije, kako je jednom nadahnuto primijetio hrvatski znanstvenik s Cambridgea Josip Glaurdić? Gola je istina da je u prošlom stoljeću u europskoj povijesti bilo više primjera raspada nego integracija. Raspala se Austro-Ugarska, Sovjetski Savez, Jugoslavija, nabraja Simms. "Svaki od tih entiteta predstavljao je pokušaj stvaranja nadnacionalne unije i svaki se raspao", kaže. U povijesti Jugoslavije profesor Simms, autor knjige Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne te Europa – bitka za premoć, vidi mnogo sličnosti s EU. Ako je tako, onda su Europskoj uniji dani odbrojani.
– U Jugoslaviji, kao i u SSSR -u problem se pojavio jer se socijalizam iscrpio do 1980-ih godina, ali je elita nastavila zahtijevati podjelu tereta među nacijama i nacionalnim skupinama koje su u prošlosti bile sukobljene. Kod Europske unije problem je koncept "europeizma" koje dijele nacionalne vladajuće elite i koje su na europske institucije prenijele nacionalne ovlasti puno brže nego što je to bilo prihvatljivo biračima u njihovim državama. Dok su vremena bila dobra i dok je standard rastao, birači nisu previše pozornosti poklanjali činjenici da su se njihove vlade odrekle dijela vlasti – iznosi Simms u eseju Kriza bez kraja, a koje analiziramo i prenosimo uz prethodni razgovor s autorom. Uz Simmsa na eseju je radio i Timothy Less.
No dolaskom krize, stvari se mijenjaju jer su se europske institucije odjednom našle odgovornima za pitanja poput migracijske i monetarne politike oko kojih ne postoji europski konsenzus. Ne samo da je donošenje odluka postalo komplicirano već je jasno da EU uopće nema legitimitet da nametne odluke "za europsko dobro".
Donošenje odluka odvija se u dva koraka: prvi korak karakterizira potpuna paraliza institucija jer ne mogu pronaći rješenje oko kojega se svi slažu. Drugi korak nastupa kad se kriza pretvori u hitno stanje: tada se primjenjuje politika sile i jače države svoje rješenje nameću slabijima. Takvo je stanje neodrživo.
Koje je rješenje? Teoretski, državama članicama bi se mogle dozvoliti izuzeća (opt-out) iz zajedničke pravne stečevine za područja koja su im sporna. Na primjer, Britanija u svom ugovoru s EU ima izuzeće iz Schengena, izuzeće od uvođenja eura, isto kao i Danska, koja usto ima izuzeće u jednom dijelu policijske suradnje. I Jugoslavija i SSSR su u jednom trenu dopustile republikama veću autonomiju, kaže Simms.
No ta je autonomija funkcionirala u strogo ograničenim uvjetima. Elite su i dalje bile zatvorene i predane ideji socijalizma i jednake distribucije poteškoća što je sprečavalo da se razvije diskusija o tome što učiniti da se oživi ekonomija te kako na novi način distribuirati ovlasti unutar unije (Jugoslavije i SSSR-a). Kako je životni standard počeo propadati, bogatije republike – Slovenija i Hrvatska u Jugoslaviji te baltičke republike u SSSR-u – sve su se više protivile podijeli njihovih resursa. Kad se politička i ekonomska kriza još produbila, skočile su s broda koji je počeo tonuti.
Uniju – a pod tim smatra i EU, ali i bilo koju nadnacionalnu zajednicu – može se reformirati samo u kratkom vremenskom okviru. Tu povlači paralelu s Jugoslavijom i ustavom iz 1974. – Povijest pokazuje da takav potez može kupiti vrijeme i još neko vrijeme održati uniju. Dopusti li EU Britaniji da olabavi veze s Unijom, neko će vrijeme biti mir – smatra. No pokušaji da se dokine stroga kontrola središta kad je unija već u krizi imaju potpuno suprotan učinak. Pokušaj Beograda (i Moskve) da 1989. i 1990. rekonstruiraju zajednicu kao konfederaciju pokazali su se beskorisnim. Takvi su potezi bili interpretirani kao znak slabosti i samo su galvanizirali secesionističke snage.
Ključni trenutak u povijesti raspada višenacionalnih zajednica predstavlja odlazak "druge snage", dotadašnje članice koja je po moći ili resursima druga po redu u zajednici.
Povijest nas uči da unije mogu preživjeti odlazak manje članice, kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo preživjelo odlazak Irske 1921. Tako bi i SSSR probavio odlazak baltičkih republika, Jugoslavija odlazak Slovenije, a u kontekstu EU, Unija bi se vrlo lako mogla odreći Grčke, smatra.
No kad "druga snaga" odluči izaći iz zajednice – Ukrajina u SSSR-u i Hrvatska iz Jugoslavije – kritično se mijenja ravnoteža među preostalim članicama. Manje države ostaju u opasnoj neravnoteži prema dominantnoj državi i jednostavno moraju otići iz zajednice kako bi izbjegle da de facto postanu njezine kolonije. Odlaskom Hrvatske, zajednica se pretvorila u Veliku Srbiju te su i BiH i Makedonija morale tražiti samostalnost, kaže Simms. Ode li iz Unije "Hrvatska" – a to bi mogla biti Britanija ili Francuska – EU će propasti.
Fragmentacija Unije traje već neko vrijeme – kako je Jugoslavija 1974. dala neku autonomiju republikama, tako su i današnje članice EU potiho pribjegle kršenju zajedničke pravne stečevine i samoinicijativno uvele izuzeća, uz manje ili veće prosvjede Bruxellesa. Države su s početkom imigrantske krize odmah počele vraćati kontrole na granicama, Mađarska krši osnovne slobode EU, od kojih je jedno slobodno kretanje kapitala. Država provodi kontrolu nad vlasništvom kompanija, a tko ne vjeruje, neka pokuša kupiti komunalnu tvrtku, kaže Simms.
Kako se Europska unija sve više fragmentira, Njemačka, kao glavna sila, nameće odluke kako bi održala zajednicu. Ne, naravno da neće pribjeći sili, no već sad je vidljivo da je zgazila interese južne periferije EU namećući im kažnjenički program mjera štednje poput kreditne linije koja održava eurozonu i EU. Njemačka također inzistira na kvotama za podjelu imigranata po državama članicama, bez obzira na njihovo protivljenje.
Koji je scenarij za dalje? U ovom trenu, nastavljajući teoriju raspada Jugoslavije, Njemačka je, očito glavna sila – Srbija, dok je Hrvatska Britanija ili Francuska.
Popusti li EU Britaniji i dodijeli joj koncesije za ostanak u Uniji, nastupit će privremeno olakšanje. No možda je veći rizik Francuska s vrlo jakim anti-EU snagama, koje predvodi Marine Le Pen, što se vidjelo i na posljednjim izborima, a pravi će test biti predsjednički izbori sljedeće godine. Dogodili se da Britanija ili Francuska izađu, ostaje "velika Njemačka" u čijoj sjeni ostaju manje države. Neprihvatljivo je to stanje pa bi izlaz mogle potražiti i države poput Danske, Mađarske ili Češke. I raspad je neminovan.
No EU ipak još nije na točki bez povratka, smatra Simms. Nova kriza, pogotovo u eurozoni, mogla bi natjerati države da pristanu na jaču političku uniju. S druge strane, europske euroskeptične stranke, a tu se ne misli toliko na Britance, već na Francuskinju Marine Le Pen, još nemaju dovoljnu snagu. No to bi već sljedeći izbori mogli promijeniti.
>> Težak izazov za novu vladu u EU: Odmah odlučivanje o pitanjima suvereniteta
>> Emar Brok: Schulzova dramatičnost upozorava na ozbiljnost problema Unije