Posljednjih je tjedana u hrvatskoj javnosti bombastično odjeknula nova teorija o doseljenju Hrvata koju ju predstavio arheolog Vladimir Sokol. Prema njegovoj teoriji i istraživanjima, Hrvati su u Lijepu Našu došli u 8., a ne u 7. stoljeću, i to iz današnje Češke u sklopu velikih ratnih događanja u Panoniji.
Naime, budući da Karlo Veliki nije 791. uspio poraziti Avare, u Hrvatima je našao “strateške partnere” s kojima ih je porazio 795. Hrvatski vojskovođa Vojnomir, zajedno s Francima, srušio je avarski hring. Tako je Karlo Veliki mogao obnoviti zapadni imperij, a Hrvati su, uz pokrštavanje, ušli u zapadni civilizacijski krug.
Svojim nedavnim predavanjem u dvorani Knjižnice HAZU, nazvanim „Rođenje Europe ili kada i odakle su došli Hrvati – nova europska povijesna paradigma”, uzburkali ste ne samo znanstvene duhove nego i javnost.
Najveća je zagonetka u tome što prije 9. stoljeća nemamo ničega, nikakvih artefakata, nikakvog teksta, nijednog slova, baš ničeg o Hrvatima. Sve je počelo krajem 8. stoljeća. Druga je zagonetka – kako to da antika i sve vezano za Rim i kasnu antiku prestaje oko 600. godine, sve se gasi – veliki urbaniteti, groblja, nestaju rimske ceste pod zemljom, ville rustice, gospodarstva. Po novcu znamo kad je sve prestalo. Velika seoba naroda koja počinje iza 365. godine donosi nove narode koji ulaze preko rimskoga limesa i stvaraju Europu naroda kakvu danas poznajemo. Od 9. stoljeća svi narodi koji postoje u to doba, koji su prvi put spomenuti, postoje i danas.
Čime, dakle, dokazujete da Hrvati dolaze potkraj 8. stoljeća u okviru strategije “obnove Zapada” Karla Velikog? Imamo li dokaz da smo pozvani da porazimo Avare?
Radi se o izboru partnera. Karlo Veliki 791. godine kreće na Avare, s tri vojske dolazi do šireg područja na kojem je današnja Budimpešta, no nakon mjesec i pol dana operacija izgubio je konje. Izgubio ih je zbog avarskih strelica, a ne zbog nepoznate bolesti, kako piše njegov analist. Kad je izgubio veći dio konja, vratio se u Regensburg. Pet godina nakon toga traje zatišje i najedanput se u vrelima pojavljuje neki Vojnomir, Slaven koji zauzima avarski glavni tabor – hring, plijeni avarsku državnu riznicu s više od 50 tona zlata i dragocjenosti šalje u Aachen Karlu Velikom. To je zapisano u franačkim analima koji spominju Vojnomira kao predvodnika vojske koja je zauzela avarski grad, za što je morala biti upotrijebljena velika vojna sila. Avari su konjanički narod i Karlo Veliki trebao je imati prevagu u konjici. Hrvati su ušli u taj proces 795. i tako izašli na europsku povijesnu pozornicu.
Vaša nova europska paradigma temelji se na tezi eliminacije Avarskog kaganata, remetilačkog faktora, zbog kojeg nije bilo moguće uspostaviti kopnenu granicu između Zapada i Istočnog Rimskog Carstva, Bizanta?
To je bio preduvjet koji je omogućio Karlu Velikom da se 800. okruni u Rimu kao car, “69. imperator poslije Augusta”. A sve je završilo poznatim Aachenskim mirom i priznanjem Karla Velikog za imperatora Zapada. Karlo je morao poraziti Avare kako bi izbio na istočne granice zapadnog dijela carstva, na Dunav i na Drinu. Ili bi povijest Europe bila drukčija.
Je li Vojnomir hrvatski ili slavenski vojskovođa?
Slovenski povjesničar Bogo Grafenaur tvrdio je da je Vojnomir Slovenac. Prema austrijskom povjesničaru Walteru Pohlu, Vojnomir je Slaven iz sjeverne Italije, kamo su ranije prodrle neke slavenske skupine. Dio hrvatske historiografije također je protiv teze da je Vojnomir Hrvat. Neki su povjesničari rekli u jednom od intervjua da Hrvati ne mogu biti pobjednici protiv Avara, ali su pritom napravili ozbiljan propust jer nekonzultirani arheološki dokazi govore suprotno. No hrvatski povjesničar akademik Lujo Margetić dokazao je da je Vojnomir hrvatski vojskovođa, a ja sam to dodatno potvrdio u svojim radovima. Vojnomir se nakon bitke s Avarima više u povijesti ne spominje, ali nije isključeno da je on zapravo hrvatski knez Višeslav, sin Porge/Porina, no to je samo nagađanje prema moguće sličnom korijenu u oba imena.
