Ovo je priča o dvije Europske unije. Obje se još mogu ostvariti, jer EU stoji na raskršću koje vodi u oba smjera i još nije definitivno jasno, barem nije bilo u trenutku pisanja ovog teksta u četvrtak rano poslijepodne, koliko je koraka tko odmakao i u kojem od ta dva smjera. Jedna je Europska unija demokracije i vladavine prava, druga je EU demokrature, demokracije koja katkad može poprimiti ruho diktature. Vlade u Mađarskoj i Poljskoj, čiji su lideri sami sebe opisivali kao političare koji se ograđuju od koncepta liberalne demokracije i grade neku novu i-liberalnu (neliberalnu) verziju, prijetile su blokadom novog proračuna EU i fonda za oporavak od koronakrize zbog toga što se protive ideji vezivanja novca iz EU fondova uz poštivanje vladavine prava. Ta je prijetnja vetom otklonjena, kompromis je postignut u srijedu i četvrtak, ali još nije jasno tko je (ako itko) pobijedio i kako će taj osjećaj pobjede ili zadovoljstva ishodom ove bitke utjecati na buduće ponašanje Orbána i Kaczyńskog, mađarskog i poljskog vlastodršca, te drugih koji se njihovim uspjesima inspiriraju.
Slijedom toga, u priči o dvije EU, jedna je Europska unija koja se zajednički oporavlja od najveće krize koja ju je ikad pogodila – krize uzrokovane pandemijom koronavirusa koja nije samo javnozdravstvena i ekonomska kriza, nego može biti i egzistencijalna kriza za EU. Jer, ako pandemija natjera države članice na zatvaranje granica, na ograničenje slobode kretanja, na rušenje ravnoteže jedinstvenog tržišta masovnim subvencijama iz državnih proračuna (koje su do jučer bile ilegalne, a sada su općeprisutne, i stvaraju distorziju jer kompanije koje se oslanjaju na jedan državni proračun imaju šanse preživjeti, a kompanije koje se oslanjaju na drugi državni proračun možda nemaju) onda je takva pandemija u stanju pobiti sve što se desetljećima radilo na izgradnji EU. Druga Europska unija, ako se dogodi taj crnji scenarij, bila bi Unija koja postoji samo na papiru, koja se u stvarnom životu ne oporavlja ravnomjerno, ne uzvraća na najveću krizu zajedničkim udarcem, nego svaka država članica zasebno, ili u ad-hoc koalicijama s nekoliko susjednih, uzvraća nekoordinirano i dijeli udarce ne obazirući se je li od tih udaraca stradao netko drugi, neki drugi dio Europske unije. Blokada lansiranja fonda za oporavak od koronakrize, jedne novine pod nazivom “Europska unija iduće generacije”, imala bi upravo takav učinak da se umjesto ove prve EU, koja na najveću krizu uzvraća najvećim zajedništvom, rađa ova druga EU, koja se tuče s krizom i tuče s virusom, ali i sama sa sobom.
