Europske zemlje na putu prema dekriminalizaciji pomoći pri samoubojstvu onima koji nepodnošljivo pate

I ako je pravo na život temeljno pravo, ima li čovjek koji živi “na aparatima” ili s neizlječivom bolesti koja mu uzrokuje nepodnošljive patnje pravo reći “ne” takvom životu i tražiti od države da mu pomogne da dostojanstveno umre? Austrijski je Ustavni sud u povodu tužbe nepokretnog čovjeka koji boluje od multiple skleroze te nekoliko građana, među njima i liječnika, zaključio da se s potpunom zabranom eutanazije krši pravo na samoodređenje čovjeka. “Pravo na samoodređenje obuhvaća i pravo odlučivanja o svom životu, kao i pravo na dostojno umiranje. Pravo na slobodno samoodređenje obuhvaća i pravo onih koji žele umrijeti da koriste pomoć“, obrazložio je Ustavni sud Austrije te time odobrio asistirano samoubojstvo. No poručio je i da se moraju donijeti mjere kojima će se kod eutanazije spriječiti zlouporabe.

Pitanje eutanazije osjetljivo je medicinsko, bioetičko i pravno pitanje današnjice oko kojeg se razilaze stručnjaci, no sve je više država EU koje je odobravaju onima koji smatraju da imaju pravo na dostojanstvenu smrt. I u Španjolskoj je prošao prijedlog zakona da se odobrava eutanazija i pomoć pri samoubojstvu za teško i neizlječivo bolesne ili one s bolestima koje uzrokuju nepodnošljive patnje. Belgija je 2014., prva na svijetu dopustila eutanaziju i za maloljetnike. No u slučaju djece to je kontroverzna odluka jer i mnogi koji su stava da sami ne žele živjeti “na aparatima” ili s bolešću koja im uzrokuje nepodnošljive patnje ne bi nikad rekli “da” eutanaziji svoga djeteta. I Luksemburg i Nizozemska odobravaju eutanaziju, a u Švicarskoj liječnik može pacijentu odrediti smrtonosnu dozu lijeka koju pacijent mora sam uzeti. I u Njemačkoj je lani Savezni ustavni sud ukinuo odredbu kaznenog zakona kojom je institucionalno organizirana eutanazija, odnosno medicinski potpomognuto samoubojstvo teško i neizlječivo oboljelih bilo zabranjeno. Predsjednik tog suda kazao je da pravo građana da odlučuju o svom životu uključuje i slobodu oduzimanja života, ali i pravo da potraže pomoć druge osobe te da teško bolesni moraju imati mogućnost i da nedostojan život okončaju i dostojanstveno umru. Ta je odluka izazvala negodovanje Katoličke i Protestantske crkve, a među pacijentima koji su je pozdravili bio je i Harald Mayer (49), oboljeli od multiple skleroze, koji se s tom bolešću bori 20 godina. Izjavio je da se o njemu dnevno brine osam asistenata da bi ga presvukli, nahranili i zbrinuli i da je to ponižavajuće. “Pri punoj svijesti moje tijelo postaje mi sve tješnji zatvor. Dalje ovako više ne želim živjeti”, rekao je Mayer, prema pisanju Deutsche Wellea, dodajući da želi “mirno zaspati” kod kuće.

Ivica Kelam, predsjednik Hrvatskog bioetičkog društva i predstojnik Katedre za filozofiju i povijest na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta u Osijeku, ističe da je odluka austrijskog Ustavnog suda od 11. prosinca 2020. kojom je zatraženo da se aktivna eutanazija dekriminalizira ključan korak u procesu legaliziranja eutanazije, odnosno prava čovjeka na asistirano samoubojstvo.