Odakle dolazi Vojnomir?
Konstantin Porfirogenet u 30. glavi svog djela “O upravljanju carstvom” jasno govori o kraju 8. stoljeća. Tako on kaže: jedna obitelj, odvojivši se od nje, naime petero braće – Kluk i Label i Kosjenc i Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, s tim da u glavi 33. spominje i Vislu, sa svojim narodom dođe u Dalmaciju, misleći pritom na iliričku, kontinentalnu Dalmaciju, pod vlašću Avara. Pošto su nekoliko godina ratovali, Hrvati odnesu pobjedu, jedne Avare pobiju, a preostale pokore. I Toma Arhiđakon Splitski piše o “sedam ili osam plemenitih rodova koji su došli iz čeških i poljskih strana”.
U prilog vašoj tezi idu i necjeloviti avarski artefakti na cijelom hrvatskom etničkom prostoru?
O tome jasno govore brojni raspršeni kasnoavarski arheološki nalazi razbijenih vojničkih pojaseva i bojne opreme, na području od Zagorja do Knina, Like i Nina, Turopolja, Neretve i Koločepa, Vinkovaca, Siska i Istre. Tada je zemlja upravo bila naseljena sa sjevera. Ulazak Hrvata u rat s Avarima na strani Franaka nije bio besplatan. Iz hringa je, prema Northumbrijskoj kronici, 795. poslano na Zapad petnaest volovskih četveroprega zlata i srebra, dakle više od 50 tona, što će rezultirati hrvatskim preuzimanjem Augustove iliričke Dalmacije od Dunava do Jadrana. Europa je rođena kada je hrvatska vojska osvojila hring.
Prema vašoj teoriji, dokaz o tome da su se Hrvati doselili u novu domovinu 150 godina kasnije nego što se do sada mislilo jesu i artefakti koje ste nazvali jamičasta keramika. Hoćete li objasniti o čemu je riječ?
Kao arheolog pronašao sam artefakte koji su dominantni u drugoj polovici 8. i u 9. stoljeću. To je, kako sam je nazvao, jamičasta keramika, s kružnim otiskom – jamicom na dnu posude od osovine lončarskog kola. Ona se često nalazi u srednjoj Češkoj i južnoj Poljskoj, dakle na području Bijele Hrvatske u Polablju, filološki od Alba/Laba, tj. Bijela. Ali iza Karpata, gdje su bili smješteni drugi, “Nestorovi” Hrvati, drukčiji je tip keramike. Hrvati jamičastu keramiku donose sa sobom kao kulturni artefakt s ograničenog prostora između Dunava, Vltave i srednje Češke do gornje Labe te Sudeta i Šleske Odre i gornje Visle. To je prostor najčešće učestalosti jamičastih posuda u srednjoj Europi. Istočnojadranski prostor najjužnija je točka rasprostranjenosti takvih posuda. Drugdje ih nema. Glavni nositelji takve jamičaste keramike krajem 8. i početkom 9. stoljeća su Hrvati, koja se kod njih nalazi između 35 i 70 posto. U okolnim regijama ona ne prelazi otprilike devet posto. Osim toga, otkriće tzv. nepraške i jamičaste keramike u paljevinskim grobovima te nepostojanje ranoslavenske praške keramike, bez obzira na način pokapanja, dokaz je da se proces hrvatske seobe dogodio u trenutku kad je u pradomovini proces napuštanja običaja spaljivanja i uvođenja pokapanja pokojnika bio u posljednjoj fazi, oko 800. godine.
Što o jamičastoj keramici kažu teoretičari izvan Hrvatske?
U Brillovu, američkom izdanju moje knjige iz 2016. neki, inače tajni recenzenti su, pretpostavljam, bili upravo iz srednjoeuropskih zemalja. Sudim po tome što mi je jedan recenzent ispravio neke akcente što znači da je izvorni govornik zapadnih Slavena. Taj je recenzent očito prihvatio tezu o jamičastoj keramici i on misli da je moja knjiga među boljim knjigama u Europi na tu temu.
