Građani zemalja Europske unije nisu naklonjeni njezinu proširenju na zapadni Balkan. Posljednje istraživanje Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR) ukazuje na otpor europske javnosti prema ideji da BiH, Srbija, Crna Gora, Albanija, Sjeverna Makedonija i Kosovo postanu dijelom te obitelji u idućem desetljeću.
Posebno negativan odnos prema proširenju EU imaju stare članice, uključujući Njemačku i Francusku. Čak 46 posto ispitanika u Njemačkoj smatra da ni jedna država zapadnog Balkana u idućem desetljeću ne bi trebala postati članica Europske unije. Da samo neke države te regije trebaju postati dio EU, smatra 26 posto ispitanika, a samo devet posto njih smatra da bi sve te zemlje u navedenom razdoblju trebale ući u EU. Slično raspoloženje javnosti je, prema tom istraživanju, i u Austriji, Francuskoj, Nizozemskoj, Danskoj…
Osim što je dominantno riječ o državama stare Europe, to su i zemlje s najbrojnijom dijasporom s područja zapadnog Balkana. Za razliku od nekih drugih useljeničkih zajednica, ove s jugoistoka Europe uglavnom su se dobro uklopile u nove domovine. Njemačka i druge spomenute zemlje čak dodatno liberaliziraju dolazak novih radnika s tih područja, što znači da im odgovaraju i trebaju.
Prema procjenama UN-a, BiH je zbog migracija na zapad u proteklih 10 godina ostala bez desetine populacije, a do 2030. taj broj mogao bi dosegnuti i do 22 posto. No, ako je vjerovati istraživanjima, zapadnjacima to ne smeta jer bi u “svojoj” Uniji htjeli radnike, stručnjake iz BiH i susjednih zemalja, ali ne i te zemlje. Nekada se u Europi borba vodila za teritorij, a sad je važnije privući ljude, a prostor prepuštaju nekome drugom.
Kandidata s istoka je puno. Otkako je migrantska ruta iz Azije i Afrike prema EU zaustavljena na mađarskoj i hrvatskoj granici, broj Afganistanaca, Pakistanaca, Iranaca, Palestinaca, Sirijaca, Alžiraca... na teritoriju BiH konstantno raste. EU je prešutno od BiH napravio veliki sabirni centar za ilegalne migrante i bez dugoročnog rješenja, kojeg nema na vidiku, većina njih zadugo će, a neki vjerojatno i trajno, ostati u BiH. Dio migranata zadržava se i u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji, državama čije domicilno stanovništvo također masovno odlazi na Zapad u potrazi za sigurnijom egzistencijom.
Tako se struktura stanovništva na jugoistoku Europe postupno, ali sigurno mijenja. Prostor koji zapadni dio Starog kontinenta ne želi mogli bi popuniti neki drugi. Primjerice, Kinezi. Njihovo otvaranje prema svijetu rezultiralo je, između ostalog, ekonomskim i kulturnim prodorom u središnju, istočnu i jugoistočnu Europu. Investicije, gradilišta i poslovi dovode i ljude, a njima barem ta mnogoljudna država ne oskudijeva.
S druge strane, dok “demokratski i tolerantni” dio Europe okreće leđa balkanskim zemljama, onaj dio EU čije vlade, pa i građane, proglašavaju ksenofobima i nacionalistima, pokazuje znatno pozitivniji stav prema proširenju Unije. Koliko je u Njemačkoj ili Francuskoj protivnika proširenju, toliko je u Grčkoj, Poljskoj ili Mađarskoj zagovornika tog procesa. Na žalost BiH i drugih zemalja koje pretendiraju na članstvo u Uniji, utjecaj spomenutih članica na donošenje odluka u Bruxellesu znatno je manji od njemačkog ili francuskog. A kako sve vlade osluškuju raspoloženje vlastite javnosti, može se očekivati da se negativan stav njihovih građana prema proširenju Unije odrazi i na službene politike Berlina, Pariza i drugih zapadnih prijestolnica.
To bi na svojoj koži prva mogla osjetiti Albanija koja dobiva sve jače signale iz Bruxellesa da, unatoč obećanjima, neće otpočeti pregovore o pristupanju Uniji. Imajući u vidu taj rastući skepticizam u EU prema proširenju, čudi da se, posebno iz BiH, šalju neprijateljske poruke prema Hrvatskoj kao članici EU koja je najveći zagovornik proširenja, a ujedno i državi koja za nekoliko mjeseci preuzima predsjedanje Unijom. Ako su svjesni tih okolnosti, a teško da nisu, političari u BiH trebali bi prihvatiti ispruženu ruku pomoći hrvatskog premijera Andreja Plenkovića koji u EU uživa ugled i ostvaruje znatno veći utjecaj od onog koji Hrvatskoj, realno, pripada. U protivnome, rampa Europske unije bit će još dugo spuštena državi, a podignuta samo radnicima. Koja će i zbog odlaska svojih ljudi još više tonuti u balkanska beznađa. BiH se, prije svega, zbog sebe mora unutar sebe europeizirati. A, između ostaloga, to znači voditi uljudnu politiku prema susjedu, a ne lažno optuživati RH samo kako bi lakše porazili njihove sunarodnjake. Bitka protiv bh. Hrvata zapravo je rat protiv Europske unije s posljedicama trajnog ostanka na Balkanu. Ponekad se stječe dojam kako je upravo to jedini cilj nekim političarima zarobljenima u 13. stoljeću. Kakva Europa?! Istok i Balkan – to je njihovo prirodno stanište.
Zašto bi primali "zemlje" kad mogu samo radnike i to onoliko i kakvog im profila trebaju. A kupiti njihove resurse i prirodna bogatstva lakše je ako NISU članice unije, jer su tad korumpiranije. Žao mi je jedino Hrvata iz BiH, ali možda se i to riješi u paketu s republikom šumskom.