EU Kurte i Murte

Netom su se okupili nakon ljetnje opuštenosti i zatišja, šefovi Europske unije Hrvatskoj su najavili nespokojnu jesen. Jer da se nakon što u svoje društvo prime Rumunjsku i Bugarsku moraju srediti, tj. vidjeti kako i što dalje, pa tek potom odlučiti što će zapravo s Hrvatskom.

Još donedavno vrijedeći stav da će se Hrvatsku primiti “čim Hrvatska bude spremna”, sada je zamijenjen stavom da će je primiti kada EU riješi svoja “institucionalna pitanja”. Premda taj stav nije postao i političkom odlukom, on će vjerojatno vratiti dio staroga hrvatskog nespokoja glede ulaska Hrvatske u EU. Posebno bi se taj nespokoj mogao osjetiti kod hrvatske vlasti, koja je na ljetnji odmor otišla uvjerena da s EU sve ide po planu.

EU se poslije formaliziranja nauma da se pojača Rumunjskom i Bugarskom najednom zabrinuo za svoje “apsorpcijske mogućnosti”. Zabrinuo se da neće uspjeti “progutati” Hrvatsku. Kao da je Hrvatska državetina goleme površine i s pedeset milijuna stanovnika! U novoj institucionaliziranoj Europi ima mjesta i za Kurtu i Murtu, ali problem nastane s mjestom za Hrvatsku.

Hrvatska ima stotine svojih mana, ograničenja i budalaština koje je u očima vlastitih građana diskreditiraju kao europsku. Ali i unatoč tome ona je Europa za mnoštvo zemalja kojima je EU dao europski certifakat. Po čemu su od Hrvatske europskije neke njezine nove članice? Po kulturnom naslijeđu, urednosti i čistoći gradova, po dizajnu proizvoda, broju poznatih znanstvenika, visini plaća, odijevanju stanovnika? Ima li u njima manje mita nego u Hrvatskoj? Manje korumpiranih političara?

Kada se gleda koje su sve države postale članicama EU, ili će postati, onda je dojam da za držanje Hrvatske na ledu postoje neki drugi razlozi, da tu baš i nisu posrijedi isti kriteriji. Kako da se uvijek pronalaze novi razlozi za produljivanje neizvjesnosti i odgodu hrvatskog primitka? Kao da mala Hrvatska može nešto bitno poremetiti u velikom EU! Malo je vjerojatno da bi se neki razlozi za stalna odgađanja mogli naći i u višku podložnosti hrvatskih političkih elita ili u nekom višku pučkog nacionalnog ponosa.

Možda bi se prije neki razlozi mogli naći u ovdašnjem vladajućem političkom stavu – jednakom i za većinu lijevih i desnih – da “ulazak u EU nema alternative”! Kao što se nekoć gorljivo tvrdilo da “socijalizam nema alternative”, jednako se ustrajno tvrdi i za EU. Za takvo, logički i politički zapravo poražavajuće mišljenje znaju u EU, pa i nema nikakvog ozbiljnijeg razloga da se eurokracija bavi time hoće li Hrvatska u EU za pet ili petnaest godina. EU zna da će to upravo zbog nepostojanja alternative ionako biti samo po njezinim uvjetima.
Neočekivana zbivanja u Mađarskoj zatekla su i sam EU, pokazala da EU doista ima ne samo “institucionalnih pitanja”.

Pokazalo se da se može biti i u EU – a lagati, petljati i krivotvoriti realnost. Hrvatskoj se slična, i puno manja iščašenja pak, postavljaju kao uvjet za ulazak u EU, što je i logično i očekivano. No, Hrvatska bi takve anomalije trebala suzbiti i odstraniti radi sebe, a ne zbog EU. Učini li to, bilo bi očekivati da će biti prije pozvana u EU. Ali formalna logika nije (uvijek) i politička logika.

Ipak, ako Hrvatska funkcionira kao sređena država, bit će to na dobrobit njezinih građana, a EU neće moći to previdjeti. Hoće li to ujedno biti i dovoljno da se Hrvatsku napokon primi u članstvo EU, to je već nešto drugo. Ni neka dosadašnja primanja novih članica nisu bila (samo) pitanje činjenica, nego (i) političke volje EU. Kada te volje nema, ili je nema dovoljno, onda se pojavljuju “institucionalna pitanja” i “apsorpcijske mogućnosti” EU.