Prije par godina, kad je Hrvatska ulazila u punopravno članstvo u Europskoj uniji, a sama Unija bila potpuno zaokupljena dužničkom i egzistencijalnom krizom euro zone, u hrvatskom javnom prostoru javljale su se dvije pomalo divlje teorije.
Prva, da će sada odjednom nekakav Bruxelles, odnosno moćnici iz Europe i svijeta, krojiti nacionalnu vladu, birati i smjenjivati premijere i članove Vlade – nešto kao u Italiji s Mariom Montijem. To, međutim, ne da se nije dogodilo, nego se u Hrvatskoj pojavio netko drugi koji je (voljom birača) stekao takvu neočekivanu ulogu: Most nezavisnih lista.
Druga, da će nam zakone pisati nekakva Trojka, međunarodni konzultanti iz sjene koje nitko demokratski nije birao i koji ne odgovaraju nikomu, a sastavljaju prijedloge zakona koje onda demokratski izabrani parlament i vlada “samo” usvajaju. To ne da se nije dogodilo nego se, kako vidimo u aferi s procurenim e-mailovima Martine Dalić, u Hrvatskoj pojavio netko drugi koji je odjednom stekao takvu neočekivanu ulogu: takozvana grupa Borg.
Ne talijanski scenarij s našom verzijom Montija, nego metkovski scenarij s hrvatskom “građevinom” Tihomirom Oreškovićem i Karamarkom koji mora otići. Ne Trojka, nego Borg. Hrvatski, dakle, suverenitet stoji vrlo dobro, hvala na pitanju. Nikakav diktat izvana, nego, kao i uvijek, naše peripetije iznutra. Suvereno rješavamo stvari sami, sa svim svojim uspjesima i neuspjesima, prednostima i manama.
Usput, afera koja je izbila objavom e-mail komunikacije grupe Borg nije nimalo bezazlena. Tumačenja da u toj tajnoj prepisci nismo saznali ništa novo i ništa važno promašuju bit.
U suštini, ta afera dotiče se važnog pitanja za svaku demokraciju: tko nam piše zakone? U demokraciji ne smije biti sumnje u jasan, pošten i ničim kompromitiran odgovor na to pitanje.
No, vratimo se na EU, jer ovo je ipak kolumna pisana iz Bruxellesa. Umjesto divljih teorija o tome da nam Europska unija dolazi nešto skrivećki uzeti, Hrvatskoj općenito nedostaju malo racionalnije teorije i predaniji rad na tome kako to članstvo u EU možemo bolje iskoristiti. Što mi možemo bolje, brže i više uzeti od Europske unije?
Rasprava o novom sedmogodišnjem europskom proračunu, višegodišnjem financijskom okviru (VFO) za razdoblje 2021.-2027., upravo se zahuktava. Nakon što je Europska komisija iznijela prijedlog VFO-a, ovoga su tjedna države članice predstavile svoje prve pozicije u pregovorima koji će sigurno trajati godinu, ako ne i dvije.
Hrvatska se bori protiv smanjenja kohezijskih i poljoprivrednih fondova, što predlaže Komisija, ali što niti u Komisijinom prijedlogu vjerojatno neće značiti da se generalno smanjenje tih stavki automatski osjeti i kao smanjenje kohezijskih i poljoprivrednih fondova rezerviranih specifično za Hrvatsku. Među ostalim i zbog toga što je Hrvatska na samom dnu razvijenosti u EU, a rezovi u koheziji vjerojatno se neće osjetiti na najnerazvijenijima.
Ono za što bi se Hrvatska trebala snažnije boriti - i to početi već danas! – jest to da 2021. imamo dovoljno projekata pripremljenih za financiranje i početak radova. Naprosto, već danas hrvatske vlasti na svim razinama moraju razmišljati o tome koji su naši EU-projekti nakon Pelješkog mosta.
Treba učiti na greškama koje je Hrvatska počinila kad je pisala razvojnu strategiju i operativne programe za trošenje novca iz ovog VFO-a, našeg prvog u punopravnom članstvu. Sada se kao država mučimo potrošiti dodijeljene nam milijarde eura jer nemamo dovoljno pripremljenih projekata, a oni koje imamo kasne jer nisu baš najbolje bili pripremljeni.
Aktualna vlada i ministrica Gabrijela Žalac tvrde da se to dogodilo jer se u pisanju programa nije dovoljno uvažavala regionalna ni lokalna razina, pa ni potrebe gospodarstva.
Ovaj put mora biti drukčije.
Ali da bi bilo drukčije, nije dovoljno samo na vrijeme krenuti s izradom nacionalne razvojne strategije RH do 2030. (što polako kreće jer upravo je ovaj tjedan potpisan sporazum sa Svjetskom bankom o podršci u pisanju te strategije), nego je nužno pokrenuti čitavo društvo, i regionalnu i lokalnu vlasti, i svakog u gospodarstvu koji ima ideju i inicijativu.
Iz te strategije proizlazit će novi operativni programi za trošenje novca iz EU fondova u Hrvatskoj nakon 2020., i oni ovaj put moraju biti napisani promišljeno. Napisani tako da projekti koji su u njima zapisani idu brzo i kao na traci, a ne sporo i uz “ho-ruk” guranje i ručno paljenje od projekta do projekta.
EU nam ništa ne uz ima jer smo balkanska sirocad i kontejnerska nacija, samo možemo mi njoj dosta maznuti jer imaju lovu i bogastvo a mi spretnost i poduzetnost za obmane, prevare i lopovluk.