'Europa je iznjedrila ono najbolje – sekularizam i ljudska prava, ali i najgore – nacizam i kolonijalizam'

Na sreću, razvedrilo se do popodneva. Kad se francuska filozofska zvijezda Bernard-Henri Lévy popeo na pozornicu ispred Kuće Europe u Zagrebu, sunce je toliko ugrijalo da je bilo prevruće za odijelo. Skinuo je crni sako i nonšalantno ga ispustio na tlo kao da je stara krpa, a ne ručno šivani, besramno skupi Charvet. Zavrnuo je rukave na snježnobijeloj košulji koja je, kao i uvijek, bila raskopčana gotovo do pupka otkrivajući tamnu kožu na prsima. Kako bi se pomaknuo, a žustro gestikulira, kroz nju su se ocrtavali obrisi mršavog, gotovo krhkog tijela. Takvo što nikako se ne može reći za njegovo lice, koščato i markantno, uokvireno bujnom kosom. “Bog je mrtav, ali je moja kosa savršena”, apokrifna je rečenica koju pripisuju Lévyju. Ta on je i u ratnoj Libiji, u još jednoj od svojih misija – baš kao što je početkom 90–ih godina “posvojio” manjim dijelom Hrvatsku, koju je prepustio kolegi iz istog kružoka novih filozofa Alainu Finkielkrautu, a puno većim Bosnu i Hercegovinu protiv srpske i miloševićevske agresije – hodao u amblematskom crnom odijelu i bijeloj košulji.

– Tko mi glača hlače u Libiji? Za mene je odijevanje stvar principa, osjećaja za red, potrebe da se ne skrivam čak ni na najgnusnijim mjestima – kaže. Mentalno zdravlje leži u narcizmu: – Dok me napadaju, moj je ego neprobojan.

U Hrvatsku je došao radi trostruke obljetnice: prve godišnjice ulaska Hrvatske u EU, 69. poraza fašizma te 20. potpisivanja Washingtonskog sporazuma “kad su se ljudi iz Hrvatske i BiH, tako dragi mom srcu, odlučili suprotstaviti srpskim milicijama”. Za njega alternativa ne postoji: BiH mora ostati cjelovita, nikakvi entiteti ne dolaze u obzir.

– Znam da i danas ima onih koji vjeruju da Hrvatska ima pravo na dio BiH i da državu treba podijeliti na tri entiteta, a ima i onih kojima su Bobetko i Šušak heroji – kaže te dodaje: – Ali ja radije razmišljam o hrvatskom predsjedniku Josipoviću koji je u Sarajevu tražio ispriku.

Bernard-Henri Lévy uživa i u idolopoklonstvu političara i javnosti kao i u kritikama. Prošao je tranziciju od katedre filozofije do intelektualca per se, pisca skribomanskih kapaciteta i autora filmova sumnjive kvalitete. Do ljubavnika, i to vjerojatno dobrog ako je suditi po tome da se ženio tri puta i da je sadašnja supruga, glumica Arielle Dombasle dugo ignorirala njegovu javnu vezu s englesko-irskom nasljednicom i muzom dizajnera Alexandera McQueena. Ili pak, reći će mnogi, do egoističnog i narcisoidnog tipa, bez originalne misli, ali s dobrim kontaktima. Zovu ga BHL, samo to, kao što je glazbenik Prince bio jednostavno “Simbol”. Taj je Derridin učenik prava binarna opozicija: crno odijelo, bijela košulja, kritičar ksenofobije i Sarkozyjev prijatelj, novinar i aktivist, filmaš i propagandist, utjelovljenje ne salonskog nego šampanjskog socijalizma.

Branio Strauss-Kahna

Rođen u židovskoj obitelji u Alžiru, u Francusku se doselio s dvije godine. I dandanas razmišlja nosi li ili ne židovsku krivnju te koliko ga je obilježio privilegiran život jer njegov se otac, borac u Španjolskom ratu, obogatio poput Kreza preradom drva.

– Novac sve olakšava – zaključuje.

Tako je, bez egzistencijalne, barem one materijalne tjeskobe, putovao i bavio se Libijom, Sirijom, Gruzijom... BiH ga progoni od početka rata u bivšoj Jugoslaviji kad je, sjeća se, dolazio često i u Hrvatsku prolazeći sablasno praznim Vukovarom, izbezumljen od misli da Europa i svijet gledaju genocid.

– Europa ima dvostruki karakter, snagu i slabost, ponos i samoozljeđivanje. Europa je iznjedrila najbolje: sekularizam, ljudska prava, ali i najgore – kolonijalizam i nacizam. Svi smo sinovi takve Europe – smatra.

Europska bolest i patogena represija krivnje Europe zbog nedjelovanja u krizi opće je mjesto njegova angažmana. Konstanta je koju prekida svjetovnim užicima. Doduše, više ne pije jer ne zna stati, ali mu potrebe tijela nisu strane. Ta branio je bivšeg direktora MMF-a Dominiquea Straussa-Kahna od optužbi za silovanje. Muškarci imaju potrebu za seksom, a nije silovanje ako je uz pristanak. Uostalom, koga briga. Da je po njegovom, pravo na privatnost bilo bi u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. Manje blagonaklon bio je prema svojoj domovini. J’accuse, ponavljao je i u slučaju Ruande i Libije prozivajući Francusku. Ipak, u retrospektivi, libijski angažman vesela je postmodernistička epizoda. Ta snimio je film o sebi i prikazao ga u Cannesu. Nije mu bilo mrsko prikazati kako zove telefonom prijatelja, predsjednika Françoisa Sarkozyja te zahtijeva da nagovori na akciju u Libiji. Stoga i ne čudi što je novo žarište njegova angažmana Ukrajina.

– Prvi put od 1989. Europa ima neprijatelja – Vladimira Putina. Putinova snaga, kao i kod Miloševića, leži u našoj slabosti. Da su tvorci Tajnima to dopustili, hrvatska je vojska mogla za tren doći do Banje Luke! Vjerujem da Hrvati najbolje znaju što je nacionalkomunizam i zato je i vaša dužnost da pokrenete Europu. Vi možete osjetiti miris zvijeri. Imali ste partizana koji je pred kraj postao nacionalkomunist, jedan mali Putin – Franju Tuđmana. No imate i iskustvo putinovske propagande, strategije da se nad Ukrajinom fabricira duh fašizma. Sjetite se 1991. i srpske propagande, Miloševića i Dobriše Ćosića. Govorili su isto. Zaboravljali partizane i projicirali opasnost od neke ustaške Hrvatske, što je bio izgovor za agresiju. Dogodi li se to u Ukrajini, znate da ćete, kao i baltičke države, biti na bojišnici novih ratova – kaže.

Novčarske elite

Unatoč slabosti Europe malo je tako dobrih mjesta. Lévyja krasi rijetko viđen eurooptimizam i pobratimstvo lica u Europi.

– EU je šansa. Pogledajte mogućnosti financiranja, pogledajte kako se država izgradila. To nema cijenu! Ulazak u EU označio je i kraj procesa tugovanja i procesuiranja duhova i zala iz prošlosti. Zar nisu zakoni EU priveli pravdi neke ljude koji su optuženi da su za Titova režima ubijali disidente i emigrante – ustraje.

Europa kao poligon novčarske elite, tvorevina kojom upravlja kapital i koja pumpa novac u banke? Nikako!

– Da je financijski sustav pao, socijalna bi cijena bila golema. Sjetimo se 1929. i tragedije koja je uslijedila. Europa mora hodati na dvije noge i imati jak socijalni program. Postoje sindikati i organizacije koje ga brane. Ali, eksplodira li bankarski sustav, ostale bi razvaline u kojima bi jedino bogatima bilo dobro. Ako sada zvone alarmi za uzbunu u nekim bankama, to je zbog Europske unije, Komisije i Parlamenta, koji su stali na kraj poludjelom novcu. Nijedna država ne može ukrotiti svoju financijsku snagu jer ona nema granica – ustraje.

Prava prijetnja, smatra, leži u nacionalističkim snagama poput Nacionalne fronte Marine Le Pen. To je nova europska kuga.

– Što je više Europe, više je demokracije. Da, bojim se za demokraciju ako europski duh ne preživi. Bojim se za demokraciju isto koliko se bojim za Europu.

>> Bernard-Henri Lévy: Franjo Tuđman bio je mali Vladimir Putin!