Mađarska je ovih dana donijela zakonske promjene prema kojima je pomaganje nesretnim ljudima na putu proglašeno kriminalnim i protuzakonitim ponašanjem. Naravno, ne spominju se u mađarskim, ni u zakonima bilo koje druge države, nesretni ljudi na putu. Tko bi to mogao zabraniti i proglasiti nepoželjnim i protuzakonitim pomaganje ljudima u nevolji? Naprotiv, ima mnogo zakona koji ljudima ne samo preporučuju, nego naređuju da stanu i pomognu nesretnicima. Onima kojima je njihova ljudska savjest i sposobnost suosjećanja zakržljala, zakoni nalažu da se moraju zaustaviti i pružiti pomoć, primjerice, žrtvama prometnih nesreća i brodoloma. Takvi zakoni, siguran sam u to i bez provjere, vrijede i u Mađarskoj. Zato se one na koje se odnose nove mađarske zakonske odredbe ne naziva ni žrtvama, ni nesretnicima, ni ljudima u nevolji, nego migrantima.
Toj se imenici često dodaje i pridjev ilegalni, premda je mnogim ljudima za umirenje savjesti dovoljno i da ih se nazove ekonomskim migrantima, čime ih se razlikuje od izbjeglica. Za ove druge pretpostavlja se da su pobjegli pred ratom koji im je razorio domove i domovine, dok su ekonomski migranti oni koji bježe “samo” od bijede i siromaštva, poneseni običnom ljudskom željom za nekim boljim, udobnijim, čovjeka dostojnijim životom kakav, ma koliko vrijedni bili, jednostavno ne mogu ostvariti tamo gdje su igrom slučaja rođeni.
Proputovao sam nedavno u tjedan dana Mađarsku, Slovačku, Poljsku i Češku. Nisam vidio nijednog jedinog izbjeglicu na ulicama njihovih gradova. Oni u te zemlje više ne dolaze. To je ponajviše “zasluga” mađarskog premijera Orbana i njegove politike žice. Novi zakoni donose se za ubuduće, zbog vrlo brižno uzgojenog i njegovanog straha pred ljudima kojima se ponajprije oduzimaju ljudska svojstva kada ih se naziva migrantima, a osobito kada se na sve njih, tamo negdje s druge strane mora i granica, gleda kao na migrantski val koji prijeti, koji predstavlja opasnost i sigurnosnu prijetnju nama s ove strane sve bolje čuvanih granica. Uoči izglasavanja zakona uperenih protiv onih Mađara koji su toj ljudskoj pošasti spremni iskazati dobrodošlicu i pomoći im na njihovu putu, agilni mladi članovi jedne male mađarske parlamentarne stranke napravili su u Budimpešti akciju prokazivanja te vrste državnih i narodnih neprijatelja. Obilazili su zgrade u kojima rade organizacije spremne iskazati dobrodošlicu i pružiti pomoć ljudima na putu i u nevolji i označavali ih okruglim crvenim naljepnicama s natpisom “Bevándorláast támogató szervezet”. To nije ni uvreda, ni psovka, nego jednostavan opis djelatnosti onih koji u takvim kućama imaju urede: “Organizacija za podršku migrantima”. Ali, te oznake nisu putokaz onima kojima je pomoć takvih organizacija potrebna ni pohvale i podrška udrugama koje takvu pomoć pružaju, nego prokazivanje djelatnosti koja je u međuvremenu postala kriminalna i protuzakonita.
Jelena Glušac, novinarka Al Jazeere, u svojoj odličnoj reportaži iz Budimpešte nije propustila podsjetiti kako su na sličan način za vrijeme Drugog svjetskog rata u Budimpešti Davidovom zvijezdom bile označene 1844 kuće u kojima su živjeli Židovi. Stvar je savjesti i čovječnosti svih ljudi koji se smatraju i nazivaju kršćanima da odluče je li mađarski premijer Orban doista zaštitnik kršćanske Europe, kako ga mnogi nazivaju i veličaju. Što je zajedničko kršćanstvu i takvoj vrsti politike? Odnosno, po kojoj se to logici takva politika i takav stav uopće mogu nazivati kršćanskima? Spomenuti mladi i u zaštiti Mađarske revni aktivisti članovi su Kršćanske demokratske narodne stranke. Na njihovu je grbu, preko boja mađarske zastave, veliki križ. Imaju još jedan amblem sastavljen od stiliziranog vala i na njemu barke iz koje se također uzdiže križ, ali ga danas uglavnom više ne koriste. Možda je netko među njima ipak shvatio koliko bi to bilo apsurdno da se pod simbolom kršćanske lađe na uzburkanom moru života bore protiv onih koji se upravo na takvim krhkim lađama upućuju na mediteransku pučinu, prema obalama Europe u kojoj traže spas, na lađama kojima se ovih dana i službeno zatvaraju europske, u prvom redu talijanske luke.
Njemačka i cijela Europska unija ovih se dana tresu od “migrantske krize”. Ali, kada se zaviri u statistiku, vide se brojke poput ovih koje donosi Eurostat: u 2016. godini u Europsku uniju uselilo se dva milijuna stranaca, od kojih je skoro jedan milijun dobio državljanstvo u nekoj od država EU. Nadalje, 1. siječnja 2017. strani su državljani činili 7,5 posto od ukupnog broja stanovništva Europske unije koji premašuje 500 milijuna. Znakovite su i brojke koliko je svaka od država EU primila stranaca na tisuću svojih stanovnika. Od 39 u Luksemburgu i 38 na Malti, do jednog i pol u Slovačkoj. U velikoj Njemačkoj, koja je sama primila najviše ljudi pridošlih u posljednjoj velikoj seobi, na svaku tisuću njezinih državljana došlo je 12,5 novih useljenika. Dvanaest na tisuću!
“Hrvatskoj ne prijeti ta opasnost”, rekao je neki dan hrvatski ministar unutarnjih poslova upitan hoće li na naše obale početi dolaziti brodovi koje ne prihvaćaju talijanske luke.
Ključna je riječ – opasnost. Neku večer u emisiji Otvoreno na HRT-u čuli smo i izraz migrantska ugroza. Ali, u toj je emisiji bio i pater Tvrtko Barun, katolički svećenik i voditelj Isusovačke službe za izbjeglice za jugoistočnu Europu. Samom svojom prisutnošću i s nekoliko blagim tonom izrečenih prigovora terminologiji koju su upotrebljavali ostali sugovornici, učinio je da hrvatska javnost postane trunku čovječnija, empatičnija, a i kršćanskija. Njemu autoritet ne daju ni hijerarhija, ni njegova svećenička odora, nego jednostavno njegova kršćanska vjera pretvorena u djela. Takvo kršćanstvo i takav europski kršćanski identitet doista je u krizi koja nije migrantska, nego je kriza savjesti, morala, čovječnosti, solidarnosti i odgovornosti. Taj ispit, koji je pred svima nama, ne mogu umjesto nas riješiti policija i vojska na granicama.
Migranti s Aquariusa
Jugokomunistički licemjer