Danas Europska komisija gazi Poljsku, a već sutra bi mogla Hrvatsku

Europska komisija predložila je aktivaciju članka 7. Lisabonskog ugovora i službeno upozorenje Poljskoj zbog kršenja temeljnih vrijednosti Unije.

Ono bi, ako se Varšava ogluši, moglo dovesti do sankcija koje znače gubitak prava glasa za briselskim stolom. Posljednji je ovo u nizu pokušaja destabilizacije konzervativne poljske vlade koja, prema istraživanjima, uživa podršku natpolovične većine birača. Toliko Bruxelles cijeni demokraciju.

Ne treba vam se sviđati to što vladajuća stranka Pravo i pravda radi da biste stali u obranu poljskog suvereniteta. Naprotiv, ako želite da Hrvatska nikad ne bude kao Poljska, tek tad biste Poljacima trebali priznati pravo da upravljaju sami sobom onako kako oni smatraju da je najbolje. Bez mogućnosti nametanja univerzalnih rješenja s europske razine, opasnost pretvaranja Hrvatske u Poljsku svedena je na minimum jer naša su društva prilično različita i prirodnim će razvojem teško doći u istu točku.

Kako to poljska vladajuća stranka, koja je na izborima dobila najveću podršku birača od pada komunizma, krši temeljne vrijednosti EU-a? Provođenjem svog višegodišnjeg programa čiji je ključni dio dekomunizacija javne sfere. Iako nije najtočnije, većina onih koji u Hrvatskoj pozivaju na lustraciju misli upravo na to. Još 2005., kad su posljednji put bili na vlasti, poljski su konzervativci pokušali u potpunosti otvoriti komunističke arhive, ali ih je u tome spriječio Ustavni sud. Logično je pretpostaviti da se upravo u tom trenutku rodila ideja o velikoj pravosudnoj reformi koja bi trebala isušiti močvaru.

Izravni povod dala im je pak bivša parlamentarna većina kad je, suprotno demokratskoj praksi, dva tjedna prije izbora imenovala nove ustavne suce. Ustavni je sud sam utvrdio kako je način na koji je to izvedeno djelomično protuustavan. Bio je to očiti pokušaj uspostave dugoročne kontrole nad sudom kako bi se preko njega podrivalo novu vlast s velikim reformskim ambicijama. Nova je većina, također protuustavno, poništila spornih pet imenovanja i imenovala druge suce. Neinformirani bi pomislili da sad Pravo i pravda kontrolira Ustavni sud - i bili bi u krivu.

Bivša vladajuća, a sad glavna oporbena stranka, Građanska platforma imenovala je devet od petnaest trenutnih sudaca. S ovih pet spornih željela je kontrolirati njih čak četrnaest.

Medijske slobode još su jedno sklisko područje za novu poljsku vlast. No i ovdje su Pandorinu kutiju otvorili drugi. Međunarodna federacija novinara (IFJ) krajem lipnja 2004. upozoravala je na zatvaranje novinara u tad novopečenoj članici EU-a, a 2014. Poljsku je potresao ogroman skandal kad su u raciji u redakciji tjednika Wprost agenti pokušali zaplijeniti prijenosnik s dokazima protiv vladajućih. Iste je te godine s poljske javne televizije u velikoj čistki uklonjeno 500 ljudi. Niti jedan od ovih slučajeva nije se dogodio za vrijeme vladavine Prava i pravde.

Poljski slučaj tako samo potvrđuje da stare navike teško umiru. Nedvojbeno ih treba mijenjati, ali ne na način kako to čini Bruxelles. Jedne planira drastično kazniti, a druge je nagrađivao udomljavanjem na visokim funkcijama u EU institucijama.

Svako je narušavanje demokratskih praksi, neovisnosti pravosuđa i slobode medija alarm za uzbunu, ali problem je što on u Bruxellesu zvoni samo kad su na vlasti oni koji se opiru ideološkoj kolonizaciji i daljnjoj dekonstrukciji nacionalnih država. U poljskom je slučaju sasvim jasno da postoje dvostruka mjerila i zato Europsku uniju, za njezino dobro, ovdje treba zauzdati.

U protivnom ćemo svjedočiti novoj kompromitaciji ideje ujedinjene Europe u očima građana diljem Starog kontinenta koji su još na prošlim izborima za Europski parlament jasno poručili da imaju sve manje razumijevanja za ovakvu Uniju.

Upozorenje i možebitne sankcije teško bi promijenili stajališta poljske vlade i samo bi ju udaljili od EU-a. Poljski su konzervativci više od jednog desetljeća posvećeni reformama koje sad provode, imaju za to ogromnu podršku birača, a svaki veći uzmak značio bi gubitak sljedećih izbora. U stranci koja je već doživljavala velike potrese, izvjesni bi pad „ćaće“ Kaczyńskoga doveo do bjesomučne borbe za prevlast koja bi Pravo i pravdu dugoročno, ako ne i trajno, onesposobila u pobjeđivanju na izborima. 

Budući da pokušaj približavanja Europskim pučanima ipak nije prošao, Kaczyński ne može računati na to da će mu se progledati kroz prste kao što se to često čini Viktoru Orbánu. Uz tako malo moćnih prijatelja, može se uzdati samo u vlastite snage i narod koji ga podržava.

Rasprava o prijedlogu Komisije u Vijeću neće proći bez disonantnih tonova. Hrvatska bi trebala zauzeti poljsku stranu i tako pomoći nastavku dijaloga. U krajnjoj liniji, želimo li postati funkcionalna država, i nas čeka isušivanje pravosudne močvare čiji se neugodni miris iz dana u dan sve više širi. Kao što danas gazi poljsku vladu, sutra će ta ista Komisija možda nagaziti i nekog hrvatskog reformatora koji odluči stati na kraj okoštalim strukturama koje su zarobile naše društvo u korupciji i trajnom beznađu.

Ako ga ikad dočekamo.

Pogledajte galeriju prosvjeda u Poljskoj: