U narodu se kaže da sreća prati hrabre. U slučaju projekta gradnje terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) u Omišlju moglo bi se prije zaključiti kako sreća pomiluje uporne. Ukrajinska kriza, sankcije Rusiji, pad cijena nafte i konzekventno odustajanje ruskog plinskog diva Gazproma od realizacije projekta Južni tok – taj kaskadni tijek događaja rezultirao je time da je danas krčki terminal najatraktivniji plinski infrastrukturni projekt u jugoistočnoj Europi. Ipak, tek prije nekoliko mjeseci situacija je bila bitno drukčija, a inzistiranje hrvatske Vlade na pripremi projekta, koji se činio potpuno utopističkim, danas se pokazalo kao odluka potencijalno vrijedna stotine milijuna eura. Toliko se, naime, procjenjuju profiti koje bi Hrvatska trebala ostvariti temeljem raznih stavki i djelatnosti vezanih uz gradnju i poslovanje ovog objekta.
Ipak, kao što je očito bila ispravna odluka inzistirati na projektu iako za njega u tom trenutku nije bilo financijske i tržišne opravdanosti, bilo bi krajnje pogrešno smatrati kako je trenutačni golem interes okolnih država i tijela Europske unije za ovaj projekt jamstvo da će se on uistinu i realizirati. Dapače, projekt LNG terminala još prije pet godina bio je u znatno višem stupnju realizacije pa je zbog neočekivanih tržišnih promjena cijela priča propala. A tada, 2009. godine, projekt je bio u fazi pred izdavanje lokacijske dozvole, a – za razliku od danas – imao je i zainteresirane partnere. Radilo se o konzorciju Adria LNG koji je obuhvaćao velike europske energetske kompanije – Total, EON, RWE Transgas, OMV i slovenski Geoplin, a 25 posto udjela u projektu bilo je rezervirano za tri hrvatske kompanije – Inu, HEP i Plinacro.
Najbolja moguća lokacija
Logika projekta tada je bila vrlo jednostavna. Radilo se o privatnoj komercijalnoj investiciji energetskih kompanija, koje bi preuzele rizik investicije, osigurale dobavu plina i njegov plasman na europskom tržištu. Bila je to čista priča, no onda je počela ekonomska kriza, a europsko LNG tržište srušilo se i više nije postiglo nekadašnju razinu. Sada se cijela priča ponavlja, ali u bitno drukčijem okruženju. Može li se ovaj put projekt LNG terminala realizirati? Odgovor na ovo pitanje ovisit će o nizu faktora. S tehničko-projektne strane, što se tiče projekta u Omišlju, ozbiljnijih prepreka nema. Radi se o morskoj lokaciji najbližoj srednjoeuropskim tržištima i državama koje traže mogućnost novog pravca opskrbe u odnosu na rizične plinovode preko Ukrajine. Zbog dubine u Omišlju mogu pristajati i najveći tankeri tipa panamax, a hrvatska magistralna plinovodna mreža – s iznimkom kratkog plinovoda od Kukuljanova do Omišlja koji tek treba izgraditi – dovoljna je kapaciteta da plin iz LNG terminala transportira do kupaca u srednjoj Europi.
Prednost lokacije u Omišlju jest i to što su već provedene opsežne studije utjecaja na okoliš te što lokalna zajednica podržava projekt – što je, primjerice, problem konkurentskog projekta u okolici Trsta. LNG terminali zapravo su skladišta u kojima se prirodni plin pohranjuje u tekućem stanju. Kada je u tekućem stanju, prirodni plin zauzima 600 puta manji volumen nego kad je u svom osnovnom, plinovitom agregatnom stanju. Ipak, da bi bio u tom stanju, mora biti skladišten na temperaturi od minus 162 Celzijeva stupnja, da bi onda opet pred puštanje u plinovodnu mrežu bio uplinjen. S obzirom na tu osnovnu shemu rada, generalno postoje dva osnovna pitanja vezana uz sigurnost i okolišnu prihvatljivost ovakvih objekata. Prva je mogućnost zapaljenja ili eksplozije, no ta je opasnost minimalna. Naime, ukapljeni se plin ne skladišti pod tlakom, a nije eksplozivan. U najgorem scenariju moguće je samozapaljenje pri istjecanju, no to je moguće samo pod uvjetom da je koncentracija plina u zraku veća od pet posto, ali i manja od 15 posto kada zbog gustoće plin opet postaje nezapaljiv.
