Ideja kako bi trebala izgledati baza na Mjesecu u režiji Europske svemirske agencije poznata je već tri godine. Ni prvi ni posljednji put da se netko toga sjetio. A još 1638. godine engleski biskup John Wilkins napisao je Diskurs o Novom svijetu te drugom planetu u kojemu je predvidio ljudsku koloniju na Mjesecu.
Konkretniju je viziju života na Mjesecu dao i poznati Arthur C. Clarke 1954. Imala je sličnu zamisao i američka vojska 1959. s projektom Horizon, pa onda i američko zrakoplovstvo. Govorilo se tada i o Mjesečevim podzemnim bazama. NASA je iste ideje imala i prije nekoliko desetljeća, no nitko, pa ni ona sama, nije to shvaćao previše ozbiljno. Pa već desetljećima čovjek nije ni stupio na Mjesec!
A onda je, prošloga ljeta, na čelo Europske svemirske agencije stupio Johann-Dietrich Wörner. Taj je gospodin prošli mjesec objavio kako se on posla gradnje baze na Mjesecu namjerava prihvatiti sasvim ozbiljno. A način kako to namjerava napraviti povukao je uz njegovo ime epitete poput luđak, karijerist, avanturist... Ipak, njegova motivacija nije sasvim neozbiljna. Kraj se eksploatacijskog vijeka Međunarodne svemirske postaje bliži, treba smisliti nešto drugo.
Za Wörnera je jedini logičan korak naprijed baza na Zemljinu satelitu. Ona bi, kaže, služila istraživanju samog Mjeseca kojim bi se bavili ljudi i roboti, a bila bi i stanica za svemirske letjelice na putu drugdje u svemir – moguće i centar za istraživanje Mjesečevih rudnih bogatstava.
Pritom treba napomenuti da se zapravo ne zna kolika su ta bogatstva te se prava slika o njima neće imati sve dok se na Mjesec zapravo ne stigne. Kao ni to hoće li ono što ondje bude pronađeno biti i upotrebljivo.
Na taj bi se način, smatra Wörner, dobio model u kojem bi se prepoznali mnogi drugi uz ESA-u. Neku bi zemlju mogli zanimati znanstveni horizonti koji bi se otvorili takvom bazom, neku korporaciju zanimalo bi rudarenje, neku drugu istraživanje svemira. Sve samo ne obično naselje s kućicama i crkvicom, kaže on. Pa i Međunarodna svemirska postaja zajednički je projekt Europe, Kanade, Sjedinjenih Država, Japana i Rusije.
Iskoristivi led
Neki generalni rok zapravo je poznat. Međunarodna svemirska postaja bit će financirana najmanje do 2024. godine, ali Europa se obvezala financirati je tek do 2020. pa je Wörneru ostalo da uvjeri Europljane kako je potrebno dalje je održavati.
Barem dok se ne sagradi baza na Mjesecu. Ipak, i sam Wörner priznaje da na stolu još nema nekog izvedivog prijedloga, iako smatra da bi proces odlučivanja za bazu na Mjesecu bio puno jednostavniji od ISS-a.
Sve će proteći daleko brže jednom kada se odabere mjesto gdje će se baza graditi. Favorizira se dalja strana jer bi se tako omogućilo i postavljanje radioteleskopa koji bi imali čist pogled u svemir, bez ometanja kakvo trpe oni koji su postavljeni na Zemlji. Na tom Južnom polu, koji se često spominje, postoje dvije ključne osobine. Njegove doline zaklonjene su od Sunca, a vrhovi su jako osvijetljeni. Razgraničenje toplih i hladnih područja vrlo je jasno.
Moguće je kako će u tim zatamnjenim, a istodobno jako hladnim područjima, biti pronađen led koji bi se mogao iskoristiti u budućem naselju. Na vrhovima, pak, trebalo bi biti dosta Sunčeve svjetlosti od koje bi se dobilo dovoljno energije da se upogone kakve farme ili neki drugi proizvodni pogoni. Također, stvar znatno olakšava i činjenica da Rusi i Kinezi ionako imaju u planu misije na Mjesec.
Zašto ih odmah ne uključiti u cijeli proces? Wörner tvrdi da su već nakon prvih izlaganja s njim kontaktirale neke organizacije s pitanjima kako bi mogle u tome sudjelovati. Diskusiju će nastaviti prilikom skorašnjih razgovora o budućnosti Međunarodne svemirske postaje koji će se odvijati između svemirskih agencija zemalja koje je financiraju.
Posao mu donekle olakšava i sama NASA koja je objavila da je ne zanima vodeća uloga u budućim misijama na Mjesec. Nacionalnu svemirsku agenciju više zanima slanje ljudi na asteroide i kasnije na površinu Marsa. No, bazu na Mjesecu gledaju kao dobru priliku za efikasnije istraživanje svemira.
Prema proračunima MIT-a, astronauti na putu prema Marsu mogli bi napustiti Zemlju sa 68 posto manje mase ako bi većinu svojeg tekućeg goriva pokupili u bazi na Mjesecu. Konzultantska agencija NexGen LLC koja radi za NASA-u proračunala je da bi dopuna gorivom na Mjesecu smanjila cijenu slanja ljudi na Mars za čak deset milijardi dolara godišnje.