U priči o dvije Europske unije, jedna ostaje ujedinjena i snažna nakon Brexita, izlaska prve države članice iz kluba, koji je ispregovaran na takav način da nitko ne pomišlja slijediti Ujedinjenu Kraljevinu u toj avanturi. Druga EU postaje nakon Brexita uzdrmana dvama udarcima: i kaosom u odnosima s Ujedinjenom Kraljevinom, zbog toga što se nije uspio ispregovarati sporazum o uređenim budućim odnosima nakon 1. siječnja 2021., ali i javljanjem sve više lidera drugih država članica koji otvoreno govore o tome kako je Brexit sjajan, ili barem neminovan, te kako će ga i oni (ili netko drugi) slijediti. Iako svi politički lideri govore da će EU izgledati kao u ovom prvom primjeru, jedinstven i bez drugih država članica na izlaznim vratima kluba, zapravo još nije sigurno da se neće možda dogoditi i ovaj drugi scenarij. Sporazum o budućim odnosima s Velikom Britanijom još nije ispregovaran, iako je do isteka roka ostalo još samo 19 dana. Postbrexitovska tranzicija, prijelazno razdoblje nakon izlaska UK iz EU tijekom kojeg je sve ostalo isto kao za vrijeme članstva UK u EU, istječe 31. prosinca i 1. siječnja nastupa pravi, punokrvni Brexit, ali budući trgovinski i drugi odnosi za to razdoblje nisu ispregovarani. Ostanu li neispregovarani, svi odnosi padaju u neregulirano kaotično područje. A pitanje hoće li nakon Brexita netko drugi krenuti prema izlazu opet je vezano s nezadovoljnicima unutar EU poput mađarskog Orbána. On je, primjerice, u prošlotjednom intervjuu za radio Kossuth spominjao Brexit kao sjajnu stvar koja je omogućila Britancima da, lišeni navodne sporosti regulatornih tijela u EU, prvi odobre i krenu u masovnu primjenu Pfizerova cjepiva protiv COVID-19.
“To je puno šire pitanje od same pandemije: tko je sada sposobniji za djelovanje? Oni koji su ostali u EU i vezani su uz Bruxelles, ili oni koji idu svojim putem i koji su potražili vlastita rješenja? Odgovor je da oni koji su izašli iz EU, koji idu svojim putem i traže vlastita rješenja, mogu štititi zdravlje i živote svojih građana prije nego mi koji smo ostali u EU. To je realnost i s njom se moramo suočiti”, rekao je Orbán. To je dosta ozbiljan pokušaj veličanja ideje izlaska iz Europske unije. Prvi put se sada pojavljuju u javnosti takve teze. Što samo govori da mantra “EU ostaje ujedinjena i složna nakon Brexita” može držati vodu dok majstori odu, ali da već sutradan, ili od 1. siječnja, može doći do poplave suprotnih teza i kontramantre. Slovenski premijer Janez Janša nedavno je, u pismu upućenom svim članovima Europskog vijeća (premijerima i predsjednicima svih država članica), usporedio Europsku uniju s konvojem brodova kojemu su se tijekom desetljeća svi željeli pridružiti jer im se sviđao smjer i način na koji plovi, ali iz kojega se jedan brod sada zauvijek izdvojio, a i drugi bi se, prema Janši, mogli izdvajati ako u konvoju ne bude sluha za ono što govore Orbán, on ili poljski premijer Morawiecki.
“Pred našim konvojem brodova koji se naziva Europskom unijom stoje grebeni i ledenjaci. Puno je izazova koje možemo prevladati, ali samo ako se držimo dogovora da jednoglasno određujemo smjer našeg putovanja. U suprotnom, možemo samo čekati da sljedeći brod napusti konvoj”, napisao je Janša.
– Skandalozno je da je jednog EU-otpadnika kakav je Janša Hrvatska ovlastila da nas zastupa na sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu. To je možda i najveća greška hrvatske vanjske politike u posljednjih 20 godina – smatra Žarko Puhovski, filozof i politički analitičar, komentirajući situaciju koja je nastala kad je premijer Andrej Plenković morao propustiti summit zbog sporijeg oporavka od COVID-19, a predsjednik Republike Zoran Milanović, kojemu je Plenković ponudio da ide u Bruxelles umjesto njega, nije želio uskočiti kao zamjena, nego su se obojica složila da Plenkovića zamjenjuje slovenski premijer. U Europskom vijeću mogu sjediti isključivo šefovi država ili vlada, pravila ne dopuštaju da premijer pošalje zamjenika premijera, a pravila također jasno kažu da premijer ili predsjednik jedne države može, u slučaju spriječenosti, privremeno na drugog člana Europskog vijeća, iz druge države, prenijeti ovlasti zastupanja stavova. To ne znači da su Janšini stavovi odjednom postali hrvatski. Upravo suprotno: Janša bi hrvatske stavove, u slučaju da Hrvatska ima intervenciju u raspravi, dobio na listu papira s kojeg bi morao pročitati sve od slova do slova, pa makar i na njima pisalo nešto s čime se ni Janša osobno ni Slovenija kao država nikad ne bi složili. Hrvatska intervencija u raspravi, drugim riječima, ostaje hrvatska intervencija, ma tko je izgovorio. No, Puhovski upućuje na to da, barem na simboličnoj razini, ti “EU-otpadnici sada imaju četiri glasa u Europskom vijeću, umjesto dva”.
