Ovako više jednostavno ne ide. Nakon zločina u Bruxellesu, Europska unija mora jasno definirati što zapravo hoće. Ili će prijeći Rubikon i postati efikasna država ili će polako tonuti prema potpunoj dezintegraciji. U svijetu gdje postoje snažne države poput SAD-a, Rusije i Kine, samo federalna EU može opstati. Razjedinjena i slaba postat će gotovo nebitan igrač na svjetskoj razini. EU uz euro mora imati i svog predsjednika, vojsku, policiju i snažnu obavještajnu službu.
Zajednička država treba štititi svoje granice i sprječavati ilegalno doseljavanje koje je izmaklo kontroli. Ovakav priljev migranata može se usporediti samo sa seobom naroda koja se dogodila prije nastanka suvremenih država. Žalosno je što EU mora na koljenima moliti turskog predsjednika Erdoğana da obavlja posao umjesto nje. Turska će jedno vrijeme za pozamašnu svotu novca štititi Europu. Ali jednako tako može i razvrgnuti ovaj džentlmenski dogovor kada joj to bude odgovaralo.
Nije točno da Europa ne može štititi svoje granice. Problem je u tome što nema političke volje da to učini. Ne može vječno bježati od represivnog aparata kada je to do sada jedini efikasni način za očuvanje državne sigurnosti. Ne može EU imati monetarnu uniju, a u isto vrijeme biti politički i sigurnosno potpuno razjedinjena. Ne mogu europsku politiku definirati Njemačka i Francuska, a da im male države, među kojima je i Hrvatska, služe kao demokratski ukras.
EU mora što prije definirati realnu migrantsku politiku. Sada plaća cijenu za neselektivno useljavanje koje nije bilo praćeno jasnom i održivom integracijskom politikom. Naivni i sebični europski političari smatrali su da je dovoljno da se migrantima osigura “stan i hrana”. Nisu dovoljno vodili računa o kulturološkim i vjerskim aspektima problema koji se polako pretvara u “sukob civilizacija”. Terorističke napade u Parizu i Londonu, a najvjerojatnije i Bruxellesu, izvršili su pripadnici druge i treće generacije muslimanskih doseljenika iz Afrike i Azije.
Europski političari i intelektualci dugo su vremena zanemarivali problem. Svaki pokušaj poštene i otvorene rasprave proglašavali su ksenofobijom i ekstremizmom. Nisu uvažavali opravdane strahove Europljana koji već nekoliko desetljeća bespomoćno promatraju kako se raspada njihova kršćanska kultura i način života. Nedavno je jedan Nijemac rezignirano rekao da je Bundestag raspravljao o tome hoće li pomoći Grčkoj, dok je napadno šutio o dolasku milijun migranata koji drastično i nepovratno mijenjaju njemačko i europsko društvo. Zašto se izbjegava govoriti o tome da se teroristi regrutiraju samo iz redova muslimanskih doseljenika? Nevine briselske žrtve zaslužuju barem da počnemo otvoreno raspravljati o slijepoj ulici u kojoj se našla Europa. Nema smisla opet šutjeti do nekog novog Pariza i Bruxellesa. •
Europska unija nije država već unija država. I ne treba ni postati država. Nacionalne države puno bolje štite svoje granice i dobrobit svojih građana od "melting pota" kakvog priželjkujete.