Pojavila se i informacija da NASA namjerava izaći iz programa Međunarodne svemirske postaje te umjesto toga lansirati letjelicu u Mjesečevu orbitu. Na taj način, daleko od Zemljina geomagnetskog štita, a na udaljenosti koja se mjeri u danima umjesto u satima, dobit će se jasnija slika o tome što astronaute čeka u dubljem svemiru.
Wörner ima i prilično konkretnu ideju o tome kako bi se gradila baza na Mjesecu. Moderna tehnologija takvo što znatno olakšava. Rješenje je 3D printanje. Kao materijal koristilo bi se Mjesečevo tlo koje se naziva regolit. Metoda je već prokušana, isprintani su blokovi od materijala sličnog regolitu.
Proizvodnja hrane
Brzina je bila velika: printalo bi se oko dva metra materijala na sat, dok bi printeri sljedeće generacije printali i 3,5 metara. Za projekt je angažirana tvrtka Foster + Partners koja je osmislila kupolaste građevine koje bi štitile stanovnike od mikrometeora i svemirske radijacije. Struktura bi očito trebala biti i visokootporna, s dobrim omjerom mase i čvrstoće.
Dok na Mjesec ne stignu astronauti, nastambe bi gradili roboti. Jasno je koliko bi se smanjili troškovi gradnje, a sve to bilo bi moguće već za pet godina. Tako bi već 2030. godine na Mjesecu mogli obitavati astronauti.
Wörnerova je agencija potkraj prošle godine organizirala i simpozij nazvan Mjesec 2020. - 2030.: Nova era koordiniranog ljudskog i robotiziranog istraživanja. Razgovaralo se o novim svemirskim odijelima, nastambama i načinima proizvodnje hrane na Zemljinu satelitu. Neke od tih tehnologija proizvodnje hrane već se isprobavaju na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Kako ne bismo pomislili da je put do Mjesečeve baze turoban i sizifovski težak treba reći kako činjenica da na Mjesecu nema atmosfere zapravo olakšava stvari. Nema frikcije koju bi ona donijela, uzlijetanje i slijetanje bilo bi daleko lakše nego na Zemlju. Ili na neki drugi planet s atmosferom ako je pronađemo.
Odjednom više ne bismo trebali ogromne rakete i velike količine goriva za njih. S konvencionalnim raketama, čak i onima najjačima, njihovih se 96 posto mase koristi da bi se u svemir poslalo preostalih četiri posto.
Zasad se uglavnom spominje neka vrsta elektromagnetskog pogona. Neki od tih pogona dali su obećavajuće rezultate, govorilo se i o brzinama koje su tolike da dopuštaju stizanje na Mjesec za samo četiri sata.
Ne treba posebice elaborirati koliko bi znanost dobila bazom na Mjesecu. Ništa se na njemu u osnovi nije promijenilo milijardama godina. Vrlo je moguće da bismo dobili do sada najčišći uvid u postanak kako Mjeseca tako i Zemlje, ali i cijelog Sunčeva sustava.
Neki su na vijesti o tome što namjerava ESA pod Wörnerovim vodstvom odmah zamislili i društvo budućnosti koje bi se formiralo na Mjesecu. Ako bi naselje postalo održivo, istodobno bi postalo i neovisno o potporama sa Zemlje. Bila bi to prije svega ekonomija u kojoj bi se proizvodi i usluge mijenjali za resurse. Ti proizvodi bili bi, čini se logičnim, vrlo sofisticirani, dobiveni samo od materijala pronađenih na Mjesecu. Život ondje postao bi samoodrživ. Vladine investicije, međutim, zamijenile bi one korporativne, tražili bi se novi i efikasniji načini eksploatacije eventualnih Mjesečevih bogatstava. To bi povuklo novu i moderniju infrastrukturu za više stanovnika, a sve to pojeftinilo bi život i rad na Zemljinu satelitu. Dakle, bila bi riječ o ekonomiji koja bi se sada odvijala na dvije razine: na samom Mjesecu, te između Zemlje i Mjeseca.
Iako je Europska svemirska agencija nositelj projekta života na Mjesecu, ne čini se potpuno mogućim da će baš sve moći napraviti sama. Čak i uz pomoć drugih nacionalnih agencija.
Ambicija i propulzivnost ljudi poput Elona Muska, Richarda Bransona ili Jeffa Bezosa bit će sigurno neraskidiva komponenta mašinerije koja će čovjeka usmjeriti prema životu na Mjesecu.
Elektrana na Mjesecu
Logično je zaključiti kako će se u program uključiti brojne male tvrtke s različitim idejama. Takve tvrtke trebat će i dosta početnog kapitala kako bi razvile, recimo, elektranu na Mjesecu. Takve investicije sigurno ne bi donijele brzi povrat sredstava, no već smo do sada naučili da poduzetništvo novoga doba takvo što zapravo i isključuje.
Svemirska industrijalizacija koja bi počela na Mjesecu mogla bi donijeti i nove industrijske revolucije. Nemamo što reći nego da jedva čekamo da postanemo dijelom Zvjezdanih staza.