– Predsjednik Milanović trebao je ići u Bruxelles, to je prevažna stvar i sve je trebalo progutati samo da se izbjegne ova skandalozna situacija da Janša zastupa Hrvatsku – smatra Žarko Puhovski.
Kompromis koji je postignut u posljednji čas, i kojim je uklonjena mađarsko-poljska blokada novog sedmogodišnjeg proračuna i fonda za oporavak EU od koronakrize, praktički se sastoji od kupovanja vremena. Novi mehanizam koji vezuje povlačenje novca iz EU fondova uz poštivanje vladavine prava, dakle mehanizam kojem su se poljska i mađarska vlada protivile, ostaje nepromijenjen u pravnom tekstu. Ali ono što se mijenja početak je i način njegove primjene. Neće se primjenjivati dok Sud EU ne da svoj pravorijek o legalnosti takvog mehanizma, u slučaju da netko pokrene takav spor (a hoće). Presuda Suda EU teško da se može dogoditi u manje od dvije godine. Navodno je to Orbánu bilo važno jer njega sljedeći izbori čekaju 2022., a ovo mu omogućuje da i na tim izborima pobijedi svojom čarobnom formulom u kojoj koristi Bruxelles za povlačenje novca iz EU fondova s jedne, a s druge strane kao strašilo kojim plaši svoje birače i mobilizira ih na svoju stranu u (stvarnom ili nestvarnom, nije toliko bitno) kulturološkom ratu koji Orbán zamišlja da vodi protiv Georgea Sorosa.
Da čovjek čita poljske medije i sluša poljske glasnogovornike, pomislio bi da se novi mehanizam vezivanja EU fondova uz vladavinu prava tiče pokušaja Bruxellesa da Poljacima nametne legalizaciju pobačaja. Da čovjek čita mađarske medije i sluša mađarske glasnogovornike, pomislio bi da je spor nastao zbog toga što Europska unija planira uvesti 34 milijuna migranata i natjerati Mađarsku da, božesačuvaj, zbrine makar jednog. Ali sporni mehanizam nije, naravno, ni o pobačaju ni o migrantima, nego o uvođenju strožih kontrola za sprečavanje zloporaba i prijevara s novcem iz EU fondova. U početku je ideja bila ambicioznija: da se stvori mogućnost suspenzije novca iz EU fondova za državu koja sustavno krši vladavinu prava u bilo kojem segmentu, ne samo ondje gdje se to tiče Europske unije s obzirom na to da se iz europskog proračuna financira neki projekt pogođen izostankom vladavine prava. Ali ta ambicioznost je razvodnjena i smanjena već i prije no što se pojavio prijedlog na koji su Mađarska i Poljska onda imale primjedbe i digle veliku frku. Prijedlog se u konačnici usredotočuje samo na zaštitu novca iz EU fondova, ne na široko shvaćeno stanje vladavine prava u nekoj zemlji, i traži puno konkretnih dokaza za pokretanje procedure suspenzije fondova. Drugim riječima, prijedlog je već i prije mađarsko-poljskog veta bio napisan tako da u stvarnosti mehanizam možda nikad ne bude pokrenut i primijenjen prema bilo kome. Već je bio kamilica, a ne nekakav otrov kako su ga nastojale prezentirati poljska i mađarska vlada. Zbog čega su se onda te dvije vlade toliko usprotivile?