Koji su još dokazi o kasnoj seobi Hrvata na jug?
Antropološka i genska istraživanja. Prema recentnim istraživanjima “stabilnih izotopa C1/11 i C2/12” kostiju arheološkog prvog horizonta u američkom Cambridgeu, pokazala su da se na Jadranu u ranom srednjem vijeku pojavila nova populacija čiji pripadnici nisu konzumirali ribu i druge plodove mora, za razliku od prethodnog kasnoantičkog pučanstva. To znači da prve generacije Hrvata još nisu lovile mekušce i morsku ribu kojih, naravno, nije bilo u pradomovini, a riječ je o arheološkom sloju iz 9. stoljeća. Usto, postojale su i jezične barijere s romanskim stanovništvom u priobalju, a utjecaj tzv. dalmatoromanskog govora na hrvatski gotovo ne postoji.
Što kaže historijska geografija o našem podrijetlu, odnosno prostoru na kojem smo nekada živjeli budući da smo se, kako tvrdite, nakon bitke protiv Avara 795. preselili na jug. Koji su to prostori s kojih smo se doselili na jug?
Došli smo iz današnje središnje Češke, iz Bijele Hrvatske, koja je bila prvi susjed Franačke. Živjeli smo nekoć najvećim dijelom u antičkoj i ranosrednjovjekovnoj Bohemiji koje se dio uz sjevernu obalu Dunava, prema srednjovjekovnim dokumentima, zvao Muhila, danas Muhlviertel. Ako su pritom kvazisestre Tuga(r), Buga i Visla rijeke u Karpatima, onda su i braća pokrajine koje predstavljaju političke podskupine određenog geografskog prostora tadašnje Hrvatske na sjeveru. Tako je Muhlo zapravo Muhila uz Dunav, Kosjenc je grad u oblasti Kosejovice sjeverno od Muhile, Hrvat je područje u središtu uz srednju Vltavu, zajedno s danas sačuvanim hrvatskim etnonimima južno od Knina i mjesta Porin. Labelo je grad i prostor uz istočni zavoj Labe do Orlickih gora i južnih Sudeta, a Kluk je danas grad i područje uz sjevernu obalu Labe na zapad do Lužičkih Srba. Taj spoj Hrvata između istočne Moravske i zapadnih Lužičana opisuje Alfred Veliki i jedno arapsko vrelo u 9. stoljeću, ali i Porfirogenet u 31. glavi svoga poznatog djela. Raspored pseudobraće i sestara govori o podrijetlu prahrvatskog prostora. Ako smo dokazali da su braća i rodovi pokrajine, a sestre rijeke, onda imamo jasan okvir prostora stare hrvatske države na sjeveru do Karpata.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća sudjelovali ste na velikom projektu “40 godina arheoloških istraživanja sjeverozapadne Hrvatske”. Tada ste prvi put objavili svoju tezu o kasnoj seobi Hrvata u partnerstvu s Karlom Velikim te o rušenju Avarskog kaganata. Je li riječ o originalnoj tezi?
Godine 1986. prvi sam put izišao s ovom projekcijom. U kalendaru događanja kataloga s izložbe o “40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj” ja sam izašao s tom tezom o kasnom dolasku Hrvata, pozivajući se na Margetića koji je deset godina ranije, 1977., iznio tu tezu i koji se, međutim, 80-ih godina odrekao te teze i vratio se ponovo na ideju doseljenja Hrvata u 7. stoljeću, ali kasnom, te iznio poveznicu s imenom bugarskog kana Kuvera/Krovata.
Kako ste dalje razvijali tezu?
Najprije sam analizirao veze Hrvate s Avarima koji su, tako je mislio Margetić, 770-ih godina, znači sredinom druge polovice 8. stoljeća, doveli Hrvate koji su bili postavljeni da čuvaju zapadne granice Avarskoga kaganata prema Franačkoj, langobardskoj Italiji te da su Hrvati promijenili stranu krajem 8. stoljeća, prešli Karlu i srušili Avare.
Poslije ste to Margetićevo mišljenje promijenili, zar ne?
Da su Hrvati bili avarska vojska, u tom slučaju našli bismo utvrde i bogatu kulturu Avara u tom prostoru. Međutim, na Hrvatima smo našli franačku vojnu opremu, što znači da su kao saveznici franačke vojske bili naoružani najmodernijom franačkom vojnom opremom, kopljima, mačevima, ostrugama.
mene zanima..tko je zapalia..solin..