Europa nije smjela dopustiti Orbánu da zazida granicu prije uvođenja sustava kvota

Pisana dan prije no što su prošlog tjedna izbjeglice i migranti nahrupili na hrvatsko-srpsku granicu kod Tovarnika, ova je kolumna upozorila da mađarski premijer Viktor Orbán prebacuje problem susjedima, a da je Hrvatska, unatoč tadašnjim izjavama ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića o tome da smo kao država spremni na val izbjeglica, zapravo spremna izdržati jedan dan. Bio je to pogrešan zaključak: Hrvatska je, kako smo vidjeli, bila spremna izdržati jedan i pol do dva dana.

To je kraće od nekih summita šefova država ili vlada Europske unije. Kraće od poštenih slavonskih svatova. Užasno je kratko to vrijeme koliko smo bili spremni na prihvat izbjeglica prema važećim nacionalnim i europskim propisima. Ali na trajanje hrvatske spremnosti utjecao je prvi dio jednadžbe u našem prošlotjednom zaključku: gradnjom zida na mađarsko-srpskoj granici Orbán je besramno prebacio problem susjedima. Od tog trenutka igra u kojoj se prijatelji i susjedi ponašaju prijateljski i dobrosusjedski postala je igra u kojoj prljavi igraju prljavo. Onog trenutka kad jedna država članica EU počne snižavati standarde primjerenog ponašanja i pokaže koliko nisko može ići u prebacivanju problema na susjede, počinje mrtva utrka u kojoj pobjeđuje onaj koji je u stanju otići još niže.

Kad sudac, u ovom slučaju Europska komisija, odluči tolerirati grubi faul poput podizanja zida na granici EU – praćenog suzavcem, vodenim topovima i zakonima hitno skrojenim da masovno krše ljudska prava – svi na terenu postaju skloniji fauliranju umjesto fair playu.

Odluku hrvatske Vlade da prkosi mađarskom pokušaju prebacivanja problema na Hrvatsku treba promatrati u tom kontekstu. Da, takvim ponašanjem Hrvatska krši propise EU, no nije ih prva počela kršiti. Ali to samo po sebi ne može biti opravdanje. Niti je dugoročno održivo jer uskoro će, kako se čini, Mađarska zazidati i hrvatsko-mađarsku granicu pa hrvatske vlasti neće više moći transferirati izbjeglice sa svoje istočne granice na sjeveroistočnu.

Drugi je problem što, onog trenutka kad se srednja Europa pretvori u teren na kojem svi igraju prljavo, neminovno sve odlazi kvragu. Europska unija nije smišljena kao zajednica u kojoj jedni drugima zabadamo nož u leđa, nego kao zajednica u kojoj zajedničke probleme rješavamo zajednički.

Mađarska je od početka odbijala svaku pomisao da sudjeluje u zajedničkom rješenju, koje je predložila Europska komisija i koje želi uvesti princip solidarnosti tako što će ostale države EU po sustavu kvota zbrinjavati dio izbjeglica iz države pod pritiskom izbjegličkog vala. Odbijajući i usporavajući usvajanje takve odluke, Mađarska je istovremeno krenula graditi ograde i zidove na svojoj južnoj granici.

Da je sustav kvota usvojen prije ljeta i da je počeo funkcionirati prije no što je Mađarska stigla izgraditi ogradu, događaji bi možda krenuli drukčijim smjerom. Sustav kvota podrazumijevao je da profunkcionira tzv. hotspot u Grčkoj, dakle da se u toj zemlji uspostave učinkoviti prihvatni centri u kojima se selektira tko zaslužuje zaštitu, a tko nema pravo na azil i treba biti poslan natrag odakle je došao. Da se to stiglo napraviti prije mađarskog zida, kriza možda ne bi toliko eskalirala.

Hrvatska je, za razliku od Mađarske, od početka bila spremna sudjelovati u zajedničkom europskom sustavu zbrinjavanja izbjeglica po kvotama. Bio je to ispravan stav jer da su europske kvote profunkcionirale prije mađarskog zida, smanjile bi se šanse da se dogodi ovo što se dogodilo nakon zatvaranja mađarsko-srpske granice. Kritike s hrvatske desnice, koje se svode na tezu da je Hrvatska svojom podrškom europskom prijedlogu kvota zapravo zazivala izbjeglice da skrenu na naše granice, počivaju na izokrenutoj logici. Upravo suprotno, kvote su nam mogle pomoći da se ovo ne dogodi. Ali nisu, jer je Mađarska gradnjom ograde prebacila problem na hrvatsku granicu i prije no što je sustav kvota uopće usvojen, a kamoli implementiran.

Europsko rješenje sa sustavom kvota od početka je imalo slabe točke. Sada, kad je mađarski zid izazvao lančanu reakciju u kojoj su mnoge države članice EU sklonije igrati prljavo, taj sustav kvota ima još više slabih točaka. Jednostavno, previše se ljudi, od Orbána nadalje, potrudilo da tu ideju uništi već u začetku. Možda je već prekasno da bi profunkcionirao u stvarnosti. Standardi ponašanja su sniženi i umjesto zajedničkog rješenja za zajednički problem imamo sve više država koje igraju svaka samo i isključivo za sebe. EU je na putu prema dolje.