Dijelom i zbog toga što im principijelno smeta pokušaj Europskog parlamenta da naruši pomno izgrađenu institucionalnu ravnotežu u EU, balans u kojem se zna što koja institucija radi, ponajprije kakve ovlasti ima Vijeće EU, a kakve ima (ili bolje rečeno: nema) Europski parlament. Parlament već godinama pokušava malo po malo iskamčiti veću ulogu u praksi, de facto povećati svoje ovlasti nauštrb Vijeća, što se državama članicama u pravilu ne sviđa, a Poljskoj i Mađarskoj posebno se ne sviđa. Mađarskoj se ne sviđa i zbog toga što je Europski parlament pokrenuo kaznenu proceduru protiv Budimpešte po članku 7. temeljnog europskog ugovora, što jest neobično jer inače tu proceduru pokreće Europska komisija (koja ju je pokrenula protiv Poljske; u oba slučaja procedura traje i ništa nije odlučeno, a krajnja moguća kazna u toj proceduri može biti oduzimanje prava glasa državi članici u Vijeću EU). Poljskim vlastodršcima takva asertivnost Europskog parlamenta posebno ide na živce kad, primjerice, europski parlamentarci izglasaju rezoluciju protiv zabrane pobačaja u Poljskoj, iako je pobačaj tema koja nije u nadležnosti Europske unije, nego isključivo u nacionalnoj nadležnosti. Europski parlament voli politizirati teme koje nisu europska nadležnost, a Poljaci ne vole kad su oni predmet te politizacije.
VIDEO Plenković predstavio izvješće o sastancima Europske komisije
To su možda neki od objektivnih razloga zbog kojih Budimpešta i Varšava vode svoju bitku protiv Bruxellesa, ali nisu suštinski razlozi. Suštinski je razlog njihove pobune nešto drugo, smatra Žarko Puhovski.
– Sve se to svodi na koncept demokrature, korištenja demokratskih institucija suprotno demokratskoj političkoj kulturi. Od sredine 20. stoljeća prihvaćen je koncept demokracije kao vladavine većine uz striktnu obvezu zaštite manjine. To je formula koju imamo danas, ali i formula koja ne funkcionira u Mađarskoj i Poljskoj. Ondje vlada jedno 19-stoljetno tumačenje demokracije kao bezuvjetne vlasti većine nad manjinom – analizira Puhovski. – Bez ikakve simpatije za njih, ja sam uvjeren da Orbán i Kaczyński ne mogu izgubiti jer, ako i popuste u nekoj točki, onda popuštaju po modelu politike koju sami zastupaju, a to je politika “tko jači, taj kvači”. Neće popustiti jer su ostali uvjereni da sadržajno nisu u pravu, nego zato što je druga strana snažnija, pa će reći da su oni uspjeli junački uzmaknuti dva koraka, a ne pobjeći potpuno. U stilu: ja se postavim protiv jedne moćne institucije i ništa mi se ne dogodi, znači ja sam pobijedio – dodaje Puhovski.