– Smatram da je ovo veliki korak u širem kontekstu dekriminalizacije eutanazije u zemljama EU, posebno imajući u vidu društvenu ulogu religija u austrijskom društvu, prvenstveno Katoličke crkve. Sličan proces događa se i u drugim državama EU, prvenstveno Španjolskoj u kojoj je prošao prijedlog zakona kojim se odobrava eutanazija. Ovi procesi odobravanja eutanazije kao jednog od rješenja za kojim posežu oni koji se nalaze na kraju života ili smatraju da su im patnje nepodnošljive te zbog toga nedostojanstveno i besmisleno pate dovode nas do pitanja nije li napredak znanosti i medicine nužno povezan s produžavanjem patnje u starosti. Medicina danas ima mogućnosti produžiti ljudski život preko granica fizičkih mogućnosti, no istovremeno cijena je totalna medikalizacija, otuđenje i besmisao patnje života. U tom smislu eutanazija se čini kao jedno od rješenja kojim osobe vraćaju kontrolu nad svojim životom, bolešću i patnjom kroz paradoksalnu odluku da odlučuju o trenutku završetka svog života – ističe Kelam.

U bioetičkoj raspravi o eutanaziji, dodaje, imamo dva suprotstavljena mišljenja o svetosti i kvaliteti života. Svetost ljudskog života kao vrhunske vrijednosti zastupaju predstavnici većine organiziranih religija, a kod nas je najvažniji predstavnik Katolička crkva.

– Imajući u vidu da je jedna od temeljnih postavki katoličkog vjerovanja stav da je Bog tvorac života, nije čudno da se Katolička crkva zalaže za zaštitu očuvanja ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Stav Crkve prema eutanaziji sličan je kao i u pitanju pobačaja i zbog inzistiranja na svetosti ljudskog života, nerealno je očekivati da će Katolička crkva ikada smatrati eutanaziju prihvatljivim izborom za sve one koji nepodnošljivo pate. S druge strane, imamo sve one koji se zalažu za tzv. kvalitetu života te ne bez temelja ističu kako nepotrebno produžavanje ljudskog života uz istovremeno produžavanje patnje koju osoba doživljava dramatično smanjuje kvalitetu života te se postavlja pitanje o smislenosti produžavanja takvog života – govori Kelam dodajući da je kod nas tema eutanazije puno manje prisutna u javnosti od pitanja pobačaja te smatra da se treba što hitnije otvoriti u hrvatskoj znanstvenoj i široj javnosti. Tu bioetika može biti od velike pomoći sa sagledavanjem problema iz više perspektiva.

– U raspravi o možebitnoj legalizaciji eutanazije, najveću pozornost treba usmjeriti na sprečavanje mogućih zloupotreba te izbjegavanje nametanja stava kod starih i bolesnih kako je eutanazija ne samo rješenje za njihove patnje, već što bi bilo vrlo problematično, njihova obaveza prema društvu i bližnjima u smislu da su oni beskorisni članovi društva. Potrebno je i jako paziti da se ne promovira stav kako je eutanazija jedino rješenje za ljudsku patnju, da se ne bismo doveli u apsurdnu situaciju da se eutanaziraju alkoholičari koji smatraju da su neizlječivi, kao što je bio prije nekoliko godina slučaj u Nizozemskoj – napominje Kelam. Drži da je obrazloženje Ustavnog suda Austrije sjajno sumiralo bit problematike eutanazije. No čini mu se da će se rasprava kod nas svesti na uobičajene argumente suprotstavljenih pozicija bez dovoljno nastojanja obiju stranu u razumijevanju argumenata druge strane.

Predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju prof. prim. dr. sc. Lada Zibar smatra, pak, da odluka Ustavnog suda u Austriji koja promovira potpomognuto samoubojstvo izaziva raznolike reakcije i među svjetonazorskim sličnomišljenicima.

