Za dvije-tri godine kunu će kao službenu hrvatsku nacionalnu valutu zamijeniti euro. To više nije spekulacija u sferi pustih želja domaćega političkog i financijskog establišmenta, već nepobitna činjenica i čvrst plan koji mogu poremetiti samo teško zamislivi događaji s katastrofičnim posljedicama. Unatoč zlogukim upozorenjima, uglavnom s krajnjih dijelova političkog spektra, hrvatski ulazak u elitni klub zemalja, koje trenutačno čine eurozonu, neće ništa bitno poremetiti na domaćoj financijskoj i gospodarskoj sceni. Hrvatska ekonomija ionako je već sad visoko eurizirana, većina nam je dugova i pozajmica u eurima…
Kada kupujete rabljeni automobil putem oglasnika, naići ćete samo na cijene istaknute u eurima. Ako kupujete stan, a prodavatelj vam kaže da je cijena četvornog metra 10 tisuća kuna, naći ćete se u čudu tražeći kalkulator kako biste kune pretvorili u eure. U eurima se snalazimo, rekli bismo, kao riba u vodi. Uostalom, dovoljno je ovlaš zaviriti u imovinske kartice naših dužnosnika. Gotovo da i nema saborskog zastupnika koji tijekom života nije na stranu stavio „pokoji“ euro.
Pogledajmo malo širu sliku: od ukupne oročene štednje u hrvatskim bankama, kako je lani izvijestila Hrvatska gospodarska komora, udio deviznih depozita iznosi 78,5 posto, od čega se većina odnosi na štednju u eurima. Euro je u svijesti Hrvata kao što je nekoć bila za mnoge nikad prežaljena njemačka marka. Pa zašto onda neki još strahuju od ulaska u eurozonu? Dio tih strahova povezan je s davno plasiranom floskulom euroskeptika da će konverzijom u euro trgovci cijene zaokružiti naviše.
To je opravdana bojazan, međutim, jednokratni trošak prelaska na euro zanemariv je u usporedbi s benefitima i mogućnostima koje pruža valutno članstvo u društvu najvećih europskih ekonomija. Drugi je razlog emocionalnog karaktera jer se Hrvatska ulaskom u eurozonu konačno i nepovratno oprašta sa svojom nacionalnom valutom kunom. Naravno, u pravu su oni koji tvrde da se time odričemo dobrog dijela monetarnog suvereniteta i mogućnosti utjecaja na tečaj i cijene.
Međutim, postoje i ozbiljniji analitičari koji nisu euroskeptici, ali argumentirano upozoravaju na rizike kojima će Hrvatska potencijalno biti izložena jednom kada uvede euro. Proces stvaranja eurozone, smatraju mnogi ozbiljni analitičari, i dalje je na dugom štapu. Na uvođenje eura obvezale su se sve članice pri ulasku u Europsku uniju, osim Danske i Velike Britanije, koja je sada već bivša članica. Pa ipak, od 27 članica EU, euro je dosad uvelo njih 19.
Ostalih osam članica, među kojima je i razvijena Švedska, još ne ispunjavaju sve uvjete za uvođenje zajedničke valute. Konvergencijski ideali koje treba zadovoljiti definirani su znamenitim Ugovorom iz Maastrichta i njima, manje ili više uspješno, teže sve zemlje Unije. Međutim, ključni rizik za uspjeh projekta eurozone nije ekonomskoga već političkog karaktera. Velika gospodarska kriza otprije desetak godina, nastala kao posljedica kolapsa financijskih tržišta u Sjedinjenim Državama, na površinu je izbacila sve nedostatke nadnacionalnoga valutnog tržišta u uvjetima nepostojanja zajedničke fiskalne politike.
Tadašnji odgovor europskih vlasti na krizu uvezenu iz Amerike, koji se očitovao u neadekvatnim modelima upravljanja golemim javnim dugom, upozorio je na nedostatak solidarnosti i gospodarski jaz između južnih i sjevernih članica, koji se nakon krize dodatno produbio. Rezultat je bio velika dužnička kriza koja je pogodila jug Unije, a najviše je naštetila Grčkoj. Prema vrlo izglednim prognozama, posljedice krize uzrokovane pandemijom bit će dosad neviđen pad europskoga gospodarstva i golem porast javnog duga.
Međutim, koronakriza neće biti razlog eventualne krize eurozone, već samo katalizator njenih ključnih nedostataka. Jer novi dužnički udar neće jednakom snagom pogoditi Njemačku i Francusku, kao što će uzdrmati Španjolsku i Italiju. Prije deset godina dužnička kriza postala je dotad neviđeno gorivo za populističke političke pokrete sa snažnim antieuropskim ideološkim sentimentom. Mnogi od tih pokreta i danas su aktivni i vrlo utjecajni u Europi. Koliko će utjecaja imati u budućnosti, dobrim će dijelom ovisiti i o načinu na koji Bruxelles bude upravljao krizom. Nedavni summit na vrhu, na kojem su dogovoreni temelji instrumenta Europa nove generacije, budi nadu da je Europa nešto naučila iz svojih pogrešaka.