Nekontrolirano istjecanje i isparavanje LNG-a kontrolira se ponajprije gradnjom spremnika s dvostrukom oplatom te standardnim sigurnosnim sustavima gdje se ispareni plin u kontroliranim uvjetima spaljuje na baklji. Spremnici LNG-a u pravilu imaju i zaštitni armirano-betonski plašt minimalne debljine od 60 centimetara. U povijesti nikad nije došlo do nesreće na LNG terminalu koji je koristio tehnologiju dvostruke stijenke, a dokaz sigurnosti takvih objekata je i činjenica da se nekoliko njih u Europi nalazi u radijusu od samo 500-tinjak metara od naseljenih područja. Glavni okolišni problem LNG terminala vezan je uz mogućnost pothlađivanja mora. Naime, kako se ukapljeni plin skladišti na temperaturi od minus 162 stupnja, najjednostavniji način za njegovo uplinjavanje jest da se kao medij koristi morska voda. No to pak uzrokuje pothlađivanje mora što može biti velik problem za lokalni ekosustav. U novom projektu krčkog terminala to je rješenje zamijenjeno uplinjavanjem plinskim plamenicima, no to će pak povećati operativni trošak terminala zbog potrošnje plina. Najefikasnije moguće rješenje ovog problema bila je sinergija terminala s postrojenjem Dine Petrokemije, koja u vlastitom proizvodnom procesu proizvodi znatne količine topline, koja bi se onda koristila za uplinjavanje LNG-a.
Cjenovno ipak nekonkurentan
Ipak, s obzirom na iznimno kompleksan stečaj Dine i njezina vlasnika Dioki Grupe, ne čini se osobito vjerojatno da bi se takva suradnja u doglednoj budućnosti mogla uspostaviti. Stečaj Dine ozbiljan je problem za projekt LNG terminala i stoga što se taj objekt planira graditi na zemljištu čiji je vlasnik ta tvrtka, a putem hipoteke vrijedne 23,5 milijuna eura pravo na njega polaže i Hypo banka. Svi dosadašnji pokušaji države te njezinih energetskih kompanija, poput HEP-a, da otkupi to zemljište pokazali su se neuspješnima, ponajprije zato što država nije mogla isplatiti Hypo banci punu vrijednost hipoteke s obzirom na to da su studije koje je naručila pokazale da zemljište vrijedi znatno manje. U takvim okolnostima svatko tko bi potpisao takav kupoprodajni ugovor izvrgnuo bi se kaznenom progonu. Tom problemu država je doskočila izmjenama Zakona o izvlaštenju kojim si je dala pravo da, za potrebe strateških projekata, uz primjerenu odštetu izvlasti privatne vlasnike nekretnina. LNG terminal strateški je projekt, a kako je već najavljeno da će sporno zemljište biti izvlašteno početkom gradnje terminala, može se očekivati da će na kraju nekakav dogovor Vlade, mogućih investitora i banke ipak biti postignut.
Dakle, u tehničko-tehnološkom i regulativnom pogledu pred LNG projektom na Krku nema bitnijih prepreka. No u segmentu poslovne rentabilnosti cijelog projekta situacija je znatno izazovnija. Svjetsko tržište plina, pa tako i ukapljenog plina, u proteklih nekoliko godina pretrpjelo je ozbiljne promjene. Osnovna među njima svakako su četiri faktora. Prvi je golemi porast proizvodnje plina iz nekonvencionalnih izvora u SAD-u koji će uskoro postati izvoznik. Drugi faktor bila je gospodarska recesija u Europi čiji se efekti i danas osjećaju, a koja je znatno smanjila potrošnju prirodnog plina na Starom kontinentu. Treći faktor bio je znatan porast potražnje za ukapljenim plinom u Aziji. Posljednji ali također bitan faktor bilo je povećanje kapaciteta proizvodnje i opskrbe ukapljenim prirodnim plinom na svjetskom tržištu. Dakle, količina ukapljenog plina na globalnom tržištu je porasla, no taj višak uglavnom se slio u Aziju gdje se zbog veće potražnje može postići znatno veća cijena nego u Europi. U takvoj situaciji niske potražnje, jake cjenovne konkurencije ruskog plina iz cjevovoda na domaćem tržištu te viših cijena na azijskom tržištu Europa se našla izvan ključnih smjerova kretanja globalnog LNG tržišta. Lani su europski LNG terminali radili s prosječnom utilizacijom od samo 21 posto. Stoga je jasno da ukapljeni prirodni plin u većem dijelu Europe teško može konkurirati plinu iz plinovoda, bilo ruskom, norveškom ili alžirskom.