– Moj je stav neodvojiv od etike koja se ne može poistovjetiti sa zakonskim odredbama. Legalno je etički neutralno (Kant). Upravo se tzv. liberalni zakonski pomaci u području eutanazije odlikuju određenom etičkom neutralnošću, pragmatičnošću, koliko god se u sekularnom kontekstu to želi prikazati vrhuncem etičnosti. Osim iz perspektive osobnog stava koji počiva na vlastitoj etici i osjećajima, iznimno je važna perspektiva liječnika i njegove savjesti. Na nama je da čuvamo ljudski život, a patnje da olakšamo. Dostojanstvo je ono obilježje ljudskog života prema kojemu treba biti usmjerena naša etičnost, pa tako i na kraju života. Svojim postupcima trebali bismo olakšati umiranje na način da nađemo pravu mjeru kojom pomažemo, a ne otežavamo. Pri tome nam pomaže medicinsko znanje. Kodeks medicinske etike obvezuje nas da omogućimo dostojanstvenu smrt na način da ne produljujemo patnju i na način da ne primjenjujemo uzaludne postupke. Kodeks kaže: “Nastavljanje intenzivnog liječenja pacijenta u nepovratnom završnom stanju medicinski nije utemeljeno i isključuje pravo umirućeg bolesnika na dostojanstvenu smrt.” No, to nije nikakva “pasivna“ eutanazija jer se i dalje pruža sve ono što ima smisla i koristi za pacijenta – analgezija, prehrana, hidracija, njega. To što u takvim situacijama nema, primjerice, mehaničke ventilacije je stoga što njezina primjena ne mijenja izvjestan skorašnji smrtni ishod na način da poboljšava životnu kakvoću. Ovakve situacije različite su od urgentnih stanja u kojima smo u zakonskoj obvezi spašavati život i za to nam nije nužan ni informirani pristanak – ističe Zibar.

Po Zakonu o zaštiti prava pacijenata, dodaje, pacijent ima pravo odbiti terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja zdravlja.

– Moj stav je da je pravo na život prvo, temeljno i nepovredivo pravo koje je prije svih ostalih, prije prava na samoodređenje u slučaju eutanazije i prije prava na autonomiju. Liječnik je dužan štititi život do prirodne smrti, a ne ubijati ljude kad oni misle da je to potrebno niti im pomagati pri tome. Sreća da postoji priziv savjesti koji liječnike štiti od zakona koji nisu u skladu s ovakvim stavom jer ne postoji pravo na smrt, već pravo na život do prirodne smrti. Trebalo bi pogledati slučajeve zlouporabe eutanazije i stalno pomicanje granica u zemljama gdje je uvedena. U Belgiji je bilo suđenja zato što se eutanazija provodi na djeci, mladim ljudima i depresivnim osobama, a smrtna posljedica depresije je suicid pa cilj liječnika treba biti liječiti čovjeka od depresije, a ne mu pomoći da se ubije! – govori Zibar.

Smatra da izostanak znanja u medicinskih laika često dovodi do pogrešnih interpretacija i zakonskih odredbi i liječničkih postupaka. Drži da je nužna veća suradnja svih sudionika u raspravama o eutanaziji, a da je terminologija poput tzv. pasivne eutanazije često netočna i zbunjujuća.

U Hrvatskoj je mogućnost pasivne eutanazije otvorena izmjenama Obiteljskog zakona 2015., s čime je javnost slabo upoznata. Na to je ukazala sutkinja splitskog Županijskog suda Višnja Strinić za Slobodnu Dalmaciju, koja je zagovornica prava na život kao najviše ustavne vrednote, no smatra i da svakom čovjeku treba omogućiti pravo na dostojanstvenu smrt. Tako drži da bi terminalnim bolesnicima, umirućima koji trpe teške bolove, kojima više ni medicina ni znanost ne mogu pomoći u smislu da im se olakšaju bolovi, trebalo dopustiti pasivnu eutanaziju i poštedjeti ih patnji. Objasnila je da je 2015. izmjenama Obiteljskog zakona uvedena mogućnost anticipiranih naredbi i anticipiranih punomoći. Anticipirana punomoć pisana je izjava u kojoj pacijent, dok je sposoban za rasuđivanje, bez ikakve prisile daje izričit dobrovoljan zahtjev u kojem imenuje osobu od povjerenja za svog punomoćnika koji će, ako on zapadne u stanje da se više ne može očitovati, padne u komu ili dementno stanje, staviti zahtjev za pasivnu eutanaziju. Kako je Zibar stava da anticipiranu naredbu može iskazati bilo koji građanin, ali se ona može primijeniti samo ako je osoba poslije lišena poslovne sposobnosti te da se institut osobe od povjerenja odnosi na osobe s duševnim smetnjama i da nema odredbi koje se odnose na tematiku blisku eutanaziji, pitali smo predstojnicu Katedre za obiteljsko pravo sa zagrebačkog Pravnog fakulteta prof. dr. sc. Dubravku Hrabar za tumačenje spornih odredbi.