Mađarsko-poljska prijetnja blokadom pomalo je bacila u drugi plan činjenicu da je cijeli financijski paket koji bi sada trebao biti usvojen golem iskorak za Europsku uniju. Povrh Višegodišnjeg financijskog okvira 2021. – 2027., redovnog sedmogodišnjeg proračuna Unije koji je ipak na neki način izvanredan jer predviđa nikad veće iznose za digitalnu i zelenu tranziciju, dakle već samo po tome jednu veliku modernizaciju EU, svi su prvi put pristali i na posve nov koncept masovnog zajedničkog zaduživanja na razini EU. Zaduživanja kroz zajedničke EU-obveznice koje izdaje Komisija i potom dijeljenja tog novca s ciljem oporavka i jačanja otpornosti na krize kakvu je stvorila globalna pandemija koronavirusa. Jedna od velikih novosti u cijelom tom paketu je i činjenica da je Njemačka, koja je dugo godina odbijala pristati na masovnije transfere novca od bogatijih prema siromašnijim državama članicama Unije, ovaj put zanemarila svoj poriv promicanja štednje i pristala na nešto što mnogi Nijemci nisu mogli ni zamisliti. Taj obrat se, dakako, dogodio zbog same naravi i dubine koronakrize, ali vodeći njemački filozof Jürgen Habermas u nedavno objavljenom eseju taj obrat pripisuje još nečemu: unutarnjepolitičkom razvoju situacije u Njemačkoj. CDU, stranka Angele Merkel i prije nje Helmuta Kohla i drugih velikih njemačkih demokršćana, uvijek je svoju politiku gospodarskog nacionalizma mogla upakirati u retoriku prijateljstva i podrške prema Europi. No, pojavom krajnje desne stranke AfD kao oporbe u Bundestagu, CDU se našao u drukčijoj poziciji, da mora vidljivije braniti ideju ujedinjene Europe (koja je toliko duboko vezana s ujedinjenjem Njemačke) od jednog radikalnog, u Bundestagu dotad nepoznatog, etnocentrički obojenog nacionalizma. Politička regresija koja nastupa u liku AfD-a zaslužna je za obrat Angele Merkel u europskoj politici, tvrdi Habermas u eseju koji uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu na web stranici ideje.hr.
Novca ima, ali ima li rješenja, efektno se pita SDP-ov europarlamentarac Tonino Picula kad ga zovemo za komentar cijele ove teme o EU na prijelazu iz turobne 2020. u (turobniju ili sretniju?) 2021. godinu.
– Ova Europska komisija imat će na raspolaganju nikad veći proračun. Nijedan šef Komisije nije raspolagao tolikim iznosom novca kao što će Ursula von der Leyen. Nepobitno je, dakle, da postoji europski novac za probleme. Mene zanima postoje li i europska rješenja za probleme. Postoje li rješenja koja taj novac mogu iskoristiti da situacija u EU bude bolja, a ne jednako kontroverzna kao što je sada. Kompromis koji je pronađen s Mađarskom i Poljskom ne daje jednoznačan odgovor na to pitanje – smatra SDP-ov europarlamentarac i bivši šef hrvatske diplomacije. – Ono što Europskoj uniji u 2021. treba je jedna vrsta kolektivnog imuniteta, da ne kažem imuniteta krda, koji će joj pomoći da se nosi s razinom podjela u sebi i s nemogućnošću njihova razrješenja bez većih trauma – dodaje Picula.
Na još jednu stvar upozorava, povlačeći paralelu s Daytonskim sporazumom koji je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini (Picula u Europskom parlamentu intenzivno prati politiku proširenja i zapadni Balkan), ali je ostavio nefunkcionalnu državu.
– Čeka li ta sudbina Daytonskog sporazuma i Lisabonski sporazum? Lisabonac je odgovorio na probleme EU do kraja prve dekade 21. stoljeća, ali kako dalje, hoće li on postati nefunkcionalan u puno kompliciranijim geopolitičkim okolnostima u kojima je EU danas – pita se Tonino Picula.
U priči o dvije EU, kojom smo započeli, čini se da ipak prevladava ona prva, Unija koja korača naprijed snažnija. Možda ne toliko snažna i učinkovita koliko bi netko očekivao, ali ni toliko slaba i neučinkovita kako bi je često portretirao netko drugi. EU je sazdana na kompromisima koji se pronađu čak i u najmračnijim trenucima kad se izlaz iz međusobno sukobljenih pogleda čini nemogućim. Je li taj put vječitih kompromisa dobar ili loš za EU u drugoj dekadi novog tisućljeća, drugo je pitanje. Jedan je kompromis, nužan za lansiranje Europske unije iduće generacije, postignut. Drugi, o kojem ovisi odgovor na pitanje kako točno izgleda nečiji izlazak iz EU, još nije utanačen.
Vladavina (EU) prava je po onom narodnom : Vladavina Prava Jačeg.