U ožujku 2012. na sastanku Europskog vijeća premijeri i predsjednici država članica Europske unije, osim Češke i Velike Britanije, potpisali su Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU). Taj ugovor sadrži važne odredbe koje se odnose na disciplinu u području javnih financija pod nazivom fiskalni pakt. Radi se o međudržavnom ugovoru, a njegov dio o fiskalnom paktu rezultat je zabrinutosti zbog vjerodostojnosti i održivosti fiskalne politike. Općenito, fiskalni pakt se može smatrati nadopunom Pakta o stabilnosti i rastu kao glavnog instrumenta za praćenje fiskalne discipline u EU.
Glavna značajka fiskalnog pakta je pravilo o uravnoteženom proračunu. Prihvaćanjem Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u EMU, članice se obvezuju na poštivanje fiskalnog pravila koje zahtijeva ostvarivanje uravnoteženog proračuna opće države ili njegovog viška. To se pravilo smatra ispunjenim ako je strukturni manjak (proračunski manjak koji ne uključuje cikličke efekte i jednokratne mjere) jednak srednjoročnom cilju i ne premašuje 0,5% BDP-a. Postoje situacije u kojima je zbog boljeg stanja javnog duga moguće koristiti višu granicu za srednjoročni cilj. Ono što je najvažnije i trebalo bi imati značajan učinak na provedivost novih pravila jest obveza da se ovo fiskalno pravilo unese u nacionalno zakonodavstvo, i to u nacionalne Ustave ili druge nacionalne propise sa snagom Ustava. Općenito se fiskalna pravila smatraju jednim od glavnih sastavnica domaćeg fiskalnog okvira i u državama članicama EU-a proteklih je godina povećan broj numeričkih fiskalnih pravila. Ona se najčešće odnose na pravila o saldu proračunu te na pravila o rashodnoj strani i visini javnog duga. Podaci govore u korist postojanja numeričkih pravila, a snaga ustavne odredbe koje ovo specifično pravilo iz fiskalnog pakta ima bi trebala dodatno pridonijeti pozitivnim učincima.
U smislu dodatnog pritiska predviđena je mogućnost da se u situaciji kada država članica potpisnica Ugovora nije usvojila traženo fiskalno pravilo slučaj preda Sudu Europske unije. To mogu učiniti ili druge članice ili Europska komisija. Ne postupi li država članica u skladu s presudom, slučaj se ponovno može naći na Sudu, ali također i rezultirati nametanjem financijskih sankcija.
Hrvatska kao članica EU koja još nije uvela euro može dobrovoljno potpisati Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u EMU te će u tom slučaju morati u Ustav unijeti propisano fiskalno pravilo. Odluči li se na to, fiskalni će pakt činiti dodatni pritisak na disciplinirano vođenje fiskalne politike.
U svakom slučaju, Hrvatska sukladno pravilima Pakta o stabilnosti i rastu treba nastojati ostvarivati proračunski manjak niži od 3% BDP-a i javni dug manji od 60% BDP-a. Ne bude li udovoljavala navedenim pravilima, EU će donijeti odluke o započinjanju procedure pri prekomjernom deficitu za Hrvatsku, u okviru koje mora predstaviti jasne mjere za ispravljanje prekoračenja i iste u zadanim rokovima ispuniti. Budući da nije članica eurozone, na Hrvatsku se ne mogu primjenjivati financijske sankcije u slučaju nepoštivanja dogovorene dinamike korekcije. Međutim, EU ima druge mehanizme za kažnjavanje članica izvan eurozone koje opetovano ne poštivaju rokove za smanjenje proračunskog manjka poput suspenzije korištenja kohezijskog i strukturnih fondova EU.
Nakon članstva u eurozoni, hrvatski će proračun biti pod pojačanim nadzorom EU. Konkretno, već u vrijeme rasprave o državnom proračunu za iduću godinu bit će dužna poslati nacrt proračuna relevantnim službama Europske komisije i Euroskupini, na temelju čega Europska komisija ocjenjuje je li nacrt proračuna u skladu s Paktom o stabilnosti i rastu i preporukama u okviru Europskog semestra kao ciklusa koordinacije ekonomskih politika u EU. Dodatnom nadzoru nacionalnog proračunskog procesa bit će izložene one članice eurozone koje se suočavaju s financijskim poteškoćama.