O cjenovnom odnosu LNG-a i plina iz plinovoda svjedoči i projekt LNG terminala koji bi uskoro trebao početi s radom u poljskom Swinousciju. Temeljem dvadesetogodišnjeg ugovora s katarskim Qatargasom Poljaci će za plin plaćati astronomsku cijenu od 600 dolara za tisuću prostornih metara plina – gotovo 50 posto više nego što plaćaju Gazpromu. Temeljem izračuna tamošnjeg analitičara Tomasza Kasowitza, zbog te razlike u cijeni poljska državna plinska kompanija PGNiG godišnje će gubiti oko 164 milijuna američkih dolara. Neki analitičari smatraju da će se ta situacija promijeniti kad se na tržištu nađu prve veće količine američkog izvoznog ukapljenog plina krajem ove godine, no i te pretpostavke treba uzeti sa zrnom soli. Naime, svaki kubik plina izvezen iz SAD-a znači da ga je na tom tržištu manje pa njegova cijena raste. Izvozom većih količina po povlaštenoj cijeni u Europu i konzekventnim rastom cijene u SAD-u u jednom trenutku isplativost bi nestala. Takav izvoz bio bi besmislen. Zato je jasno da je cjenovni prostor za isplativ ali konkurentan izvoz američkog plina u Europu iznimno uzak.
Geopolitički razlozi presudni
Prema proračunu stručnjaka s britanskog sveučilišta Oxford, uz lokalnu cijenu američkog plina od 5,5 dolara za milijun britanskih termalnih jedinica (mmbtu), minimalna ekonomski isplativa cijena isporučenog plina na nekom europskom LNG terminalu bila bi oko 10,5 dolara/mmbtu. Preračunato u kubične metre, uz aktualni tečaj dolara, to bi značilo da bi veleprodajna cijena na samom terminalu u Omišlju iznosila oko 374 dolara za tisuću kubičnih metara. Pridodaju li se tim cijenama daljnje tranzitne i ostale marže te porezi, konačna cijena ukapljenog plina teško će biti konkurentna. Ipak, zbog napetosti vezanih za Ukrajinu i otkazivanja Južnog toka, krčki LNG terminal više nije projekt koji se ocjenjuje isključivo kroz financijsku isplativost, već za nekoliko država srednje i istočne Europe on predstavlja trenutačno najrealniju opciju alternativnog dobavnog pravca za plin te barem djelomične diversifikacije od Rusije, odnosno Ukrajine. Utoliko su te države, odnosno kompanije koje posluju u njima, za takvu stratešku sigurnost vjerojatno spremne zakupiti dio kapaciteta terminala po cijenama nešto višima od tržišnih.
Cijelu računicu gradnje terminala mogla bi znatno popraviti i Europska unija, odobri li sufinanciranje dijela investicijskog troška. Ipak, i tu treba biti realan. Sufinanciranje teoretski može biti i do 50 posto iznosa, no to u praksi nije slučaj. Primjerice, posljednja dva terminala koja su se počela graditi u Europi – u Poljskoj i Litvi – nisu dobila ni približno takvu pomoć. Poljacima je EU odobrio sufinanciranje od 80 milijuna eura, samo 15-ak posto vrijednosti projekta, dok su Litavci dobili samo dozvolu da država izravno i mimo europske regulative uloži 442 milijuna eura u gradnju terminala, a da se to ne smatra nedopuštenom subvencijom. Doduše, odonda se situacija ipak promijenila pa je realno očekivati da bi krčki projekt mogao dobiti financijsku injekciju europskog novca. Uz tu pomoć projekt će biti bliže realizaciji, no i dalje će ovisiti o interesu privatnih i institucionalnih ulagača. A njihova odluka pak o tome koliko će vrednovati sigurnost dobave i stvaranje alternativnog dobavnog pravca. Iskustvo, a i povijest projekta u Omišlju pokazuju da je valuacija takve strateške sigurnosti vrlo volatilna kategorija, ovisna o geopolitičkim okolnostima. Utoliko, budućnost projekta gradnje LNG terminala na Krku u konačnici će definirati odnosi Europske unije i Rusije. Potraje li trenutačna kriza, vrlo je izgledno da će se projekt realizirati.
>>Nakon propasti Južnog toka, sedam država podržava LNG terminal na Krku
>>Putin je pogurnuo LNG na Krku: 'Hrvatski projekt sad dobiva na važnosti'
>>Doktor Živago u Omišlju: Nekad borba ideja, sada borba plinom i naftom
Izgleda da autor glavu nosi isključivo zbog škrljaka. Cijena ruskog plina je vezana uz cijenu nafte, pa je van svake pameti govoriti da ovo ide u prilog gradnji LNG terminala na Krku. Odustanak od gradnje Južnog toka ne znači da Rusi dalje neće prodavati plin koji se transportira preko Ukrajine, u kojem slučaju je terminal potpuno besmislen. Izgleda da je samo nebo granica za glupost većine Večernjakovih analitičara, a u tome imaju pratnju i maloumnih čitatelja i komentatora, zar ne?