Netom poslije zagrebačkog banketa na kojemu je europska i domaća politička elita slavila Balkanski summit jedan je "kulturni radnik", možda ponesen emocijom moguće "obnove kulturnog prostora", patetično uzviknuo: "Naš put u Europu vodi preko Beograda!" Danas, gotovo šest godina poslije, i uzvanici s tadašnjeg banketa opet preporučuju balkansku rutu, samo sada još dulju, tj. da se u Bruxelles krene ne samo via Beograd nego i preko Tirane! I dok EU diplomati uvjeravaju da je takvom predloženom putu razlog samo trgovina, HR pučani predmnijevaju da mu je pravi razlog samo politika.
Kada je general Gotovina bio tko-zna-gdje, iz Bruxellesa su dolazila uvjeravanja da je njegovo pretvaranje u haaškog uznika posljednja prepreka za početak ulaska Hrvatske u EU. General gotovo da nije niti naučio tamošnji "kućni red", a iz EU sjedišta stiže preporuka da bi bilo dobro da se prije ulaska u EU Hrvatska još druži s bivšim balkanskim susjedima, unatoč tome što svako spominjanje toga susjedstva u Hrvatskoj budi traumatična sjećanja. Jer zbog tih trauma ovdje svaki poziv na neke balkanske igre i integracije smrdi na Jugoslaviju. Možda takvo uvjerenje i nije opravdano, možda ima i primjesu paranoičnog, ali ono je realnost. Ljudi su alergični na bilo kakav spomen nekog balkano ili jugopovezivanja. U Otvorenom HTV-a čak 95 posto gledatelja otvoreno je reklo da se protivi novom balkanskom zbližavanju bez obzira na to što iz EU poručuju da su pogrešno shvaćeni, kao "nismo mi tako mislili". Ljudima je svakog europskog spominjanja Balkana, izgleda, već puna kapa, dok im posebno od svake prikrivene pomisli na neku Jugoslaviju raste tlak.P> Nitko nije bedast pa da paničari da nam EU "stvaranjem zone slobodne trgovine" zapravo podmeće "obnovu Jugoslavije". Ali nitko nije ni bedast pa da do kraja povjeruje da ideja o nečemu što bi je zamijenilo nema. Niti se Jugoslaviju može klonirati niti to eksperti iz "laboratorija Balkan" žele. Umjesto starih geopolitičkih priča kao razlogu za "europeizaciju Balkana", sada se nude nove mantre o "gospodarskom rastu" kao razlogu za novo hrvatsko urastanje u Balkan. Ako su nas u versaillesku Jugoslaviju uveli naši politički idealisti, u njezinu bruxellesku imitaciju mogli bi nas uvesti naši ekonomski pragmatici. U stvaranju "zone slobodne trgovine" oni vide priliku za ostvarenje mantre "bogatite se". Jeftino balkansko radništvo i veliko tržište njima je prilika za ekstrazaradu pa bila ta "zona" i zametak neke Balkanoslavije.P> Hoćemo li mi ono što Europa hoće stvoriti sami, i još biti uvjereni kako je to zapravo naša ideja? Jednako kao što su dečki iz Jugoslavenskog odbora bili uvjereni da je ujedinjenje Južnih Slavena bila (samo) njihova ideja. Nisu ni Ante Trumbić ni Frano Supilo bili naivci i budale, ali su na kraju bili izigrani. Tehnike za pobuđivanje "konstruktivnog pristajanja" danas su kudikamo sofisticiranije nego u Trumbićevo i Supilovo vrijeme pa, da bi se i u Zapadni Balkan, kao nekad u karađorđevićevsku Jugoslaviju, nekoga guralo žandarskim kundakom. Ako su graditelji nove Europe namislili da na njezinu jugoistoku treba stvoriti neku novu zajednicu, onda je njezino stvaranje dug, isplaniran i nadasve suptilan proces. I sigurno je da taj proces, ako se na njemu i ustraje, neće kao nekoć završiti utjerivanjem Hrvatske iza bilo kakvih rešetaka, nego iza "kristalnih rešetki", kroz koje će se vidjeti Europa, ali se u nju više neće moći ući.P> Obnavljanjem hrvatskih sumnji i strahovanja EU pokazuje staru prepotenciju velikih, koji se u ostvarivanju svojih nauma baš puno i ne osvrću na reakcije malih. No zadovoljniji su kada opiranja nema, kada vođe malih kao prije šest godina u Zagrebu njihove naume prihvate kao svoje.