– Osoba koja je poslovno sposobna može sastaviti anticipiranu naredbu u obliku javnobilježničke isprave i u pogledu mjera o (ne) održavanju nje na životu. Dakle, poslovno sposobna osoba samostalna je takvu izjavu sastaviti i, ako nije kasnije lišena poslovne sposobnosti za davanje izjava koje se tiču njezina osobnoga stanja, njezinu odluku bi valjalo poštovati, barem u pogledu primjene Obiteljskoga zakona. Članak 504. izrijekom isključuje potrebu i mogućnost donošenja sudskog rješenja ako je osoba nakon svoje izjave lišena poslovne sposobnosti. Uvažava se njezina mentalna sposobnost u vrijeme sastavljanja izjave. Sudska nadležnost i donošenje rješenja o tim mjerama predviđena je za slučaj kad bi te mjere trebalo donijeti u odnosu na osobu koja anticipiranu naredbu nije sastavila, a u vrijeme nastupa aktualnosti poduzimanja mjera, nije poslovno sposobna za davanje takvih izjava i nalazi se pod skrbništvom. Članak 260. omogućuje osobi pod skrbništvom da sama ili njezin skrbnik podnese sudu prijedlog u odnosu na tri „zdravstvene situacije“ (sterilizacija, doniranje tkiva i organa, te eutanazija), ako to osoba dok je bila poslovno sposobna nije učinila u anticipiranoj naredbi. Sud tada donosi rješenje dopušta li eutanaziju ili ne – tumači Hrabar.

Smatra da su odredbe Obiteljskog zakona iz 2015. o anticipiranim naredbama plošne i nerazrađene te pokazuju mogućnost različitog tumačenja i time zloporabe.

– To je vidljivo i u različitim pristupima koje spominjete, gospođe Strinić, s kojom se slažem, i gospođe Zibar. Mnoštvo je zakonskih praznina u pogledu anticipiranih naredbi. Tako nije jasno može li osoba o kojoj je riječ imenovati osobu koja će umjesto nje postaviti zahtjev za njezinu eutanaziju, jasno je samo da može u anticipiranoj naredbi navesti da želi, a moguće i da ne želi, biti isključena s aparata. Problem je i u primjeni propisa medicinske struke od Hipokratove zakletve do zakona koji liječnika upućuju da se bori za ljudski život – kaže Hrabar i dodaje da su u nacrtu Obiteljskog zakona iz 2017., koji je još u ladici ministra, tu situaciju razradili do u detalje. Hrabar drži veoma smjelim mogućnost da osoba bude opunomoćena da dade izjavu umjesto svog opunomoćitelja o njegovoj anticipiranoj naredbi prema kojoj bi on odredio da osobu valja isključiti s aparata.

– Postojeće obiteljskopravne odredbe o anticipiranoj naredbi su prijeporne i s etičkog i ustavnopravnog motrišta. Ustav štiti pravo na život (“Svako ljudsko biće ima pravo na život“), a ne štiti se pravo raspolagati svojim ili tuđim životom. Ustav ne kaže, primjerice, „svatko može slobodno raspolagati svojim životom“. Jednom provedena anticipirana naredba, ireverzibilna je jer je osoba de facto usmrćena. Problem je što se oslobađa sve više prostora za apsolutne slobode, odustajanjem od temeljne vrijednosti, a to je ljudski život, ne uzima se u obzir promjena gledišta da, kad je čovjek zdrav o bolesti, o patnji i smrti razmišlja na jedan način, a kad je bolestan, na drugi. Ovakav put omogućuje pretjeran utjecaj prava lišena etike koja mora biti u srži svake pravne norme, a pravo je „opasna igračka“ koja itekako može biti u službi neke politike ili ideologije, primjerice rasni zakoni – zaključuje Hrabar.

U svakom slučaju teško da ćemo se svi složiti je li život čovjeka koji živi s neizlječivom bolešću u terminalnoj fazi i s nepodnošljivim patnjama ili na aparatima život ili smrt koja samo simulira da je život.